Čudan neki osjećaj, nešto kao blaga mješavina sjete, tuge i malodušja, hvatala je Marka svaki put kad bi u sjećanje prizvao pješčane plaže svoga djetinjstva. Nasmiješio bi se kad bi se sjetio Antinih riječi: "Ma koji ćemo kurac tamo, tamo je pustoš". Na "te" plaže na kojima je vladala pustoš išlo se kada bi bio prehlađen pa bi valjalo, grgljajući more u ustima, malo pročistiti grlo. Veća opasnost je danas ući u more nego što je nekad bilo piti ga. Sve to i koješta drugo proletjelo je Markovim mislima kad mu je jednog vrelog ljetnog popodneva Žana rekla da je čula za pustu plažu, jednu od onih kakve su bile nekada.
- Zaista postoji – oduševljeno je pričala Žana a onda nastavljala – U Ž. je, na Poluotoku. Žal, borove grane skoro do mora, tišina, mir, čisto more…sve ono što smo oduvijek voljeli.
- Hm – nepovjerljivo će Marko. Nije vjerovao u mogućnost postojanja tihih oaza koje još nisu otkrile rijeke turista. 80-ak kilometara do Ž. jest dug put za obično kupanje ali opet, ako ima istine u Žaninim riječima….
Već zorom, nakrcali su auto svim potrebnim stvarima (Marko se osjećao tako "češki" ali godine su bile tu, komoditet je tražio svoje, prošla su vremena kada je na plažu išao sa šugamanom nehajno prebačenim preko ramena) i prije zvizdana, krenuli na put.
Uzbuđenost i slatko iščekivanje činili su putovanje zaista ugodnim. Marko je potajice gledao Žanu i činilo mu se da je sretna. Odavno nigdje nisu putovali. Breme životnih nedaća pritiskalo ih je nemilice. Nisu pričali ništa, zaokupljeni svatko svojim mislima dok je na CD-u odzvanjao valjajući bas Leonarda Cohena.
I saw you this morning.
You were moving so fast.
Can’t seem to loosen my grip
On the past.
And I miss you so much.
There’s no one in sight.
And we’re still making love
In My Secret Life.
U S. su se zadržali kratko, tek da popiju kavu a onda opet brzo natrag u auto. Još 20-ak km – mislio je u sebi Marko – znači, pola ure vožnje i tu smo. Cijeli dan mira, tišine, odmora za živce. Pokušao se sjetiti kad su si to mogli priuštiti zadnji put i …naprosto se nije mogao sjetiti.
Ž. su našli lako, iako tamo nikad nisu bili. Klasično malo primorsko mjesto. Prekrasna uvala do koje se dolazi strmim, serpentinastim putem. Red starih kuća koje mjestu daju prepoznatljiv štih a onda red apartmana, novogradnje koja tako nagrđuje nekada skladan prostor. Marko je znao da je to nužnost i da je je to jedini način da život na Poluotoku potpuno ne zamre.
Prošli su uskim uličicama mjesta i došli do kampa. Prema preciznim uputama koje su imali, trebalo je krenuti puteljkom lijevo i nakon 15-ak minuta, trebali bi stići na odredište.
I zaista, točno 15 minuta trebalo im je do divne, pješčane plaže u maloj, zaklonjenoj uvali. Plaže na kojoj je bilo 2 milijuna ljudi, barem se tako činilo Marku.
Samo su se pogledali, bez riječi, razočarenje je bilo preveliko. Toliki put prevaliti da bi dobili ono što već imaš i doma….
I dok su se tako razočarani vukli prema gomili kupača, iz daljine gledajući mjesto na kojem bi se mogli skrasiti, Žana ugleda neki puteljak koji je vodio dalje, prema šumi.
- Pogledaj Marko. Onim puteljkom mogli bi pokušati pronaći neko osamljeno mjesto? Ipak je ovdje duga obala. Nešto ćemo valjda naći.
- Zašto ne – pomislio je Marko. Nakon toliko pređenih kilometara u potrazi za osamljenom plažom, zašto ne uložiti još malo dodatnog napora. Možda se u konačnici isplati?
Krenuli su naoružani strpljenjem. Bio je to zaista uski putić, očito prokrčen zbog nečeg važnog. Tamo dalje, gdje god to dalje završavalo, moralo je biti nešto važno, možda neka skrivena plaža, neki kutak neotkrivenog raja? A opet, teško da je neotkriven ako postoji put. I tako su se trenuci oduševljenja i nade smjenjivali sa izljevima malodušja dok su se Marko i Žana probijali gustom šumom.
Bilo je vruće. Zaista vruće. Milijarde cvrčaka kao da su baš taj dan imali pripreme za cvrčkoidnu Euroviziju. Kakofonija urlika u jednoličnom, uvijek istom ritmu, podsjetila je Marka na jedan, sada već davno zaboravljeni, hevi metal bend. Falio je samo vodeći cvrčak koji bi ovom jednoličnom, gitarskom rifu pridodao vrišteći vokal koji se penje u sopranističke visine.
Nekad je Marko volio cvrčke. Divio se njihovom pregalaštvu i trudu. Divio se toj silnoj energiji potrebnoj da se pjeva po cijele dane. A onda je čuo da taj zvuk zapravo ne dolazi iz grla ovih umiljatih beštijica nego da je taj zvuk rezultat traljanja noge o nogu. Čuj noge o nogu? Od trenutka te spoznaje, zamrzio je cvrčke i sve što je s njima u vezi.
Nakon gotovo 20-minutne šetnje, šuma se ponešto razrijedila. Puteljak je i dalje bio tu ali više nije bilo opasnosti da te iznenadi neka pospana anakonda. Dobro, anakonde baš i ne žive u tim područjima ali trebalo je naći razloga za dodatnu dramatiku.
Nakon još samo 5 minuta hoda, puteljak se počeo spuštati sve bliže moru. Bili su sada 70-ak metara od obale i spuštali su se sve više. Kroz krošnje borova i čempresa, kamenita obala izgledala je obećavajuće pa je Žanino i Markovo raspoloženje u trenutku poraslo. I dalje su se spuštali kad se Marku učinilo da čuje nekakve glasove.
Što su se više približavali obali, bilo je sve izvijesnije da je zaista riječ o ljudskim glasovima. A opet – pomislili su – nekog rijetkog kupača morat ćemo podnijeti.
Iznenada, iz guste šume izbili su na čistinu. Umorni i znojni, jedva su dočekali mali predah. Sa čistine se vidio cijeli arhipelag. Vidjela se i prekrasna, pješčana plaža u zaklonjenoj uvali, niti 50-ak metara niže. Plaža na kojoj su se, nagurana jedna na druga, bljeskala tijela mnogobrojnih turista….
Post je objavljen 07.08.2006. u 11:09 sati.