Noćas sam bacio televizor kroz prozor
|
Televizija je zlo. Televizija je Belzebubov najbolji izum modernog doba. Televizija je iskušenje. Ono nešto poznatije - Isusovo u pustinji, dječja je igra prema izazovu ove, naizgled pristojne, kutije. Isus je imao mogućnost izbora, nije morao skočiti sa stijene iako je Sotonina ponuda bila primamljiva. A mi, imamo li mi izbora? Jeste li kad pokušali izgasiti televiziju u noćnim satima kad prosječna hrvatska obitelj uživa napasajući se trashom kojim smo zasuti sa malih ekrana? Niste? Rezultat je ovaj, draga čeljadi: Osjećat ćete se kao pušač u početnoj, apstinentskoj fazi kada nervozno baulja po stanu u potrazi za cigaretom, iako zna da je nema. Međutim, uvijek postoji ona teoretska mogućnost "što ako"? Gledate u prazni crni ekran i čekate ono vrijeme kad ćete neumitno popustiti svojim niskim strastima. "Eto, pokušali smo dvije večeri, vidjeli smo da možemo, hoćemo li sad malo gledati Kućanice? Zašto baš mi moramo glumiti neku posebnost?" U trenu, šarenilo boja razlijeva se minimalno 25 inčnim ekranom a cijela obitelj uživa mazohističkom sladostrašću. Sve to karakteristično je za uobičajene dane u godini. Međutim, svake 4 godine održava se nešto što je u svijetu prepoznato kao Svjetsko prvenstvo u nogometu. Tada gledanje televizije nije nešto uobičajeno, tada to postaje obveza. Vrijeme je to prepuno emocija, ushita, pojačanog broja samoubojstava, grickanja domoljubnog, navijačkog čipsa (sic!), vrijeme kada krasotice koje drže do sebe ubrzano prolaze tečejeve "sve o nogometu u par lekcija". Vrijeme je to koje priželjkuju vlade svjetskih država ili barem ova naša. Nema te pizdarije koju su u stanju napraviti a koja bi pomutila kolektivni orgazam zbog nogometnih vratolomija rvackih i inih zvijezda. Vrijeme je to i strahovitog licemjerja kada nas, između dviju utakmica bombardiraju "plesom i pjesmom" nervno rastrojenih napalm djevica te nezaobilaznim reklamama za pivo. Istovremeno, propagira se zdrav život, antialkoholne kampanje su "in" itd. Vrijeme je to kada se trži nacionalnim osjećajima. Najnovije skidanje reklame za pivo u kojoj Japanac pjeva hrvatsku himnu zbog, kako je rečeno, vrijeđanja nacionalnih osjećaja, još jedna je u nizu farsi zbog kojih se ponekad, iako sve manje, osjećam postiđeno. Međutim, na stranu sve to, što je zapravo povod činjenici da sam se krenuo boriti sa vjetrenjačama? Preksinoć, dok sam u miru svoga doma, pratio utakmicu (naravno) a Drugić se naslađivao sa 2.5 dl mliječnog napitka, začuo sam Prvića kako izgovara: Mogu li sad dobit Karlovačko? I što bi tu bilo čudno - pitate se vi, neupućeni dobrohotni ljudi, kao da je ona prva koja izgovara riječi reklame čije uprizorenje ne možemo izbjeći. E pa dragi, čudno je to što 3.5 godišnja curica te riječi izgovara prije onog zbunjenog Brazilaca. Razumijete? Ona nonšalantno, u igri, izgovara te riječi PRIJE BRAZILCA, kao da je to nešto što se smatra potpuno normalnim? Nakon iznenađenja, nekoliko trenutaka tresao sam se od smijeha, onda primirio i shvatio da ništa nije smiješno. Dapače, trebam se zabrinuti. Oni joj ubacuju 25. sličicu u mozak, djeluju na njenu podsvijest. Špijuni. Zavjera. SVe to proključalo je mojom opsjednutom psihom. U jednom trenutku, Drugić koji za sada govori samo "ta-ta" i "da-da" podigla je pogled prema televiziji, nasmijala se, i nešto nerazgovijetno promrmljala. Možda čak i "Ka". E nećemo tako - pomislio sam pogledao ženu, saučesnički klimnuo i pustio da se noć odvrti po uobičajenom scenariju. Kad su se djeca resetirala po svojim posteljama, u miru smo odgledali Seinfielda, nakon toga se podigli na noge stamene, žena je našoj maloj_ali_srcu_dragoj televiziji dala posljednje pomazanje (ipak smo mi kršćanska familija, op.a.) uzeli smo je (nju, televiziju naime) svatko za jedan kraj i krenuli prema balkonskim vratima. 10. kat značio je jedno 30 metara visine do betonskog dvorišta. - Čekaj trenutak - rekao sam ženi želeći da užitak bude potpun. Kad je bal nek' je maskenbal. Pogledala me začuđeno ali ništa nije pitala. Otišao sam do šupe po stari akumulator, vratio se u stan, spojio akumulator na televiziju i upalio je. Želio sam se naslađivati i uživati u njenoj smrti. Želio sam je gledati dok umire u mukama. Dok je letjela preko balkona, vidio sam na ekranu scenu felacija na Spice platinum kanalu. Vidio sam kako se muškarčevo spolovilo smanjuje, postaje jedva vidljivo a onda se sve raspršilo u tisuću komadića. Žena je izgledala sretno a u meni kao da je nešto umrlo. Ipak, nisam se lako mogao pomiriti sa upravo učinjenim. Nešto je tu nedostajalo. Vratio sam se prema balkonu, još jednom pogledao prema dolje i…i….znam, znam…teško je povjerovati ali gotovo bih se kladio kako se iz jednog svijetlećeg komadića kojeg je obasjavala svjetlost ulične rasvjete začulo: Dado Pršo…Dado Pršo…ljeeepotoom stršo'. U tom trenutku, shvatio sam da je otpor nemoguć. Linija manje otpora - linija je našeg života. |
