29.11.2005., utorak

Hrvatska zbilja (odmak od mašte)

U opskurnoj emisiji "Piramida" voditeljice koja se srami svoga prezimena (u suprotnom, izgovarala bi ga tako kako se to prezime i izgovara u selu Doli, Dubrovačko primorje) osoba signifikatnog nadimka (?) Coflek (jel' to neka pogrda, što je to?!?) diplomirani je psiholog i kao takav osposobljen je za donošenje rezultata telefonske ankete. On izviri iz mraka, sa voditeljicom razmjeni par prigodničarskih rečenica i odjezdi, ponovo u mrak. Po svojoj honorar. Koji je, vjerujem, veći od njegove plaće koju bi dobio da radi kao psiholog. Mislim, kada bi radio, jel'te… U zemlji u kojoj je na tisuće luđaka, stručnjaci te branše nemaju posla.
Istovremeno, jedna od natjecateljica spomenute opskurne emisijice jest osoba ženskog spola koja posljednjih dana puni stupce svih "boljih" tiskovina svojom aferom oko razvoda. Kurvetina je - nije kurvetina. Kriva je njegova majka – kriva je ona. Trguje se intimnostima kao robom, niski udarci pljušte nekažnjeno a cilj je svidjeti se naciji. Naciji koja jedva čeka čuti što osoba koja se smješka u Lottu (ako se ne varam) ima reći o nekim aktualnim temama hrvatske zbilje. A naša krasotica upire li upire u želji da pokaže pamet a ne samo sise.
Zemlja u kojoj se sve to dešava, zove se Hrvatska.

Istovremeno, ali nešto južnije, toliko južnije da umjesto snijega pada kiša, stigao nam Australac. Australac nudi posao Hrvatima. Velikom broju Hrvata. I tako, potlačeno i spižđeno visokoobrazovno hrvatsko roblje, pozorno sluša što im Australac ima za reći jer Australac može odškrinuti vrata bolje budućnosti. Ta budućnost počinje nekoliko tisuća kilometara jugoistočno ali…
Kaže Australac da prosječni stanovnik te zemlje stanovnika plave krvi, za cca 8 godina zaradi za kuću s bazenom. U međuvremenu radi i nema se kad kupati u bazenu. Međutim, 225.000 kuna je minimalna godišnja plaća u tom ovozemaljskom Kanaanu. Viskoobrazovnom kadru i puno više. Za te pare mnogi će se otisnuti i, ako treba, voditi dinga na pišanje. Ja bih isto vodio… Kyle Minogue. Na bilo što. Iako nije moj tip. Ali pare su dobre…
Pogađate, ovo vrbovanje hrvatskog kadra događa se u istoimenoj državi koja se zove Hrvatska.

Dramatičnom poslanicom obratio nam se i Predsjednik države jer je našao za shodno izvijestiti puk da on nije zapalio žito. Naravno da se sjećate serije "Salaš u malom ritu" u kojoj je bruder Pera (brat Slavka Štimca, op.a.) spalio žito a to nitko nije htio reći Šiceru.
Na stranu treba li folksdojčerima vratiti oteto, ali da o odluci Vlade predsjednik države kojemu je jedna od najvažniji funkcija sukreiranje vanjske polite…dakle, da o takvoj odluci gotovo saznaje iz novina, najblaže rečeno je degutantno.
Pratite današnje vijesti ako imate želudac. Primjetite tko će sve napadati Predsjednika Države. Primijetite koliko će se puta spomenuti ovi termini – "Našice", "komunist", "jugonostalgičar", "Srbi". Za termin "folksdojčer" morat ćete ipak potražiti u rječnik. Neki.
Ali, stvorila se lijepa mogućnost da se pod tepih zavuče jedna važnija tema – ona po kojoj je prethodni Predsjednik države razgraničio Bosnu i Hercegovinu od Hrvatske na način da im je poklonio dva otočića kod Stona.
Kada je o tome jučer upitana dubrovačka vlast – nije bilo nikoga relevantnoga da progovori o toj temi. Gradonačelnica se morala spremati na frizuru i bila je pod blagim stresom pa nije u redu da u takvom stanju daje izjave. A i nitko iz Zagreba još nije zvao. Župana nisu mogli naći jer tko je zapravo dubrovački župan? A Luko Paljetak vjerojatno piše novu knjigu. Produktivan neki čovjek….

Sve ovo događa se u smiješnoj maloj državi koja se još uvijek zove Hrvatska….

- 09:25 - Razjagori se!! (10) - (U)Tiskaj - #

25.11.2005., petak

2b?Ntb?=?

Prosječni čitatelj, kada se susretne s ovakvim izrazom, preskoči ga jer mu je na prvi pogled nerazumljiv, zar ne? Prosječni čitatelj površan je čitatelj što se za vas, dragi MOJI čitatelji, nikako ne može reći. Sama činjenica da ste redovni i transparentni (ovaj izraz morao sam negdje ubaciti, zbog guglanja raz'mete?) na ovom blogu govori u prilog tezi da vi znate detektirati kvalitetu.
A o čemu je zapravo riječ?
Ova gore "črčkarija" zapravo je komrimirana hamletovska dilema "To be or not to be" koju su smislili britanski studenti a cilj ovakog sažimanja zapravo je težnja da se maksimalno skrate poruke koje se mogu poslati SMS-om.
Općenito, pojavom i razvojem Interneta i mobilne telefonije, jezik je sve više kraćen, sakaćen a danas ta tendencija poprima već zabrinjavajuće razmjere. Ono što je u početku rađeno u svrhu jednostavnije i lakše komunikacije, danas je gotovo postalo pravilo. Kratice koje su se nekad pravile zbog brzine, današnjoj generaciji postaju pravilo. Rečenice duže od par riječi nepogrešivo otkrivaju "filozofa" koji ešli čita knjige. Ej knjige?!?
"Ma to ti je onaj debil što mu tri dana treba da objasni lektiru. Kloni se njega, idemo na Internet".

A ovako zvuči "Proces" u verziji srbijanskih srednjoškolaca:

Tipa uvate drotovi bez razloga i njajkaju ga kroz celu knjigu i na kraju ga rasture do koske.

Evo još nekoliko primjera tih briljantnih umova:

Neki student je stalno bez filera jer mora da plaća stan, pošto je ispušio za mesto u studenjaku. Jednom prilikom je bio u bedaku, pa je uleteo kod neke babe, pune ko brod na gajbu, i overio je. Posle je uleteo u frku sa samim sobom, jer se plašio da će murija da ga provali. U stvari on i nije bio neki krimos već sisa, pa se na kraju sam prijavio muriji.

Pogađate? Ovo je Zločin i kazna. :)


Oćete još?

Pre 200 godina Francuzi krenu na Ruje i dodju do Moskve (kao u "Pancer General-u"). Onda je dosla zima i Francuzi se posmrzavaju i onda se napasu muda Rujama k'o zec kelerabe. Knjiga ima soma strana, tu su i neke ribe, zurke, svasta nesto, njesra sve vreme.

Ovo je malo teže pogoditi, zar ne? Ipak je riječ o manje poznatom djelu "Rat i mir".


I da završimo sa Romeom i Julijom:

Romeo i Julija su Žabari iz Verone i oni se smuvaju. Međutim, matorci su im veoma zajebani i uopšte se ne gotive jer rade isti biznis ali su u različitim ekipama (kao "Verona" i "Kjevo"). Zort im je da ih ne provale i da im ne ukinu kintu, pa se viđaju tajno. I tako na 50 strana oni kao nešto kriju i kenjaju jedno drugome kako se vole, a nema sexa? Na kraju, jednom prilikom padnu u loš trip i roknu se.


Pokušavam zamisliti razgovor između gospon Krleže i jednog ovakvog intelektualca i na pamet mi pada odličan dramski zaplet.... :)


- 09:11 - Razjagori se!! (13) - (U)Tiskaj - #

21.11.2005., ponedjeljak

Popušite vi zemaljsko roblje!!!

Ne mogu vam opisati koliko mi na kuratz idu autoriteti koji nastupaju sa pozicija sile. "Ja ću to napraviti i što mi možeš!" U tom kontekstu, divim se ljudima koji se poistovjećuju s državom. Državom, ne domovinom. Jebem-vam-osam-puta-sedam čeljadi, države je represivni aparat po definiciji. Nekad ju je sačinjavala vojska, financije i policija da bi se, s vremenom, razgranala u neviđenu hobotnicu sa pipcima u svima aspektima društvenog života. Hvala liberalnoj demokraciji 19. stoljeća, socijalni aspekt, ono zbog čega bi prvenstveno i trebala postojati (ovo nećete naći u udžbenicima, to je moj stav ;)) postao je bitan kroz različite forme socijalne pomoći potrebitim.
Na stranu vojska i policija koje mrziti (ovo uzeti uvjetno, op.a.) treba po definiciji (osim ako nemate rođake involvirane u te strukture) najodvratnije državne institucije socijalizma bile su mi banke. To leglo pljački i neviđenih marifetluka trebalo je sjebati i razoriti, to je bilo neminovno. Pa su onda banke privatizirane. Tako svojstveno nama, krenuli smo iz jedne krajnosti u drugu. Danas nemamo banke u hrvatskom vlasništvu ali smo došli u situaciju da nas pljačkaju i više ali ovaj put po europskim, umivenim i demokratskim kriterijima.
Kaže vijest u Feralu da Zagrebačka banka odobrava talijanskoj manjini povlaštene kredite, po manjoj kamati od standardne?!? Sic!! What the fuck? O čemu je riječ pita se prosječno inteligentan čitalac? Kako o čemu – odgovara uprava banke – što je sporno što pomažemo Talijinima kad smo pomagali i izbjeglicama Slovacima, Rusinima, Srbima, ovima-onima. Jeste druže predsjedničke Uprave Zagrebačke banke kojeg nabijem na milokliz, jeste…ali niste im pomagali zato što su upravo te nacije nego zbog činjenice da su izbjeglice. A zašto pomažete talijanima (da se razumije, ništa nemam protiv talijana. Dapače. Tko bi mrzio naciju koja je iznjedrila takvu krasoticu kao što je Monica Bellucci?). Pa naravno, pomažete im zato jer ste vi bando bankovna, sada talijanska firma pa sad među nama, crnačkim plemenima, vršite nešto što u svojoj zemlji ni pomisliti ne bi mogli. Jebeni financijski fašizam. Jer vi ste zemlja razvijene demokracije a mi smo go kuratz. A zapravo, možda se i ne treba ljutiti, možda mi zaista jesmo go kuratz? Ipak su nas predugo učili da imamo najljepšu zemlju, najljepše more, najbolje sportaše, najuspješnije rudare, najpotenije muškarce i najorgazmičnije žene… Možda je vrijeme da shvatimo da smo jebeno roblje pa bi tako i ego trip bio manji.
Ta ista Zaba kao i ostale kozmogenske imperialističke bankarske institucije nisu ni trepnule kad je trebalo popratiti financiranje autoceste. Ali za stambene kredite i kredite za automobile građana uuuu…njami…daj, samo daj. Uzimajte stoko, ionako vas imamo u šaci.
Jeste li kad uzimali stambeni kredit? Ma naravno da jeste. I naravno da ste (nije bitno koja je banka u pitanju) naletjeli na referenta-kiborga zbog kojega ste ispalili na živce. Ja sam shvatio u čemu je problem. Oni jednostavno primaju baš te i takve ljude. Oni traže genetske predispozicije kod ljudi koje zapošljavaju za odobravanje kredita. Jer kako drugačije objasniti da se ti referenti resetiraju čim se pojavi najsitniji problem koji nije obuhvaćen njihovom napamet naučenom šprancom.

"Znate gospođo odobrovateljice kredita, ja vam živim u zgradi i vlastovnica vam je sasvim dovoljna, ne mogu vam donijeti građevnu dozvolu jer se ista izdaje za zgradu a ne za jedan stan"
Žao mi je gospodine, ovdje lijepo piše da morate imati građevnu dozvolu."
"Ali gospođo.."
"Ne možemo ništa dok nam ne donesete građevnu dozvolu. Hvala gospodine. Doviđenja gospodine."

A tako mrzim tu umivenu pristojnost. Tu finoću u izričaju dok ti u sebi jebe mater. To su isto tekovine demokracije i zapada. To se danas lijepo kaže poslovnost. Zagreb već polako pati o toga. Dođeš u Zagreb a dojučerašnji kolege studenti s kojim si motao jointe i ispijao hektolitre piva dok pričate o pičkama, danas, kad se sretnete, priča o kontnom planu, o službeničkim odnosima premorenosti zbog posla…

Dabogda im se jopeta zdogodio socijalizam "ljudskog lika" ;)

Trebam li uopće napomenuti da i sam imam 2-3 kredita i 5-6 jamstava i da me debelo drže za jaja?
I zašto sve ovo pišem? Zašto što nemam ideje za jebenu malenu, bilo kakvu, priču kojom bi zadovoljio svoj ego i vaše apetite ;)

Jebite se vi prezahtjevni!!! J))

- 11:02 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #

08.11.2005., utorak

Krasotica


Taj vikend morao sam autobusom putovati do Zagreba. Znao sam da je riječ o istinskoj avanturi i da će tih 600 kilometara udaljenosti od Dubrovnika do metropole ostaviti trajne posljedice na moje vitalne organe ali nije bilo izbora.
Srećom, krenulo je dobro. Dobio sam mjesto u prolazu što je pružalo mogućnost polaganja sjedala gotovo u vodoravan položaj. Na discmanu Floydi, u ruci knjiga obećavajućeg sadržaja, prazno sjedalo do mene, prostora kao u priči... Do trenutka kad je u autobus ušla Ona. Žena. Barem je tako izgledala na prvi pogled. Riječ je, naime, o onim tipovima žena koje u životu vidite … paaa recimo, rijetko. Osim ako živite u Americi. Imala je oko 250 kg ali nosila ih je znalački, sa stilom.
Panično sam se osvrnuo oko sebe i primijetio svega nekoliko praznih mjesta u autobusu. Dok se Čudovište postrance kretalo prema meni, pognuo sam glavu i započeo molitvu koju prakticiram u sličnim situacijama "I da mi je dolinom suza proći..."

- Ti si 25? Ja sam onda pored tebe hahaha - nasmijalo se Čudovište. Bože Svemogući i Jedini, zašto me tako opako kažnjavaš pomislih u sebi ali sam potiho, sebi u bradu, izgovorio:
- Ne baš 25, prije nategnutih 16.
- A? - upita Godzila.
- Mda, da..samo izvolite.....khm...sinjorina.

Na punačkom tijelu (dozvolite mi ovaj bijeg u eufemizme) majica bez rukava na kojoj se kočoperi natpis PMS Sory. Stisnuo sam svoje nejako tijelo uz prozor a Lepojka je sjela. Ne bih se kladio u život ali na trenutak mi se učinilo da je autobus zajecao.

- Dokle? upita Ona povjerljivo podižući obrve dok me njena ogromna butina prikovala uz bok autobusa.
- Zagreb, a vi?
- Split - resko će Milosnica a ja gotovo kriknuh od sreće. 4.5 sata koliko smo trebali putovati do Splita mogao bih i stajati, zlu ne trebalo.

Izvučem lijevu ruku pružajući King Kongu dodatni prostor za širenje, a desnom otvorih knjigu u nadi da će mi to odagnati zloguke misli. "Ugodno" stiješnjen, okrenem prvu stranicu a Čudovište se oglasi:
- Čitaš, a? Intelektualac, znam takve. A što je to?
- Kundera. "Smiješne ljubavi" - odgovorim pristojno ali i dovoljno odlučno kako bih pokazao da nisam raspoložen za daljnju konverzaciju.
- "Smiješne ljubavi"? Neko lako štivo, a? - ona će saučesnički.
- Aha. Lako. 200 stranica i veliki font.
- Šta veliki?
- Mislim, velika slova. Lako se čita.
- Aaaa. To ti i ja volim. Nemoj me samo da moram škiljiti. A i volim kad pričaju, znaš.
- Da, da dialog - nadovezah se.
- Šta?
- Kažem da i ja volim kad pričaju. Lako se prati.

U tom trenutku, Krasotici zazvoni mobitel.

- Čekaj – reče mi i pogleda u svijetleći zaslon telefona.
- Nema problema - odgovorim. Čekat ću ja dugo (nastavim introspektivno), čekat ću, ako Bog da, puna 4.5 sata koliko traje put do Splita i moje konačno spasenje.

Za to vrijeme na radiju su odzvanjali taktovi neke uspješnice dirljivog teksta "Ozdravi mi prijatelju moj. Sto i jedan dobili smo booooj"

Niti 10-ak sekundi nakon što je završila razgovor za vrijeme kojega je, svome subesjedniku poslala 10-ak glasnih poljubaca, telefon ponovo zazvoni a ona, nakon što je čula lako predvidivu rečenicu, uzbuđenim glasom kaže: I ja tebe, mačak!!!
Zaboravio joj je reći da je voli. Zašto me to nije začudilo?
Međutim Ona, ozarena izjavom ljubavi, okrene se prema meni, klimne prema knjizi i reče: "Romantičar, malo ih je danas", povezujući na neki čudan način Kunderu i svog čo'eka.

Bili smo u blizini Stona kad je Godzila najavila počinak. U namjeri da se okrene na lijevi bok, podigla je svoje ogromno tijelo i mislim da sam tada, u svoj svojoj punini, shvatio značenje rječce sloboda. "I will pray Thee o Lord with my heartttttt!".
Međutim, sreća je bila kratkoga daha. Ponovno se spuštajući na sjedalo, njena pihtijasta guzica naprosto je preplavila moj stomak, kuk, bedra... Tamo gdje je nailazila na prepreku u vidu kostiju, jednostavno se prilagođavala i kao nabujala rijeka osvajala nove prostore.

Bio je to moj konačni poraz. Vožnja do Makarske protekla je kao u magnovenju, iskrzani djelići sna pa onda buđenje i spoznaja o obamrlosti čitavog tijela. Pa onda opet san.
Nešto kao pokušaj da se istrgnem iz te prisilne simbioze, poduzeo sam baš u Makarskoj. Bezuspješno, naravno. Nakon toga, postalo mi je svejedno. Bio sam kao žrtva koju njezin mučitelj podvrgne takvoj torturi da s vremenom ni život ne izgleda kao dar. Opća letargija pomiješana s naramkom konsternacije držala me do Splita.
- Eto intelektualac, odoh ti ja sada. Bok - nešto prije ponoći moja Velika prijateljica napustila je bus i laganim korakom odšetala u splitsku noć.
Pratio sam je pogledom još dugo, dugo dok je zamicala prema Pazaru. Pa dalje…
Mislim da mi taj osebujan lik neće lako izaći iz glave i još je vidim kao sjenovitu spodobu kako odmiče da nikad, nikad potpuno ne nestane...


- 09:40 - Razjagori se!! (30) - (U)Tiskaj - #

< studeni, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv