Taj vikend morao sam autobusom putovati do Zagreba. Znao sam da je riječ o istinskoj avanturi i da će tih 600 kilometara udaljenosti od Dubrovnika do metropole ostaviti trajne posljedice na moje vitalne organe ali nije bilo izbora.
Srećom, krenulo je dobro. Dobio sam mjesto u prolazu što je pružalo mogućnost polaganja sjedala gotovo u vodoravan položaj. Na discmanu Floydi, u ruci knjiga obećavajućeg sadržaja, prazno sjedalo do mene, prostora kao u priči... Do trenutka kad je u autobus ušla Ona. Žena. Barem je tako izgledala na prvi pogled. Riječ je, naime, o onim tipovima žena koje u životu vidite … paaa recimo, rijetko. Osim ako živite u Americi. Imala je oko 250 kg ali nosila ih je znalački, sa stilom.
Panično sam se osvrnuo oko sebe i primijetio svega nekoliko praznih mjesta u autobusu. Dok se Čudovište postrance kretalo prema meni, pognuo sam glavu i započeo molitvu koju prakticiram u sličnim situacijama "I da mi je dolinom suza proći..."
- Ti si 25? Ja sam onda pored tebe hahaha - nasmijalo se Čudovište. Bože Svemogući i Jedini, zašto me tako opako kažnjavaš pomislih u sebi ali sam potiho, sebi u bradu, izgovorio:
- Ne baš 25, prije nategnutih 16.
- A? - upita Godzila.
- Mda, da..samo izvolite.....khm...sinjorina.
Na punačkom tijelu (dozvolite mi ovaj bijeg u eufemizme) majica bez rukava na kojoj se kočoperi natpis PMS Sory. Stisnuo sam svoje nejako tijelo uz prozor a Lepojka je sjela. Ne bih se kladio u život ali na trenutak mi se učinilo da je autobus zajecao.
- Dokle? upita Ona povjerljivo podižući obrve dok me njena ogromna butina prikovala uz bok autobusa.
- Zagreb, a vi?
- Split - resko će Milosnica a ja gotovo kriknuh od sreće. 4.5 sata koliko smo trebali putovati do Splita mogao bih i stajati, zlu ne trebalo.
Izvučem lijevu ruku pružajući King Kongu dodatni prostor za širenje, a desnom otvorih knjigu u nadi da će mi to odagnati zloguke misli. "Ugodno" stiješnjen, okrenem prvu stranicu a Čudovište se oglasi:
- Čitaš, a? Intelektualac, znam takve. A što je to?
- Kundera. "Smiješne ljubavi" - odgovorim pristojno ali i dovoljno odlučno kako bih pokazao da nisam raspoložen za daljnju konverzaciju.
- "Smiješne ljubavi"? Neko lako štivo, a? - ona će saučesnički.
- Aha. Lako. 200 stranica i veliki font.
- Šta veliki?
- Mislim, velika slova. Lako se čita.
- Aaaa. To ti i ja volim. Nemoj me samo da moram škiljiti. A i volim kad pričaju, znaš.
- Da, da dialog - nadovezah se.
- Šta?
- Kažem da i ja volim kad pričaju. Lako se prati.
U tom trenutku, Krasotici zazvoni mobitel.
- Čekaj – reče mi i pogleda u svijetleći zaslon telefona.
- Nema problema - odgovorim. Čekat ću ja dugo (nastavim introspektivno), čekat ću, ako Bog da, puna 4.5 sata koliko traje put do Splita i moje konačno spasenje.
Za to vrijeme na radiju su odzvanjali taktovi neke uspješnice dirljivog teksta "Ozdravi mi prijatelju moj. Sto i jedan dobili smo booooj"
Niti 10-ak sekundi nakon što je završila razgovor za vrijeme kojega je, svome subesjedniku poslala 10-ak glasnih poljubaca, telefon ponovo zazvoni a ona, nakon što je čula lako predvidivu rečenicu, uzbuđenim glasom kaže: I ja tebe, mačak!!!
Zaboravio joj je reći da je voli. Zašto me to nije začudilo?
Međutim Ona, ozarena izjavom ljubavi, okrene se prema meni, klimne prema knjizi i reče: "Romantičar, malo ih je danas", povezujući na neki čudan način Kunderu i svog čo'eka.
Bili smo u blizini Stona kad je Godzila najavila počinak. U namjeri da se okrene na lijevi bok, podigla je svoje ogromno tijelo i mislim da sam tada, u svoj svojoj punini, shvatio značenje rječce sloboda. "I will pray Thee o Lord with my heartttttt!".
Međutim, sreća je bila kratkoga daha. Ponovno se spuštajući na sjedalo, njena pihtijasta guzica naprosto je preplavila moj stomak, kuk, bedra... Tamo gdje je nailazila na prepreku u vidu kostiju, jednostavno se prilagođavala i kao nabujala rijeka osvajala nove prostore.
Bio je to moj konačni poraz. Vožnja do Makarske protekla je kao u magnovenju, iskrzani djelići sna pa onda buđenje i spoznaja o obamrlosti čitavog tijela. Pa onda opet san.
Nešto kao pokušaj da se istrgnem iz te prisilne simbioze, poduzeo sam baš u Makarskoj. Bezuspješno, naravno. Nakon toga, postalo mi je svejedno. Bio sam kao žrtva koju njezin mučitelj podvrgne takvoj torturi da s vremenom ni život ne izgleda kao dar. Opća letargija pomiješana s naramkom konsternacije držala me do Splita.
- Eto intelektualac, odoh ti ja sada. Bok - nešto prije ponoći moja Velika prijateljica napustila je bus i laganim korakom odšetala u splitsku noć.
Pratio sam je pogledom još dugo, dugo dok je zamicala prema Pazaru. Pa dalje…
Mislim da mi taj osebujan lik neće lako izaći iz glave i još je vidim kao sjenovitu spodobu kako odmiče da nikad, nikad potpuno ne nestane...
Post je objavljen 08.11.2005. u 09:40 sati.