Rani was here
|
Nikad si neću moći oprostiti činjenicu da sam propustio Njezin dolazak. Jednostavno, promaklo mi je i sada, dok patnički, već sedmi dan klečim na kukuruzu (a to je, vjerujte mi na riječ, gore od onog isusovačkog srednjevjekovnog samo-bičevanja) razmišljam o posljedicama svoje nesmotrenosti. Godina sam kupovao (i kupujem) Gloriju zbog onog središnjeg djela – "Sa kraljevskih dvora". Kakvih je tu sočnih tračeva znalo biti. Naprosto bi mi milina prožela cijelo biće kad bih pročitao najnovije zadjevice između Dijane (dok je pokojnica još bila naizgled živa) i Camile – odvratne aždahe, naizgled žene. Pa onda nove ljubavi nesretne princeze Stephanie od Monaca kojoj se sve moglo i moralo praštati jer je majka nesretnici mlada poginula. Tada se još nije znalo da je Andrew zapravo glavni negativac banana državice. Nisu mi bila mrska ni građanka Mette Merit koja je u liberalnu kraljevsku obitelju u dotu donijela sina. Pa onaj depresivni japanski cvijetić, švedske princeze kurvice …itd. A onda je umro kralj Husein. Prelijepa kraljica Noor povukla se iz javnosti. Sa sobom je povukla i svoje kćeri. Nesretne kćeri kraljice Noor koje su imale tu nesreću da od prelijepe matere ništa naslijedile nisu. Odnekud je iznjedrio Huseinov sin Abdullah kojem je glavna odlika da ima Nju. Krasoticu. Prelijepu kraljicu Raniju. Kako sam mu zavidio. Bože, kako sam mu zavidio. Iz tjedna u tjedan, čekao sam taj petak, nestrpljivo otvarao središnji dio časopisa u nadi da će mi iznutra zasjati ta istočnjačka zvijezda repatica. I ne može se reći da je nije bilo. Naprotiv. "Kraljica Ranija izašla na ulice da podrži pravednu borbu jordanski žena da zar spuste za 23 milimetra kako bi se vidio pregib nosa". "Kraljica Ranija darovala 4 nova kompjutora za škole u Jordanu. Oba četiri škole". "Kraljica Ranija primila jadne Palestince i milovala ih po glavi tješeći ih da će se vratiti u svoju zemlju jer joj je to njezin muž Abdulah čvsto obećao. Jednom". Kraljica Ranija bila je iznimno društveno angažirana i time bila prava ambasadorica svoje nevelike sirotinjske zemlje. "Narod koji ima takvu kraljicu ne treba se bojati za budućnost" reče jedared bivša kraljica Noor koja je voljela putovati po sastancima nesvrstanih gdje je upoznala i Jožu. Biblijski upoznala. Kažu. Kraljica Rania izrodila je jedno žgepče. Pa drugo. I treće. Ali ništa, ništa nije moglo uništiti njenu staturu i prelijepo lišce. Ništa. Najljepša žena svjetskih dvora pohodila je ovih dana i Dubrovnik a ja sam za to saznao dockan. Krajičkom oka pratio sam Dnevnik kad je Đurica Drobac (još jedan Sin Grada, op.a) objavio da je kralja Abdulaha i njegovu ženu Raniu u Dubrovniku posjetio predsjednik Mesić te da se njihova jahta upravo udaljava iz dubrovačkog akvatorija na putu prema aerodromu. Skočio sam ne razmišljajući, istrčao na balkon i zaista …70-ak metara od mene udaljavala se velebna jahta a na krmi …Ona. Gleda. Kraljica čeznutljivo gleda prema Gradu. Sada, kada u nju nisu bile uperene oči javnosti, objektivi fotoaparata i kamere satelita, kraljica Ranija izgledala je tužno i ranjivo. Gotovo da bi je na ranu privio. Ma i napravio ranu samo daj e privijem. Pogledi su nam se sreli i taj momenat ostao je zabilježen u vječnosti. I tako sada, dok pokajnički klečim na kukuruzu, razmišljam o životnoj pouci koju sam dobio. Koliko god ti bilo teško Herostrate, sjeti se Ranije. Promisli kako je njoj koja na svojim nejakim plećima nosi teret jednog naroda. Sjeti se Herostrate Ranije koja uvijek mora biti nasmijana i dobro raspoložena jer to svi od nje očekujemo. A kako joj je tek odgajati troje djece. A nezaposlena. A onolika kuća. I još peglati, prati, čistiti…. Tjah! |
