"Kada stvari krenu loše..."
|
Što znači izgubljenih sat vremena u kontekstu vječnosti? Ništa. To je samo "treptaj oka u beskrajnom moru vremena". (Navodnici impliciraju citat velikog uma. Primjerice Camusa. Ali nije. Imam ja čitav naramak tih patetičnih besjeda, op.a.) Oduvijek sam mrzio početke tipa "jutros sam se probudio…". Naročito od kad se Gregor Samsa probudio kao kukac. Od tada me strah buđenja. Buđenje narušava kontinuitet. Netom što otvorim oči, pipam ruke, glavu, noge.. tražim čovjekolike dokaze vlastite egzistencije. Nakon toga, kao uvjereni metereopat, pogled mi jezdi kroz prozor da bi taj mali ritual bio okončan pogledom na sat. Obožavam se probuditi točno minut prije očekivane zvonjave, uvijek u isto vrijeme. 7 a.m. S vremenom se čovjek na to istrenira. Potrebno je samo intenzivno razmišljati o tome neposredno prije nego potonete u san pravednika (samo i jedino takav san). Promatram kazaljke (ok, ok nemam kazaljke, imam digitalni sat al' ne može se sve uvijek poklopiti. Jebiga, zamišljajte malo) kako se ujednačeno i nesmiljeno penju prema trenutku kada nastupa krešendo koji me uvijek i iznova trzne. Što se može, malo zbog posljedica rata a dijelom i zbog urođenog mazohizma – uglavnom, tih trenutaka ne želim se odreći… I jutros je, kao i svakog drugog radnog dana, zvonilo u 7. Ali bilo je 6. Malo sam površan s vremenom i zaboravio sam pomaknuti kazaljke (Dobro, dobro digitalni je sat .. koji vam je kua?) Što raditi u 6 ujutro ako niste primorani na buđenje? Što ljudi uopće rade tako rano? Da se obrijem, polako… bez žurbe.. možda tako neću proliti nevinu krvcu? Ipak, ja palim televiziju. Na Novoj TV skakuću hrvatski idoli pjevajući nekakve arhaične "uvijek zelene" pjesmuljke. Ne može se reći da se ne trude, što me potiče da se i ja navijački angažiram a moj izbor je Linda – porculanska ljepotica kakvu nikad u životu primijetio ne bi. Osim u 6.15 a.m. Tek kad sam se dobrano zagrijao u nastojanju da ja i moja Linda odnesemo pobjedu, na pozornicu (hrvaski stejđ, op.a.) izlazi Žanamari Lalić i tada shvaćam da gledam hepening koji se dogodio mjesecima prije. To mi pomućuje raspoloženje i tjera me na mijenjanje programa. Na RTL je notorni Big Brother. U početku, nije mi sve najjasnije al' onda počinjem uživati. Kamera prikazuje spavače. Jedan je pod jorgan planinom, ne vidi mu se mlado lišce a drugi je otkriven do pasa stavljajući time pred čitav rvacki auditorij svoja nejaka pleća. Zajedničko je obojici da se ne miču. Ali ja gledam. Gledam i dalje. Nešto se mora dogoditi. I dogodilo se. Zdravko se ….(znam, nećete vjerovati) …Zdravko se pomakao sa lijeve na desnu stranu?!? Heeej čeljadi, sa LIJEVE na DESNU stranu!!! Ne žalim ni trenutka ranijeg buđenja. Adrenalin dodatno piči kad na nekom opskurnom njemačkom programu začujem taktove Betovenove 5. simfonije. Kakofonija zvukova i događanja. Koloplet organa u nečemu nalik na ples. Miješaju se likovi i boje. Sada već gledam 1. program hrvatske televizije gdje onaj voditelj, koji uvijek zove redakciju Glorije kad mu se dijete prvi put popiškilo, kad je izašao na Jarun i sl. multimedijalne događaje, unjkavi glasom reproducira jučerašnje događaje. Na vrhuncu sreće koja mi kao plima preplavljuje njedra, sat ponovo zvoni. Ovaj put je zaista 7. Vrijeme je za svakodnevni ritual. Vraćam se u svoju svakodnevnu ljušturu dosadnog birokrata i krećem sa uobičajenim dnevnim dužnostima. Ali, duboko u meni, zapreteni čuče osjećaji od proteklih sat vremena. Uviđam da može drugačije, bolje… Sutra ću si priuštiti buđenje u 5 a.m. Možda mi i ptice spremaju nešto zanimljivo. Tako je puno mogućnosti. |
