I tako...
|
Over and out. Zahvaljujemo na pažnji i čitanju... |
09.11.2004., utorak
I tako...
04.11.2004., četvrtak
Vlatka Pokosila moje želje za snom
|
Smjerno i bez krzmanja priznati ću – volim zaspati na kauču. Naprosto obožavam te trenutke kad sfumatična stvarnost biva zastrta tamnom koprenom mraka i njemu pripadajućeg mira. Ne treba ni spominjati da je ta i takva moja aktivnost nailazila na žestoko protivljenje svih mojih ukućana. Ne postoje granice nepodoština na koje su bili spremni ne bi li me odvikli od ove, po njihovom mišljenju, neprikladne rabote. Ali ja sam uvijek bio maštovitiji i sva njihova nastojanja u tom smjeru osujetio bih u samom začetku. Sve što su uspjeli napraviti u svojoj sotonističkoj nakani bilo je da su mi usadili određenu dozu grižnje savjesti. Međutim, kako sam odrastao, sve je manje bilo slobodnog vremena pa se ukazala potreba za iznalaženjem novih, transparentnih rješenja. Iako sam na kauču oduvijek mogao zaspati brzo i lako, sada je bilo potrebno iznaći načine koje će mi omogućiti da još brže i lakše zapadnem u sevdah. Tako sam otkrio televiziju. Sadržaj emisija bio je potpuno nebitan. Ono što bi pospješilo tonjenje u carstvo sna bio je postojani ritam. Upravo zbog toga odmah sam eliminirao televizije kao što su Nova Tv, MTV, RTL i sl. koje su prepune reklama i sinkopičkih jazzerskih promjena ritmova. Mojoj situaciji najbolje je pogodovala nekakva kolaž emisija, znanstveni ogledi i naročito "Misli 21 stoljeća" gdje bi hipnotički zapadao u trans već na sam pogled elokventnog i ljepuškastog voditelja. Slično je bilo i jučer dok sam ovlaš pratio emisiju Melinde Kurilj u kojoj se nešto sigurno pričalo ali to ne mogu sa sigurnošću potvrditi. A onda, netom što su se svi moji organi opustili što je najbolji znak skorog transa, netko spomene ime Vlatke Pokos. Iznenadna doza neočekivanog adrenalina prostrujala mi je tijelom i vratila me u stanje posvemašnje budnosti. Uz spomenutu gospojicu, u studio je došetala i predstavnica Društva za zaštitu životinja. DZZ - Naše Društvo odlučilo je organizirati štrajk upozorenja te smo uputili i oštri apel gospoji Pokos koja je poznata po činjenici da svake godine nosi bunde od krzna životinja. VP – Nevjerojatno, hehehe (koketno podiže pramen kose sa čela) mislim, ja stvarno ne znam otkud gospodi toliko bezobrazluka da napišu da ja nosim krzno od leoparda? Ja da bi nosila krzno od leoparda? Uostalom mislim da Kartagu treba razor…(ups. Sorry, to je Katon rekao, opa.a.) Dakle (smiješeći se i dalje u nakani da nam prikaže svih svojih 86 prirodnih, bijelih zuba u nizu) ja mislim da se od leoparda uopće ne prave krzna. Mislim da to čak niti nema za kupiti …hehehe… u Zagrebu. DZZ - Želim kazati još i… VP – Moji stavovi dobro su poznati ali ja nisam jedina koja nosim krzno u ovoj državi, zar ne Melinda (saučesnički smješak još jedne nosačice krzna). Osim toga, ne ubijam ja životinje ja krzno samo nosim… Didaskalija (Meni je to moj đikan kupio, aj' ti ne nosi krzno kad ti ga đikan kupi. A kako tek ide uz novi, 10000 eura dijamantni prstenčić…) DZT - … a te životinje bivaju na bestijalne načine ubijane samo zbog toga da bi spomenute …. VP - … to je jednostavno kleveta i ja ću… Melinda - Tužit ćeš Društvo za zaštitu životinja (kolegijalno ženski će Melinda)? Didaskalija (A đikana mi toliko napadaju ovijeh dana. Ne mogu mu priuštiti još jednu brigu…) VP - Paaa to ne, naravno. Ali vašeg predstavnika koji me javno olajava preko novina Melinda - Evo, emisija samo što nije iscurila DZT - …kao što sam rekla mi ćemo… VP - I još jednom zahvaljujem (heheheh…još jednom koketno pomiče kosu sa čela) hrvatskoj televiziji koja mi je omogućila da se …. Bi---bip… bi.---bipppppppp O jebote da te jebo. Jebooo te da te jebooo po 26314 puta te jebo. Jel' utuživo ako ti kažem …. Ma ne…neću ti ništa reći krasotice, ništa ti neću reći…ništa ti neću …. reći. Ali ja moram spavati na kauču. Razumiješ? Ja moram održati kontinuitet. Prebacujem na 1. program ali avaj. Adrenalin piči i dalje. Dižem se, zapalim španjulet, polako dolazim k sebi ali više mi se ne spava. Što napravit? Štoooo? Iz priručnog koferčića vadim oveći čekić – udaram se u glavu. Padam. Dalje se ne sjećam… Znam samo da sam se opet probudio u 7 a.m. iako je zapravo bilo 6 a.m. Opet sam zaboravio pomaknuti kazaljke. Bojim se upaliti televiziju. Tjeskoban sam a ovo će biti još jedan dugi dan u nizu istih…. |
02.11.2004., utorak
"Kada stvari krenu loše..."
|
Što znači izgubljenih sat vremena u kontekstu vječnosti? Ništa. To je samo "treptaj oka u beskrajnom moru vremena". (Navodnici impliciraju citat velikog uma. Primjerice Camusa. Ali nije. Imam ja čitav naramak tih patetičnih besjeda, op.a.) Oduvijek sam mrzio početke tipa "jutros sam se probudio…". Naročito od kad se Gregor Samsa probudio kao kukac. Od tada me strah buđenja. Buđenje narušava kontinuitet. Netom što otvorim oči, pipam ruke, glavu, noge.. tražim čovjekolike dokaze vlastite egzistencije. Nakon toga, kao uvjereni metereopat, pogled mi jezdi kroz prozor da bi taj mali ritual bio okončan pogledom na sat. Obožavam se probuditi točno minut prije očekivane zvonjave, uvijek u isto vrijeme. 7 a.m. S vremenom se čovjek na to istrenira. Potrebno je samo intenzivno razmišljati o tome neposredno prije nego potonete u san pravednika (samo i jedino takav san). Promatram kazaljke (ok, ok nemam kazaljke, imam digitalni sat al' ne može se sve uvijek poklopiti. Jebiga, zamišljajte malo) kako se ujednačeno i nesmiljeno penju prema trenutku kada nastupa krešendo koji me uvijek i iznova trzne. Što se može, malo zbog posljedica rata a dijelom i zbog urođenog mazohizma – uglavnom, tih trenutaka ne želim se odreći… I jutros je, kao i svakog drugog radnog dana, zvonilo u 7. Ali bilo je 6. Malo sam površan s vremenom i zaboravio sam pomaknuti kazaljke (Dobro, dobro digitalni je sat .. koji vam je kua?) Što raditi u 6 ujutro ako niste primorani na buđenje? Što ljudi uopće rade tako rano? Da se obrijem, polako… bez žurbe.. možda tako neću proliti nevinu krvcu? Ipak, ja palim televiziju. Na Novoj TV skakuću hrvatski idoli pjevajući nekakve arhaične "uvijek zelene" pjesmuljke. Ne može se reći da se ne trude, što me potiče da se i ja navijački angažiram a moj izbor je Linda – porculanska ljepotica kakvu nikad u životu primijetio ne bi. Osim u 6.15 a.m. Tek kad sam se dobrano zagrijao u nastojanju da ja i moja Linda odnesemo pobjedu, na pozornicu (hrvaski stejđ, op.a.) izlazi Žanamari Lalić i tada shvaćam da gledam hepening koji se dogodio mjesecima prije. To mi pomućuje raspoloženje i tjera me na mijenjanje programa. Na RTL je notorni Big Brother. U početku, nije mi sve najjasnije al' onda počinjem uživati. Kamera prikazuje spavače. Jedan je pod jorgan planinom, ne vidi mu se mlado lišce a drugi je otkriven do pasa stavljajući time pred čitav rvacki auditorij svoja nejaka pleća. Zajedničko je obojici da se ne miču. Ali ja gledam. Gledam i dalje. Nešto se mora dogoditi. I dogodilo se. Zdravko se ….(znam, nećete vjerovati) …Zdravko se pomakao sa lijeve na desnu stranu?!? Heeej čeljadi, sa LIJEVE na DESNU stranu!!! Ne žalim ni trenutka ranijeg buđenja. Adrenalin dodatno piči kad na nekom opskurnom njemačkom programu začujem taktove Betovenove 5. simfonije. Kakofonija zvukova i događanja. Koloplet organa u nečemu nalik na ples. Miješaju se likovi i boje. Sada već gledam 1. program hrvatske televizije gdje onaj voditelj, koji uvijek zove redakciju Glorije kad mu se dijete prvi put popiškilo, kad je izašao na Jarun i sl. multimedijalne događaje, unjkavi glasom reproducira jučerašnje događaje. Na vrhuncu sreće koja mi kao plima preplavljuje njedra, sat ponovo zvoni. Ovaj put je zaista 7. Vrijeme je za svakodnevni ritual. Vraćam se u svoju svakodnevnu ljušturu dosadnog birokrata i krećem sa uobičajenim dnevnim dužnostima. Ali, duboko u meni, zapreteni čuče osjećaji od proteklih sat vremena. Uviđam da može drugačije, bolje… Sutra ću si priuštiti buđenje u 5 a.m. Možda mi i ptice spremaju nešto zanimljivo. Tako je puno mogućnosti. |
