nedosanjani.snovi

ponedjeljak, 31.03.2014.

U ZAGRLJAJU POEZIJE

Dovoljno je da sklopim oči
i utonem u spoznaju
bića svoga…

Poslušam srcem…
i kao da sam ušla
u simfoniju svijeta
koja je dio
moga sna…
mojih htjenja…
mojih želja…

Osjećam,
kao da se stopila
java sa snom.
neko nevidljivo čudo
istinskog postojanja,
koje nadahnjuje moju dušu
predivnih iluzija.

Osluškujem tihi jecaj violine
koja svira note mjesečeve sonate,
a u meni se probude sjećanja
nekih lijepih slika
koje izlaze iz zagrljaja duše
gdje su se skupljale godinama.
ili možda samo trenutak….

Kao da čujem šapat Muze,
koja izlazi iz srca
i ulazi u dio stvaralaštva
jednog vremena
ispisano mojom rukom nadahnuća
u trenutku mira i spokoja,
izranjajući iz rijeke sjećanja
uz drhtaj nebeskih struna
nastane još jedan
trag satkan od slova,
koji će krasiti knjigu mojih snova …

Autor naslovnice: Ivan Jakšić- Grof

13:20 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 29.03.2014.

LJUBAV - SNAGA POSTOJANJA

Pruži mi ruke…
zagrli me nježno
onako iskreno
sa osmjehom na licu
da čujem tihe otkucaje srca...

Osluškujem svoje tijelo
kao da uranja blaženstvo
napunjeno snagom ljubavi
kojoj je potrebna bliskost…

Brižnost…
toplina i podrška…
Tu si…oh… kako te trebam
da osjetim ritam srca koji
stvara unutarnju harmoniju
čarobnom…

Priđi…pogledaj me u oči…
Da li vidiš izvore moje ljubavi
koje naviru u jednoj kristalnoj suzi…?

Gledaj me onako spontano,
nježno, možda te zarazim
virusom svoje ljubavi
kji će otvori tvoju dušu
da povežemo osjećaja naše
metastazama ljubavi
koje ću duboko ukorijeniti
u tvoje srce koje je lijek
mojoj ljubavi, mog uma i
duše koja pomalo vene
od uspavane ljubavi.

Ne predajem se olako…
Poznajem jedini lijek
koji postoji…
a to je LJUBAV
iskrena, brižna, topla…

Želim da naša ljubav postane
snaga našeg postojanja
izvor i snoviđenje mojih stihova

Kada nas više ne bude …
postojat ćemo u žutim
stranicama neke stare knjige
koja će hraniti ljubav
drugih pokoljenja,
a mi ćemo kao dvije sjenke
šetati požutjelim stranicama
i svjedočiti da ljubav
ima snagu postojanja

17:30 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 26.03.2014.

vrati se... ne ostavljaj me nikad samu...

Ne ostavljaj me nikad samu
u neznanju mojih strepnji
kad znaš da sam ranjiva poput srne
da mislima prolaze naši
neostvareni snovi.

Ostavljaš samu u mojim
strahovima …
tugama…
patnjama…
suzama…

Ne ostavljaj me nikad samu
kad kiša pada
da plačem u svom bolu..
da jecam i grcam u svojim saznanjima
da jedino što želim tebe pored sebe.

Gdje su nestala naša milovanja,…
naši snovi?
Gdje je nestalo milijun poljubaca
u kojima bi se kupali do besvijesti
svakog jutra, svake večeri?

Osluškujem vjetar kako šapuće
nježno u sutonu gluhe tišine
čekam…umorna i snena
naša milovanja nježna
poput dodira leptira …

Ledeno je sve pored mene
i krv što je nekad znala biti
uzavrela, sledila se od hladnoće.

Vrati se…ljubavi moja
ne ostavljaj me više nikad samu
u jutrima nježnih poljubaca i
u noćima mojih tužnih nemira
i snage žara ognjenog.

16:37 | Komentari (5) | Print | ^ |

KRHOTINE LJUBAVI

Ponekad obrišem prašinu
sa krhotina ljubavi
koja je za sobom
ostavila prazninu
zakopanu duboko u vremenu…

Izvlačim slike
pohabane od starosti
gdje su se skrivale
od uspomene na ljubav
jedne mladosti
koja još uvijek živi skrivena
negdje u zapećku moga srca
obmanuvši samu sebe
od zaborava
ne bih li izgubila dostojanstvo
koje se ne može izmijeniti…

Lutajući po krhotinama ljubavi
gdje odzvanja tiha muzika
„Only You“,
koju ne mogu samo
tako zaboraviti
i olako se riješiti…

Željela bih ih
zatvoriti u kutijicu
sa uspomenama,
a ključ baciti…

Ostaviti ih da miruju
bez gorčine
koja me ponekad obuzme
u mojim snoviđenjima
koja su toliko stvarna
donoseći mi noćne more…

Predajem se u Božje ruke
moleći za oprost
i oslobođenje,
predavši samu sebe,
za uzvrat dobiti spokoj u duši,
ali ne i u srcu…

16:15 | Komentari (2) | Print | ^ |

BOLE ME RIJEČI

Bole me riječi tvoje
poput udaraca...
Srce koje tiho umire
u mukama krvareći od tuge
i nanesene bol...
Čuješ li jecaj...
što para grudi moje
stvarajući duboki ožiljak.

Poklonila sam ti
dušu na dlanu...
Ljubila snene oči...
Hranila ljubav tvoju...
Zaliječila svaki ožiljaj
tuge tvoje...
Ispijao si nektare
moga tijela do zadnje kapljice.

Voljela sam te ljubavlju
tako nevinom i strasnom.
Što si učinio...
Crv sumnje koja ti
para dušu
trujući ju zmijskim otrovom
želeći zatrovati dušu
i srce moje...

Nemoj... nemoj...molim te
da postanem snježna kraljica
a naša postelja
ledena dolina
gdje živi samo studen
i mrkli mrak
iz kojega nikada
više neće pucketati
vatra naše ugasle ljubavi

16:00 | Komentari (2) | Print | ^ |

NEDOSANJANI SNOVI

Oprosti mi, molim te,
za neprospavane noć,
za šapate u tami,
za prolivene suze.

Oprosti mi, molim te,
na poljupcima
sa okusom soli
i milovanjima nježnim.

Oprosti mi, molim te,
što živim u sjećanju tvome
u snovima tvojih nemira
i maštanja...

Oprosti, mi molim te,
na noćima usnulim
i čistim poput jantara.

Sad stojim tu...
sama
ali ne i tužna.

Otvorio si ruke
kao dva bijela krila
da me utješiš
u svitanje jutra...

Nedostaje mi
romantike...
upaljene svijeće
latice crvenih ruža
na uzglavlju
osmjeh zavodnika
sjaj u očima
tvoj dah
na mom vratu.

Tako vrijeme
raspleće još jednu
vremensku mrežu
na našim životima.

Ostali smo tako
jedan čovjek
i jedna žena
u vremenu
nedosanjanih snova.

15:54 | Komentari (2) | Print | ^ |

MELANKOLIJA POSTOJANJA

Živjela sam u
treptaju tvoga oka
u zrncu pijeska
po kojem si hodao
u iskri plamena
koji si upalio...

Postala sam…
snaga i smisao
postojanja…
ljepota življenja
jedne nježne ljubavi...

Živjela sam u
zagrljaju sunčanog
traga…
u izmaglici
dalekog puta
u vjetru predvečerja...

Dodirivao si mi misli
budio osjećaje
uvlačio u srce
opijao kao crno vino
grijao vatrom ljubavi...

U rijeci tvojih želja i
naših slabosti
zračio si snagom
vjerovanja…
pojio me kapljicom
rose naše ljubavi…

Zaustavljaš snove
navlačiš mračnu zavjesu
vraćaš se u hram
usnulih Bogova,
a ja poput Anđela
sanjam carstvo
stvarnog postojanja...

15:50 | Komentari (2) | Print | ^ |

POSLJEDNJA SONATA

Da li ja to lebdim
između snoviđenja
i stvarnosti,
uklopivši svoju ljubav
između sunca,
mora i bura
u metafori riječi,
koja glazbu stvara
ili je to istina
naše ljubavi povezana
željeznim lancima
u kući u kojoj smo se zakleli
na vječnu ljubav,
dok nas smrt ne rastavi
u postelji voćnih napitaka
izmiješanih nektarom
naše ljubavi,
koju bi zasladili
divljim medom,
gdje bi se usne
skupljale od slada,
a ti bi ih nježno oblizivao
bez riječi…
okus je bio sve slađi i divlji,
dok bi mjesec
glazbenim notama
odsvirao posljednju sonata,
koju smo sanjali ujedinjeni
u jedno tijelo
uživali u svojoj burnoj tišini
ponekad izmjenjivali
po koju nježnu riječ
lebdeći između jave i sna…?

10:11 | Komentari (5) | Print | ^ |

SABOTAŽA DUŠE

Nastao je tajac duše
ta čudesna melodija
žudnje i htijenja,
koja je grlila svijetlost
nježnog trenutka
zaključanog
u kristalnu kuglu
svoje nutrine srca…
uspavanog…

Kroz dubinu bića
ugasila bijes i ljutnju,
zaboravila je lakoću
darivanja ljubavi
ugasila vulkan strasti
zaboravila miris
crvenih ruža na jastuku,
koje su mirisale na ljubav
ubrane kao pupoljci
nježni i nevini…

Nestali su opojni mirisi
čudesne igre tijela,
koji su plesali po
melodiji svemirskih nota
umijećem opiti…

Ostala je sabotaža duše,
koja uranja
u postojanje trenutka,
grleći svijetlost sjena
kreirajući život
sabotera…

10:03 | Komentari (2) | Print | ^ |

PUT U VJEČNOST

oćutih snagu dodira
siluetu božanskog
izronjene iz dubine
podsvijesti ili snova
privlačnosti snage
neobjašnjive energije
uzdigavši me visoko
do svemirske putanje
koračajući u vječnost
skupljajući blago
ostavljeno u
izgubljenom vremenu
nedosanjanih snoviđenja
ulazeći u svijet
najvrednijeg trenutka
nošena svijetlošću svemira
bestjelesnu dimenziju
slušajući pjev božanskih anđela …
moje oči su već
gladne tvojih pogleda
dok putujem kroz vječnost
srce mi žeđa
za tvojom ljubavi
ali moja želja za
putovanjem u vječnost
snažnija je od straha
ili bojazni od pada
u beznađe…

09:53 | Komentari (1) | Print | ^ |

SRCE ILI RAZUM

Srce je njezino živjelo za ljepotu ljubavi
Uvijek otvoreno da primi svakoga
Bez računa, u okrilju dobrote
Uz jutarnji smiješak i ljepotu
Izvlačeći iz lošeg ono najbolje
Ukazujući da je život lijep.

Srce joj je bilo poput djetetova onako čisto
Nepokvareno napunjeno Odom radosti…
Uvijek prednost davajući srcu…
Ljubav je stavljala na pijedestal
Uživajući u simfoniji razdraganih nota
Grleći ljepotu svijeta, pjev ptica, miris cvijeća
Žubor potoka, šum mora, toplinu sunca.

Njene suze poput niske bisera
Stvarale izvore radosti
Pisala bi pjesme ljubavne
U kojoj je ljubav bila lijek za sve boli i patnje
Srce bi se smijalo, a razum bi zaplakao
Želeći održati ravnotežu između
Dva suprotstavljena jaza…SRCA I RAZUMA.

Kao da je je živjela između dvije obale
Nasukana na obali iz mašte
u kojoj je carevalo djetinjstvo
tako čisto i neokaljano (djetinjstvo iz mašte)
S druge strane obale nalazio se RAZUM
Pozivajući je da dopliva poput morske sirene
Da očuva životnu ravnotežu…

Odrasti …zatomiti strah
Pokušati nadrasti sve grubosti življenja
Pružiti ruku razumu i uživati sretno
Balansirajući između dvije obale SRCA I RAZUMA.

Obukla je haljinu uzmaka, utomila srce
Predajući razumu i trezvenosti…
Srce se razboli, počevši venuti…
Pitajući se ponovo …
Koji je pravi i odlučujući potez?

09:42 | Komentari (3) | Print | ^ |

U ZAGRLJAJU POEZIJE

Dovoljno je da sklopim oči
i utonem u spoznaju
bića svoga…

Poslušam srcem…
i kao da sam ušla
u simfoniju
svijeta koja je dio
moga sna…
Mojih htjenja…
Mojih želja…

Osjećam,
kao da se stopila java sa snom.
Neko nevidljivo čudo
istinskog postojanja
koje nadahnjuje moju dušu
predivnih iluzija.

Osluškujem tihi
jecaj violine koja svira
note mjesečeve sonate,
a u meni se pobude sjećanja
neke lijepe slike koje izlaze iz
zagrljaja duše
u kojoj se skupljale godinama.
ili možda samo trenutak….

Kao da čujem šapat Muze,
koja izlazi iz srca
i ulazi u dio stvaralaštva
jednog vremena
ispisano mojom rukom nadahnuća
u trenutku mira i spokoja…

Izranjajući iz rijeke sjećanja
uz drhtaj nebeskih struna
nastane još jedan trag
satkan od slova,
koji će krasiti knjigu mojih snova …

09:29 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 25.03.2014.

MOJA LJUBAV NIJE NA PRODAJU

Ne možeš me kupiti
poljupcima lažnim,
slatkorječivim čarima
i ispraznim laskanjima.

Ljubav poklanjam,
nepatvorenu bez roka trajanja,
upakiranu u najfiniju svilu,
koja miluje sva čula.

Samo onaj tko zna što je ljubav,
nikad je ne kupujeili prodaje,
takva ljubav je kratkog vijeka
i brzo je nagrizu crvi sumnje
koji izjedaju srce
čineći rupe velike i male,
sve do onog trenutka
dok ne ode na počinak...
i to zauvijek ….

14:59 | Komentari (5) | Print | ^ |

KAD JEDNOM ZATVORIM OČI

Jednom kad zatvorim oči i prestanem disati
kad moje žile okamene, a obrazi moji posive
moje tijelo izgubi miris opijuma koji si obožavao,
kada shvatiš da me nema pokraj tebe,
da sam bila dio prolaznosti ovog napaćenog života,
znaj da našem putu nije kraj.

Ne plači, znaš da veliki dječaci ne plaču,
pratit ću te kao sjenka i čuvati našu ljubav
baš onako nenametljivo.

Kad dođe vrijeme ponovnog susreta, čekat ću te,
srest ćemo se na proplanku crvenih makova i plavih različaka,
i pričati o vremenu koje smo proživjeli i smijati se…

Ne umire se samo tako lako,
živjet ću u tvom pogledu, poljupcu,
a nadam se i u tvom srcu…

14:16 | Komentari (7) | Print | ^ |

MRVICE

Nahrani me

mrvom ljubavi

napoji me glazbom

tvog šapata

pokri jme svojim tijelom

da se srce ne zaledi

13:59 | Komentari (2) | Print | ^ |

KARIZMA

Imala je karizmu…

Volio si je kao boginju,

nedokučivu ljubav

svog života

stavio je na pijedestal

koji se urušio.

13:53 | Komentari (2) | Print | ^ |

MELANKOLIJA POSTOJANJA

Živjela sam u treptaju tvoga oka,
u zrncu pijeska po kojem si hodao
u iskri plamena koji si upalio…

Postala sam snaga i smisao postojanja…
Ljepota življenja jedne nježne ljubavi.
Živjela sam u zagrljaju sunčanog traga,
u izmaglici dalekog puta,
u vjetru predvečerja.

Dodirivao si mi misli,
budio osjećaje,
uvlačio u srce,
opijao kao crno vino,
grijao vatrom ljubavi.

U rijeci tvojih želja i naših slabosti
zračio si snagom vjerovanja,
pojio me kapljicom rose naše ljubavi…

Zaustavljaš snove,
navlačiš mračnu zavjesu,
vraćaš se u hram usnulih Bogova,
a ja poput Anđela,
sanjam carstvo stvarnog postojanja.

Helena Horvat iz zbirke U ZAGRLJAJU POEZIJE

13:22 | Komentari (3) | Print | ^ |

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dizajn : .EvilFairy.

	ožujak, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Komentari On/Off

O AUTORICI BLOGA

Free Site Counter

dorada dizajna: Jadranka-Shadow

blog je od 25.03.2014. u 13:22 h

pjesnikinja HELENA HELLY HORVAT

iv>

MOJ BLOG NA BLOGSPOT-u:
nedosanjani snovi

HELENA HORVAT, rođena Pohorsky u Hercegovcu (Moslavina), 21. lipnja 1958. godine.

Živi i stvara u Zagrebu, od 1979. U zrelim godinama otkrila je želju za ponovnim pisanjem.
Piše ono što osjeća iz srca i duše, pretežno ljubavnu liriku.
Ponekad napiše pjesmu socijalne tematike iz ogorčenja koje muči malog čovjeka.
Za sebe kaže da je obična žena, sa naramkom godina na leđima, sa mladenačkim duhom koji nikada ne stari.
Najviše objavljuje u elektronskim medijima.
Pjesme su joj objavljivane na mnogim portalima, u književnim časopisima, zajedničkim zbirkama.
Autorica je u DIOGENU pro kultura, magazin za kulturu, umjetnost i obrazovanje iz Sarajeva, koja njeguje različitosti autora, izlazi i na engleskom jeziku i obuhvaća autore iz cijelog svijeta.
UG „ESSEGG”, Osijek, 2012. godine joj je objavila prvu samostalnu zbirku poezije „U zagrljaju poezije”.
UG „BAGREM”, Gradište, 2013. godine joj je objavila drugu samostalnu zbirku „Korak u život”.

MOJA POEZIJA

U ZAGRLJAJU POEZIJE - samostalna zbirka

KORAK U ŽIVOT - samostalna zbirka

VRIJEME POSTOJANJA - samostalna zbirka

moje pjesme su postavljene na youtube, a i nalaze se u mnogim domaćim i međunarodnim zbirkama poezije

LINKOVI BLOGOVA, KOJE POSJEĆUJEM

zajedno protiv plagijata

auroraisa

duliba

sjena duše

bezimena92

safiris

RAZMIŠLJANJA O POEZIJI

„Poezija je hrana bez koje ne mogu... Stih kao vino koje opija, a ljubav poput tkanine koja oblači moje stihove, daje im snagu. Ponekad izblijedi od bola…Duša oslušne, srce za vapi a ruka stih napiše…Istinska spoznaja moga duha, snage i ljubavi do kraja mog života“...(Helena Horvat)

''Cvijeće je dokaz da jedna zraka ljepote vrijedi više nego sva dostignuća svijeta.'' - Ralph Waldo Emerson