Živjela sam u treptaju tvoga oka,
u zrncu pijeska po kojem si hodao
u iskri plamena koji si upalio…
Postala sam snaga i smisao postojanja…
Ljepota življenja jedne nježne ljubavi.
Živjela sam u zagrljaju sunčanog traga,
u izmaglici dalekog puta,
u vjetru predvečerja.
Dodirivao si mi misli,
budio osjećaje,
uvlačio u srce,
opijao kao crno vino,
grijao vatrom ljubavi.
U rijeci tvojih želja i naših slabosti
zračio si snagom vjerovanja,
pojio me kapljicom rose naše ljubavi…
Zaustavljaš snove,
navlačiš mračnu zavjesu,
vraćaš se u hram usnulih Bogova,
a ja poput Anđela,
sanjam carstvo stvarnog postojanja.
Helena Horvat iz zbirke U ZAGRLJAJU POEZIJE
|