Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo
V.P.

01.02.2006., srijeda

Rosso di sera

Prije samo šest dana slikala sam svoju ruku u vunenoj rukavici kako nespretno udara po tipkovnici. Vjerovali ili ne, danas sjedim kraj širom otvorenih vrata koja vode na balkon. Sjediti na balkonu bilo bi gotovo prevruće. Eto, to ja zovem život okrenut jugu. A sinoć je izgledalo ovako:

Rosso di sera

Rosso di sera bel tempo si spera!
Serata scarlatta solleone suggerisce.
Fioriscono fuochi finali? Fede! Futuro felice.

Gallina vecchia fa buon brodo!
Nonostante non neopiumata, nutre nuotando.
Matusalemme mai migratore, minestrina meravigliosa.

Slučajno sam naišla na stranicu s poslovicama u tautogramima. Nažalost, takve stvari su praktički neprevodive, ali onoga tko se malo snalazi u talijanskom jeziku, ovo će sigurno zabaviti. Ne znam je li netko naše poslovice i narodne izreke pisao u tautogramima. Neki čak govore da se radi o jednoj vrsti umjetnosti. Velika vještina baratanja riječima svakako jeste. Bilo bi mi zaista drago da netko pokuša i napiše nekoliko rečenica. Kad krenete, prilično je zarazno.

Puž bačvaš

Mudre poslovice pokazale su se točne: večernji purpur najavio je lijep, sunčan dan. Na balkonu sam slikala ovog ogromnog puža. Više njegovih fotografija i poneka riječ o njemu – drugom prilikom.

- 14:43 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Komentari On/Off

FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI

TEATAR ULYSSES

ISTRAPEDIA

PULA INFO


I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stradanja i mena
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!
(J. Dučić, Izmirenje)