Glasovi ispod površine

Iako nisam ministar ipak kasnim. Umjesto da uoči Praznika rada sjedim u povjerenstvu i otvaram koverte s ponudama za partnerstvo oko pretvaranja bolnice u zatvor bezbrižno pružam glavu na pranje mozga. Iako nisam ministar pala je odluka da ću električnu energiju plaćati četrdesetak kuna više.

Inertan kakvog me priroda stvorila mozak mi se presporo ispire pa padam u suvišnu paniku. Računam kako će struja biti skuplja ne samo meni nego i teti u trgovini, i onim tetama koje rade po tvornicama čiju robu prodaju tete u samoposluživanju, i ne samo njima nego i stričekima koji voze kamione ili vare oplate u brodogradilištima.




Tramvajske karte možda će dosegnuti cijenu zrakoplovne karte (možda uvedu i last minute karte!), pomalo me panika obuzima i od skuplje struje u tovilištima i mesnicama, a bojim se da ću sljedećih desetak godina i dalje raditi na ovom dobrom starom računalu, a i cipele sam večeras dobro očistio i natopio hranjivim kremicama.

Sve bi bilo dobro da mi panika nije stavila lisičine na ruke, pa u Maricu i pravo u Remetinec. Bolnicu još nisu ni taknuli. Gurat ću se s drugim slavnim sretnicima u nekomfornom sobičku. Već sutra stizat će novi umirovljenici u Remetince diljem Lijepe naše jer su ih ovrhe bacile na ulicu a da bi preživjeli nisu više imali što naći u kontejnerima pa su se upustili u provale, krađe, pljačke i čak oformili zločinačke organizacije.

Prije nego su mi isprali mozak isključili su mi struju i više nisu imali čime pokrenuti stroj za pranje mozga.




Ostavili su me samoga s mojim mozgom. Veću kaznu nisu mogli izmisliti. Nema više nikoga kome bih mogao čestitati Praznik rada. Ipak, mogu čestitati ovoj punašnoj teti na slici bez obzira što će i meni doći u pljenidbu.

Bolnica u Blatu, sjecište medicinskih znanosti i prakse, visokih performansi na preko 200.000 četvornih metara izgrađena je u vrijeme socijalizma do pola. Onda se stalo. Države i sustavi su sada novi, mnogo drukčiji, a planiranu bolnicu nagriza zub vremena. Ni beton nije vječan. Ipak, održava samu sebe iznajmljujući prizemlje za skladišta kojih tridesetak tvrtki, ali ni kulturu nije ostavila na vjetrometini pa se tu čuvaju rekviziti i kulise Hrvatskog narodnog kazališta, eksponati prebukiranih muzeja ali i Crveni križ je ovdje na liječenju!




Nedaleko od nedovršene bolnice je moderni zatvor Remetinec. Čak i djeca u vrtiću znaju da je u Remetincu toliko tijesno da se ljude nagurava u krevete na tri kata. Dječica kad budu velika svakako će nastojati da se ne dočepaju pustih milijardi koje ih mogu - ako baš ne bude sreće - odvesti ravno kroz ova trijumfalna vrata pred kojima će onda stajati najuglednija odvjetnička imena.

Dok sam pred vrtićem čekao praunuku slušao sam razgovor dviju mamica koje su pričale o genijalnoj ideji: zašto se u javno-privatnom partnerstvu ne bi išlo na dovršenje bolnice u obližnjem Blatu. Tim više što bi se moglo uključiti i geotermalne izvore i konačno završiti ideju o toplicama na ulazu u Zagreb. Bilo bi to vrlo reprezentativno a ne da stranci gledaju betonske ostatke socijalizma i pitaju se kakav je to grad u koji upravo ulaze: s jedne strane domahuje im Arena s raskošnim šoping rajem a s druge ruševni spomenik antidemokratske prošlosti.

- Mama, kaj će nam bolnica, tam bi ja napravil zatvor – umiješao se pristigli Lukša koji samostalno izlijeće iz vrtića čim spazi mamu ili tatu.




Odmah mi je bilo jasno da Lukša itekako misli o svojoj budućnosti. Umjesto da upisuje privatni studij mogao bi se u nedalekom zatvoru osposobljavati na najvišoj razini. U tom prestižnom mjestu našli bi se ljudi najrazličitijih znanja. Organizirali bi i osmislili studijske grupe i umjesto da prodaju zjake zatvorenici bi stjecali znanja korisna kad se jednog dana nađu na slobodi.

Zatvor s pet zvjezdica ujedno bi funkcionirao na najvišoj demokratskoj razini i s vremenom postao paradigma kako se u Hrvatskoj može lijepo i dobro živjeti.

Kako, kada, kamo – došlo je ove prelijepe subote s tim pitanjem tristotinjak ljudi na Zrinjevac. Nitko ne zna odgovor na to sudbinsko pitanje. Nećemo kapitalizam, nećemo komunizam – ne znamo kako stvoriti to treće koje se osjeća u zraku ali ne pokazuje koordinate. Svuda je i nigdje je. Čovjek je samo kupac i nikakve druge vrijednosti nitko i ne traži i ne priznaje. Opet smo samo roba.



No roba koja kupuje je u vrtlogu siromaštva, jedva da ima čime biti to što se od njega bezuvjetno traži. Jedina moć na koju gazde računaju kopni brže od glečera na polovima. Kupovna moć suhija je od pustinje.



Gazde su se preračunale. Kupci ostaju bez rada koji jedini može održati kakvu takvu kupovnu moć. Debela grana na kojoj gazde sjede sve je tanja i krhkija. Zajedno s nama propast će i gazde. Njihove nominalno sve veće milijarde eura i dolara za nekoliko godina vrijedit će koliko i kila kruha. Kad uskoro dosegnemo sedam i po milijardi stanovnika planeta Zemlje među njima bit će samo nekoliko tisuća kupaca. Kupci će se međusobno boriti za tržište i istrebljivati se. Na kraju kad ih ostane samo desetak svi njihovi Bilderberzi popadat će sa drva života kao trulo voće.

Tako će nestati ljudi s lica Zemlje.

Neoliberalna faza kapitalizma svima će pojesti glave ako se – dok glave još imamo – svi ne upremo da društvo konačno svedemo na ljudske mjere. Zadnji je dan da David pobijedi Golijata!