Glasovi ispod površine

Bolnica u Blatu, sjecište medicinskih znanosti i prakse, visokih performansi na preko 200.000 četvornih metara izgrađena je u vrijeme socijalizma do pola. Onda se stalo. Države i sustavi su sada novi, mnogo drukčiji, a planiranu bolnicu nagriza zub vremena. Ni beton nije vječan. Ipak, održava samu sebe iznajmljujući prizemlje za skladišta kojih tridesetak tvrtki, ali ni kulturu nije ostavila na vjetrometini pa se tu čuvaju rekviziti i kulise Hrvatskog narodnog kazališta, eksponati prebukiranih muzeja ali i Crveni križ je ovdje na liječenju!




Nedaleko od nedovršene bolnice je moderni zatvor Remetinec. Čak i djeca u vrtiću znaju da je u Remetincu toliko tijesno da se ljude nagurava u krevete na tri kata. Dječica kad budu velika svakako će nastojati da se ne dočepaju pustih milijardi koje ih mogu - ako baš ne bude sreće - odvesti ravno kroz ova trijumfalna vrata pred kojima će onda stajati najuglednija odvjetnička imena.

Dok sam pred vrtićem čekao praunuku slušao sam razgovor dviju mamica koje su pričale o genijalnoj ideji: zašto se u javno-privatnom partnerstvu ne bi išlo na dovršenje bolnice u obližnjem Blatu. Tim više što bi se moglo uključiti i geotermalne izvore i konačno završiti ideju o toplicama na ulazu u Zagreb. Bilo bi to vrlo reprezentativno a ne da stranci gledaju betonske ostatke socijalizma i pitaju se kakav je to grad u koji upravo ulaze: s jedne strane domahuje im Arena s raskošnim šoping rajem a s druge ruševni spomenik antidemokratske prošlosti.

- Mama, kaj će nam bolnica, tam bi ja napravil zatvor – umiješao se pristigli Lukša koji samostalno izlijeće iz vrtića čim spazi mamu ili tatu.




Odmah mi je bilo jasno da Lukša itekako misli o svojoj budućnosti. Umjesto da upisuje privatni studij mogao bi se u nedalekom zatvoru osposobljavati na najvišoj razini. U tom prestižnom mjestu našli bi se ljudi najrazličitijih znanja. Organizirali bi i osmislili studijske grupe i umjesto da prodaju zjake zatvorenici bi stjecali znanja korisna kad se jednog dana nađu na slobodi.

Zatvor s pet zvjezdica ujedno bi funkcionirao na najvišoj demokratskoj razini i s vremenom postao paradigma kako se u Hrvatskoj može lijepo i dobro živjeti.