Glasovi ispod površine

Autor je zaspao klečeći pored papirnate Daniele. Daniela je zaspala na dnu Sandrove tvornice. Vrijeme nije od koristi, ono ne raspoznaje knjigu i njenu protočnost. Njenu stvarnost. Danielina potraga uvijek započinje novim čitanjem, Autorov porod se odvija stotinu puta ispočetka.

Grč. Jesi li ti onaj koji čita ključ? Jesi li? Pitam te nešto, ne mršti se. Ne preskači ovaj dio.

Daniela leži na podu Sandrove tvornice, nju neće zaskočiti liječnik kao što bi to u realnom životu bilo. Daniela je lik, ne zaboravite, doduše možda upravo sada dok vi čitate ove retke ona gleda upravo u vas, prolazi kroz vas, možda Daniela postaje baš Vi.

Ovo nije knjiga o prošlosti ili budućnosti, ovo je knjiga o svevremenu. Dio tog svevremena je trenutak, ovaj sada tu. Daniela je u tvom trenutku samo slovo, je li uistinu? Ne misliš li da je Daniela zapravo od krvi i mesa? Ha? Nešto sam te pitala? Pitala, da, nemoj se praviti da si zbunjen? U redu, zbunjena? Daniela je. Postojala. Postoji.

Zašto sam tako napisala? Ova knjiga nije prestala postojati jer je u sadašnjosti. Zbog sadašnjosti ona ima smisla, ali prava paralelna Daniela misliš li da nije postojala?

Postojala je. Dok ovo pišem postoji. Dok ovo čitaš njoj se gubi ljudski oblik. Brišeš je svakim pročitanim retkom. Ne osjećaš li se moćno s tom spoznajom? Da svojim čitanjem brišeš osobu? Njene godine, navike, stil življenja, odjevne predmete, dom, ljubav, kućne ljubimce. Jer ovo nije obična knjiga, nije ni umorstvo, ovo je kršenje pravila. Samo to. Vjeruj.

Daniela zapravo nije mrtva, ni Autor, njihove godine se možda mogu pribrojati ovoj tvojoj godini u kojoj postojiš, da, oni postoje prije tebe, no oni će postojati i nakon tebe. To je ono što opravdava tvoje brisanje. Jer tvoje brisanje nije jedino brisanje, tvoje brisanje je tek jedno u nizu. Tvoj lik, tvoja osoba bez ijednog jedinog ispisanog retka, postaje dio ovog romana. I čini te?

No, nećeš li se zapitati kakvim te zapravo čini? To je nebitno, zar ne?

Autor se uhvatio papira, na njemu je nacrtao lik Daniele, ovaj put to nisu bile riječi, već njene konture, Autor je pobjegao s mjesta zločina, prvi put se preplašio činjenice da bi Daniela kao lik mogla biti smrtna. Sumnjao je da je to smrt poput svih drugih likova kojima je u svim proteklim godinama krasio priče, no osjetio je da je lik Daniele mnogo više od običnog lika, da je on sam Daniela i pitao se hoće li ovaj put i on umrijeti s likom Daniele. Nije mogao zamisliti tu mogućnost i stoga je nacrtao lik, stavio je na stol jedan dio nje; trebalo mu je mnogo papira A 4 formata dok je nacrta u pravoj veličini, da bi dobio 1,75 cm visoku Danielu. Mislio je, možda je tako oživim, to mu se činilo logično, pisanje je stalo, sve je stalo, paralelno se negdje gore Daniela pronalazila sa samom sobom, no o tom Autor nije mogao imati jasnu sliku, nježno ju je gotovo očinski slikao, dio po dio njenog tijela, kao što je Pinokia oživio Đepeto, tako je Majetić pokušavao oživiti Danielu, njegovu Danielu...

Autor je bio maternica, njegov um je bio čvrsto povezan s Danielom pupčanom vrpcom načinjenom od pjesama, njegova Daniela je bila pjesnikinja, vjerovao je da će je moći poroditi, da će dobiti trudove, da će je kroz bokove svojih prstiju iznijeti na svjetlost dana. Znao je da će biti riskantno, prepustio se stvaralačkom bolu i uputio se tamo gdje je malo koji autor bio, na dno poimanja svog svijeta. Bile su to duge minute! Morao se suočiti s vlastitim godinama, odgojem, suodnosima stvari, morao je skinuti vlastito djevičanstvo, gurajući polako dušu do raspuknuća. Minute muško-ženskog osjećanja svijeta... kroz tu pukotinu trebala se roditi ona.

Daniela od papira je zahtijevala mnogo vremena, ali on se predavao, knjiga će čekati, ona mora čekati, na njoj je da se čeka, ona neće nestati, riječi su ispisane, ovjekovječene, one su žive, kucaju, vire kroz ekran, promatraju Autora koji stvara Danielu, svim svojim srcem je stvara, unosi svoje bivstvo, svoj dah, svoje umijeće da je, da je, da je...

Nakon tri dana autor je nacrtao Danielu olovkom, složio je komade papira poput lutke na pod i papir do papira zalijepio da pričvrsti dijelove.

Daniela nije sličila ni na jednu osobu na ovom svijetu, ni na autora Danielu, ni na lik Danielu, bila je to neobična djevojka koja je nijemo promatrala Autora.

Autor je vjerovao da je živa, učinilo mu se da se pomiče, da kad je on ne gleda, da ona kao da će izaći iz papira, kao da će prohodati, vjerovao je, to mu je bila svojevrsna utjeha, njoj se morao predati. On Autor dok ne smisli što će dalje, kamo će krenuti, hoće li moći?

U jednom trenutku Autor klekne pred svoj lik od papira, približi ruke njenom grudnom košu i počne prstima izvoditi masažu srca. Prsti su ga boljeli jer je doticao parket, ali nije mario, želio ju je živu, zatim je spustio usnice na njene nacrtane usnice i upuhivao je dah, vjerovao je da će ona oživjeti, da će osjetiti bilo, da će se nakašljati, izaći iz drugog svijeta, naljutiti se na njega, ili mu odbrusiti, ali da će to biti ona, baš ta Sve u koju je vjerovao...

Autor je upuhivao i upuhivao sve dok mu kapi krvi od slabosti nisu skliznule niz nosnice kapljući po Danielinom licu. Ostao je klečati nad njom dok su se kapljice jedna za drugom spuštale na papir...

Pttt, pttt, pttt

Daniela je lebdjela kroz jedno od svojih stanja. Koliko je koraka potrebno da spozna istinu? Mora li proći svih svojih sedam obličja koja su je pratila da bi došla do svoje biti? Daniela je morala napustiti svaku suvišnu Danielu, morala je iščupati korijenje koje ju je vuklo prema tami. Kako da postane obična, makar i tupo obična Daniela? Samo jedna, nedjeljiva, kakva je možda bila, kakva više nije!

Ljubav nije bila ono o čemu je čitala u knjigama, niti o čemu je sanjala, prepala se tog osjećaja kada mu je bila licem u lice. Ljubav joj je pokazala svoje ruke i privukla ju je sebi, gledala joj je ravno u oči, ljubav ju je prožela svakim svojim zamahom, obasjala ju je, gutala je, i hranila. Bila je posramljena svojeg poimanja ljubavi, odbacila je svoju prvu ja. Pogledala je za njom i kao da ispušta s dlana maramicu jedna od njenih obrana je pala. Nasmiješila se i pretvorila u zvijezdu. Tako nastaju nebeske krijesnice, nasmiješila se. Nije ju boljelo, osjećala je da je to jedino ispravno. Ljubav ju je pustila ispunjenu dalje.

Prošlo je dovoljno ljudskog vremena da se Danielino tijelo pronađe na dnu tvornice. Nitko je nije mogao probuditi. Još je disala.

Autor, Ilirka i Tomek, svi su se okupili. Bilo je tako prazno i sivo bez Daniele. Autor je ostao sam, bez drugog Autora, više nitko nije imao pojma hoće li se ijedna od Daniela vratiti, hoće li ova knjiga dobiti svoj kraj.

Autor je po prvi put bio strog i ozbiljan jer je shvatio da je Danieli dao preveliku moć: Danieli Autorici, Danieli Liku. Više ni jedna od njih dvije nisu izgledale žive, nisu odavale postojanje niti odašiljale otkucaje. Danielama se izgubio svaki mogući trag. Autor je zaklopio oči i mirisao. Pomislio je da će jedino tako u sjećanje moći dozvati... što zapravo dozvati?

Jesam li poludio? Je li Daniela doista Daniela?

U trenutku kad je napustila svoje tijelo i izdignula se nad samom sobom smjestivši se u Davidovoj duši, kada više nije vidjela svoj fizički oblik, komad mesa, kostiju, žila, kože - napokon je vidjela svoje pravo biće. Bilo je neshvatljivo lijepo! Zapitala se kako je ikada mogla pomisliti da ima krivi nos, predebele bokove, ili nekvalitetne nokte. Njeno je biće bilo toliko lijepo: njena duša, impulsi svih prošlih života sudarali su se u njenoj beskonačnosti. Duša nije imala veličinu, bila je viša od svemira i dublja od crne rupe. Daniela je ostala začuđena ljepotom koju je nosila, ne samo ona nego i sve ljudske duše. Mogla je spoznati sebe. Sada kad je bila s Davidom negdje izvan spoznaje ljudskosti, više se nije pitala tko je bila, gdje ide, odakle ona ovdje. Ovdje je sada za nju bilo jedino pravo mjesto, pravo vrijeme, prava mogućnost. Samoj sebi bila je Sve. Samo je tako mogla biti i Davidu sve. Njena ju je duša povela do neslućenih razina, o kojima je mogla maštati, ali ne i vjerovati. Davidova duša je bila poput vremenske kapsule, njena zaštita, posebno uzdignuće nad zemaljskim shvaćanjem da bi na kraju mogla pronaći sebe.

U trenutku svih svjetlosti, njenih pravih boja, gledala je samo dušom, ona je bila pravo oko, kojim se vidi, ona je bila ono što upija, kroz što se raspleću sve granice, duša je bila ta koja je bila svoj vlastiti pakao ili raj. Daniela je ostala u nutrini sebe. David joj više nije trebao. Na trenutak joj nije trebao.

U trenutku samospoznaje da bi mogla voljeti morala je odbaciti sve što ju je ikad povezivalo. David je to znao, ispustio je svoju dušu iz njene da bi se njena oslobodila, kako bi kasnije znala kome pripada, u čijoj se duši može osjetiti jednako kao u svojoj. David je morao i sam saznati je li imao pravo kad ju je pratio kroz svoje vrijeme, svoja mjesta i svoje snove. Ako je pogriješio znao je da će za oboje krenuti još jedna nova potraga i da će Daniela onda izgubiti spoznaju koju joj je pokazao i ponovno se roditi kao dijete. Prije toga znao je da Daniela može umrijeti ako ovo sada za njih nije prava istina.

Sada je sve bilo na Danieli. Ona se morala prepustiti sebi.

Hodajući snom Daniela upoznaje vidike, u snu ih nadograđuje poput slikara kistom. Razgovara sa sobom: - Ovdje bih mogla staviti crvene ruže, ovdje bi svakako trebalo biti malo više hlada... - Dok tako razgovara sa snovima, njeno tijelo leži u mračnoj tvornici, ništa što bi je omelo, ništa što bi se moglo zasaditi u taj san iz vanjskog svijeta, bez njene volje, a onda odjednom...

Daniela u snu biva povučena, ulazi u njegov pogled. - To je sigurno Davidov pogled – pomišlja. Kroz njegove oči gleda svojim očima, gleda nebo neopisivo modre boje i najbjelje oblake na svijetu kroz koje prodire zlatna svjetlost. Daniela hoda Davidovim svijetom. San traje, njegove zelene oči smještene u njenim modrima, dva svijeta se preklapaju. Daniela ga ljubi očima, gubi se u njegovom duhu, njeno tijelo se meškolji u krevetu, njen um se prelijeva tuđim umom.

David je putovao vremenom, stoljećima, nikada nije upoznao dušu koja bi bila nalik njenoj, Nije vjerovao u priču o polovicama koje se trebaju sresti, stopiti jedna u drugu. Znao je da polovica nema, duše su dvije, one tek jedna uz drugu mogu prilijegati, dodirnuti jedna drugu, osjetiti vibracije i topline. Sada je udaljen sa zemaljskog svijeta znao sve one odgovore za kojima je njegova Daniela dolje na zemlji težila. Volio ju je, približio joj se u ulozi njenog brata, i na isti je način umro. Vjerovao je da će ona shvatiti da je to bio on. U drugom životu volio ju je bratski. Ljubav ne griješi, ona čista. Iskonska ljubav ne boli, ona napaja, ispunjava, ne zna joj se krajnja točka, ljubav u ljubavi postaje dvostruko jaka. David je u Danielinoj ljubavi postao ljubav, ta ga je ljubav učinila svemogućim, bio joj je zahvalan, ali je znao da Daniela tu ljubav nije mogla shvatiti, ne još, ne tako, ne dok...

Spustio se u njen san, to je bilo jedino što je mogao u ovom trenutku, doći joj u miru, ne preplašiti je, pokazati joj da je on i dalje njen, bez oblika, bez ograničenja, samo čista snažna energija, baš poput Danielinog duha, ali on je bio drugačiji duh, onaj koji zna pobuditi nju, baš nju i ni jednu drugu onako kako to može s njom. Pokazat će joj noćas. Hoće, njen put.