Glasovi ispod površine

Daniela je lebdjela kroz jedno od svojih stanja. Koliko je koraka potrebno da spozna istinu? Mora li proći svih svojih sedam obličja koja su je pratila da bi došla do svoje biti? Daniela je morala napustiti svaku suvišnu Danielu, morala je iščupati korijenje koje ju je vuklo prema tami. Kako da postane obična, makar i tupo obična Daniela? Samo jedna, nedjeljiva, kakva je možda bila, kakva više nije!

Ljubav nije bila ono o čemu je čitala u knjigama, niti o čemu je sanjala, prepala se tog osjećaja kada mu je bila licem u lice. Ljubav joj je pokazala svoje ruke i privukla ju je sebi, gledala joj je ravno u oči, ljubav ju je prožela svakim svojim zamahom, obasjala ju je, gutala je, i hranila. Bila je posramljena svojeg poimanja ljubavi, odbacila je svoju prvu ja. Pogledala je za njom i kao da ispušta s dlana maramicu jedna od njenih obrana je pala. Nasmiješila se i pretvorila u zvijezdu. Tako nastaju nebeske krijesnice, nasmiješila se. Nije ju boljelo, osjećala je da je to jedino ispravno. Ljubav ju je pustila ispunjenu dalje.

Prošlo je dovoljno ljudskog vremena da se Danielino tijelo pronađe na dnu tvornice. Nitko je nije mogao probuditi. Još je disala.

Autor, Ilirka i Tomek, svi su se okupili. Bilo je tako prazno i sivo bez Daniele. Autor je ostao sam, bez drugog Autora, više nitko nije imao pojma hoće li se ijedna od Daniela vratiti, hoće li ova knjiga dobiti svoj kraj.

Autor je po prvi put bio strog i ozbiljan jer je shvatio da je Danieli dao preveliku moć: Danieli Autorici, Danieli Liku. Više ni jedna od njih dvije nisu izgledale žive, nisu odavale postojanje niti odašiljale otkucaje. Danielama se izgubio svaki mogući trag. Autor je zaklopio oči i mirisao. Pomislio je da će jedino tako u sjećanje moći dozvati... što zapravo dozvati?

Jesam li poludio? Je li Daniela doista Daniela?