Marketing
Autor rađa Danielu
Autor se uhvatio papira, na njemu je nacrtao lik Daniele, ovaj put to nisu bile riječi, već njene konture, Autor je pobjegao s mjesta zločina, prvi put se preplašio činjenice da bi Daniela kao lik mogla biti smrtna. Sumnjao je da je to smrt poput svih drugih likova kojima je u svim proteklim godinama krasio priče, no osjetio je da je lik Daniele mnogo više od običnog lika, da je on sam Daniela i pitao se hoće li ovaj put i on umrijeti s likom Daniele. Nije mogao zamisliti tu mogućnost i stoga je nacrtao lik, stavio je na stol jedan dio nje; trebalo mu je mnogo papira A 4 formata dok je nacrta u pravoj veličini, da bi dobio 1,75 cm visoku Danielu. Mislio je, možda je tako oživim, to mu se činilo logično, pisanje je stalo, sve je stalo, paralelno se negdje gore Daniela pronalazila sa samom sobom, no o tom Autor nije mogao imati jasnu sliku, nježno ju je gotovo očinski slikao, dio po dio njenog tijela, kao što je Pinokia oživio Đepeto, tako je Majetić pokušavao oživiti Danielu, njegovu Danielu...
Autor je bio maternica, njegov um je bio čvrsto povezan s Danielom pupčanom vrpcom načinjenom od pjesama, njegova Daniela je bila pjesnikinja, vjerovao je da će je moći poroditi, da će dobiti trudove, da će je kroz bokove svojih prstiju iznijeti na svjetlost dana. Znao je da će biti riskantno, prepustio se stvaralačkom bolu i uputio se tamo gdje je malo koji autor bio, na dno poimanja svog svijeta. Bile su to duge minute! Morao se suočiti s vlastitim godinama, odgojem, suodnosima stvari, morao je skinuti vlastito djevičanstvo, gurajući polako dušu do raspuknuća. Minute muško-ženskog osjećanja svijeta... kroz tu pukotinu trebala se roditi ona.
Daniela od papira je zahtijevala mnogo vremena, ali on se predavao, knjiga će čekati, ona mora čekati, na njoj je da se čeka, ona neće nestati, riječi su ispisane, ovjekovječene, one su žive, kucaju, vire kroz ekran, promatraju Autora koji stvara Danielu, svim svojim srcem je stvara, unosi svoje bivstvo, svoj dah, svoje umijeće da je, da je, da je...
Nakon tri dana autor je nacrtao Danielu olovkom, složio je komade papira poput lutke na pod i papir do papira zalijepio da pričvrsti dijelove.
Daniela nije sličila ni na jednu osobu na ovom svijetu, ni na autora Danielu, ni na lik Danielu, bila je to neobična djevojka koja je nijemo promatrala Autora.
Autor je vjerovao da je živa, učinilo mu se da se pomiče, da kad je on ne gleda, da ona kao da će izaći iz papira, kao da će prohodati, vjerovao je, to mu je bila svojevrsna utjeha, njoj se morao predati. On Autor dok ne smisli što će dalje, kamo će krenuti, hoće li moći?
U jednom trenutku Autor klekne pred svoj lik od papira, približi ruke njenom grudnom košu i počne prstima izvoditi masažu srca. Prsti su ga boljeli jer je doticao parket, ali nije mario, želio ju je živu, zatim je spustio usnice na njene nacrtane usnice i upuhivao je dah, vjerovao je da će ona oživjeti, da će osjetiti bilo, da će se nakašljati, izaći iz drugog svijeta, naljutiti se na njega, ili mu odbrusiti, ali da će to biti ona, baš ta Sve u koju je vjerovao...
Autor je upuhivao i upuhivao sve dok mu kapi krvi od slabosti nisu skliznule niz nosnice kapljući po Danielinom licu. Ostao je klečati nad njom dok su se kapljice jedna za drugom spuštale na papir...
Pttt, pttt, pttt
Post je objavljen 25.03.2009. u 14:14 sati.