hedvigini dnevnici
nedjelja, 03.09.2006.
GOSPOĐICA MORTENS
Ne mogu vjerovati!!! Ovo nije moguće!! Moja profesorica obrane je zapravo-vila!!!!
No najbolje je da počnem ispočetka!
Nakon što smo se riješile zadaća za taj vikend, Holly, Anna i ja smo priopčile vijesti o našem zastrašujućem ravnatelju Marisi i Prisilli. Njih dvije su tu vijest prihvatile dosta dobro, iako se može reći da su bile malo uzrujane.
-Morate nekome to reći!!!-uzviknula je Prissy.
-Ne možemo! Zar ti to nije jasno! On je ravnatelj! Što znači naša riječ protiv njegove!-odgovorila joj je Holly. Ona je bila puno smirenija od mene, koja sam još bila sva u panici.
-Ali nešto moramo poduzeti!- rekla je Anna. Ja sam se složila s njom, a Holly isto.
-No to moramo riješiti bez odraslih.-prošaptala sam.
*** *** ***
Toliko smo se zapričale da smo skoro zakasnile na večeru. Za stol smo sijele u zadnji čas, jer kada sam se ja zadnja smijestila, Gaunt je već ustao i tražio tišinu.
-Za početak želio bih da mi poželite dobrodošlicu natrag jednim ljepim pljeskom!-rekao je svojim hladnim glasom. Začuo se tek mlaki pljesak, a atmosfera u dvorani se naglo srušila.
-No, no siguran sam da ste dali sve od sebe, pa neću ovo prihvatiti osobno.-rekao je sarkastično,pa je nastavio.-Za one koji neznaju ja sam Arsenius Gaunt, ravnatelj ove škole, a za one koji znaju ovo bi trebao biti mali podsjetnik.-dok je ovo izgovarao gledao je ravno u nas pet. Kao da je znao, da mi znamo da on zna da mi znamo da je on zao(ako ste skužili što hoću reći).
Većera je prošla u katastrofalnom raspoloženju. Dok smo se vraćale jedan me glas pozvao:
-Hedviga, Hedviga!!
Ja sam se okrenula, a okrenule su se i ostale. Tamo je stajala profesorica Mortens i rukom ni pokazivala da ju slijedim. Cure su krenule za mnom, a profesorica se nije bunila.
Ušla je u svoj kabinet, a mi smo okljevajući jedna po jedna ušle za njom.
-Dobro došle djevojke! Hoćete li nešto popiti?-upitala nas je. Mi smo se zahvalile i odbile.
-No dobro, no meni bi baš pasao jedan čaj od metvice.
Krenula je pripremati čaj, a mi smo samo šutjele i gledale ju. Nakon nekog vremena meni je dojadilo i upitala sam ju:
-Oprostite, ali mi bismo stvarno željele znati razlog zbog kojeg ste nas ovdije doveli.
Ona je samo uzdahnula, okrenula se prema nama i zamislila se. Sada smo je po prvi put mogle pošteno promotriti. Bila je visoka i vitka, tamne kose, očiju i puti. Nije bila zgodna, ali imala je zanimljivo lice. Kada je progovorila, glas joj nije bio vedar kao obično, nego je bio ozbiljan, tih i povjerljiv.
-Ovako. Pokušat ću vam objasniti najbolje što znam. Neće biti lako, no pokušati ću. Ovo što vidite,
nisam ja. To je moje ljudsko obličje. Ja nisam Marie Mortens. Ja sam vila. A moj zadatak je zaštititi vas od zla.
Neko vrijeme smo je s nevjericom gledali a onda je Anna prasnula u smijeh. Mortensica nas je gledala kao da točno zna u čemu je riječ.
-Gledajte! Znam da mi uopće ne vjerujete i da mislite da sam za ludnicu, ali morate mi vjerovati! Rat je započeo, a vi ste se našle u njegovom središtu!! Helena, Hedviga! Sjećate se što vam je Gaunt rekao? "Ja nikada ne zaboravljam, nikada!"! I to je istina!! Zato mi morate vjerovati! Jedino vas ja mogu spasiti.
-U redu, uzmimo da vam vjerujemo, kako će nam to pomoći?-upitala je Holly. Mortensica se samo nasmiješila i rekla:
- Sada idite spavati, sutra ću vam ispričati!
subota, 02.09.2006.
PROF. ARSENIUS GAUNT
Vrata su se otvorila sama od sebe. Holly i ja smo progutale slinu i stupile u najneobičniji profesorski kabinet koji sam ikada vidijela. Zidovi su bili prekriveni astronomskin kartama i nekakvim čudnovatim mapama. Tepih se također sadržao od crteža sazviježđa i sunčevog sustava. No najčudnovatije, a i najstrašnije, u sobi bio je visoki čovijek, duge sijede brade i kose, očiju crnih poput ugljena. U njima nije bilo ni trunka dobra, ni trunka sažaljenja. Čovjek koji je stajao pred nama bio je oličenje zla.
Uhvatila sam Holly za ruku. Holly je hrabra cura, vjerojatno najhrabrija od svih nas. No ni ona se nije mogla nositi sa strašnim pogledom ovog čovijeka. Pa kada je prozborila glas joj je bio slabašan a lice bijelo poput kreča.
-Oprostite gospodine, gospođa Brown nas je poslala k ravnatelju radi nečega što mi uopče nismo učinile. Da li ste vi gospodine, ravnatelj?
-Da, ja sam taj. I moje ime je prof. Arsenius Gaunt. I tako ćete me oslovljavati!- sve je ovo izgovorio sablasnim, nimalo ugodnim šaptom.Iznenada je podigao glas:
-I ne zanima me to što ste učinile. Recite Anabelli da vam ona ima pravo odrediti kaznu, ali da najprije hitno dođe k meni. I upamtite Lovegood i Senaire, ja nikada ne zaboravljam, nikada.
*** *** ***
Nakon onoga u Gauntovom kabinetu Holly i ja smo šutke otišle do Brownice, a zatim smo bez riječi otišle u svoju kulu. U spavaonici smo obadvije briznule u plač. Dugo smo tako zagrljene plakale, a
kada smo se smirile počele smo pričati:
-Ja sam u jednom trenutku pomislila da smo gotove!-uzbuđeno je rekla Holly.
-A zašto si to pomislila?-začuo se jedan glas. Holly i ja smo preplašeno pogledale uokolo i vidijele
Annu kako stoji na vratima i znatiželjno nas gleda.
-O bok!! Kako to da nisi vani s ostalima??-upitala sam kako bi joj odvukla pažnju od onoga što je čula
maloprije.
-A kako to da vi ne odrađujete kaznu?-uzvratila mi je protupitanjem.
-Ja sam prva pitala!
-Pa što onda?!!
-Ti onda prva odgovori!
-E pa neću!
-Dobro, dobro! Dosta vas dvije!-viknula je Holly.-Hedviga i ja još nismo odradile prvu kaznu, a dobile smo još jednu!
-Šta?!
-Mda.-odgovorih ja.
-I onda smo otišle kod ravnatelja zato što je Brownica našla u našoj blizini razbijeni prozor koji nismo, za neko čudo, mi razbile.-objašnjavala joj je Holly.
-A za ravnatelj je Cruela De Vill(kak se već piše) mila tetica iz susjedstva.-nadopunila sam ju ja. I tako kad smo joj ispričale cijelu priču Anna je bila još uplašenija od nas. No prije nego što smo počele riješavati ozbiljan problem zvan Arsenius Gaunt, pobrinule smo se za još ozbiljniji problem zvan školske zadaće!!!
