Ne mogu vjerovati!!! Ovo nije moguće!! Moja profesorica obrane je zapravo-vila!!!!
No najbolje je da počnem ispočetka!
Nakon što smo se riješile zadaća za taj vikend, Holly, Anna i ja smo priopčile vijesti o našem zastrašujućem ravnatelju Marisi i Prisilli. Njih dvije su tu vijest prihvatile dosta dobro, iako se može reći da su bile malo uzrujane.
-Morate nekome to reći!!!-uzviknula je Prissy.
-Ne možemo! Zar ti to nije jasno! On je ravnatelj! Što znači naša riječ protiv njegove!-odgovorila joj je Holly. Ona je bila puno smirenija od mene, koja sam još bila sva u panici.
-Ali nešto moramo poduzeti!- rekla je Anna. Ja sam se složila s njom, a Holly isto.
-No to moramo riješiti bez odraslih.-prošaptala sam.
*** *** ***
Toliko smo se zapričale da smo skoro zakasnile na večeru. Za stol smo sijele u zadnji čas, jer kada sam se ja zadnja smijestila, Gaunt je već ustao i tražio tišinu.
-Za početak želio bih da mi poželite dobrodošlicu natrag jednim ljepim pljeskom!-rekao je svojim hladnim glasom. Začuo se tek mlaki pljesak, a atmosfera u dvorani se naglo srušila.
-No, no siguran sam da ste dali sve od sebe, pa neću ovo prihvatiti osobno.-rekao je sarkastično,pa je nastavio.-Za one koji neznaju ja sam Arsenius Gaunt, ravnatelj ove škole, a za one koji znaju ovo bi trebao biti mali podsjetnik.-dok je ovo izgovarao gledao je ravno u nas pet. Kao da je znao, da mi znamo da on zna da mi znamo da je on zao(ako ste skužili što hoću reći).
Većera je prošla u katastrofalnom raspoloženju. Dok smo se vraćale jedan me glas pozvao:
-Hedviga, Hedviga!!
Ja sam se okrenula, a okrenule su se i ostale. Tamo je stajala profesorica Mortens i rukom ni pokazivala da ju slijedim. Cure su krenule za mnom, a profesorica se nije bunila.
Ušla je u svoj kabinet, a mi smo okljevajući jedna po jedna ušle za njom.
-Dobro došle djevojke! Hoćete li nešto popiti?-upitala nas je. Mi smo se zahvalile i odbile.
-No dobro, no meni bi baš pasao jedan čaj od metvice.
Krenula je pripremati čaj, a mi smo samo šutjele i gledale ju. Nakon nekog vremena meni je dojadilo i upitala sam ju:
-Oprostite, ali mi bismo stvarno željele znati razlog zbog kojeg ste nas ovdije doveli.
Ona je samo uzdahnula, okrenula se prema nama i zamislila se. Sada smo je po prvi put mogle pošteno promotriti. Bila je visoka i vitka, tamne kose, očiju i puti. Nije bila zgodna, ali imala je zanimljivo lice. Kada je progovorila, glas joj nije bio vedar kao obično, nego je bio ozbiljan, tih i povjerljiv.
-Ovako. Pokušat ću vam objasniti najbolje što znam. Neće biti lako, no pokušati ću. Ovo što vidite,
nisam ja. To je moje ljudsko obličje. Ja nisam Marie Mortens. Ja sam vila. A moj zadatak je zaštititi vas od zla.
Neko vrijeme smo je s nevjericom gledali a onda je Anna prasnula u smijeh. Mortensica nas je gledala kao da točno zna u čemu je riječ.
-Gledajte! Znam da mi uopće ne vjerujete i da mislite da sam za ludnicu, ali morate mi vjerovati! Rat je započeo, a vi ste se našle u njegovom središtu!! Helena, Hedviga! Sjećate se što vam je Gaunt rekao? "Ja nikada ne zaboravljam, nikada!"! I to je istina!! Zato mi morate vjerovati! Jedino vas ja mogu spasiti.
-U redu, uzmimo da vam vjerujemo, kako će nam to pomoći?-upitala je Holly. Mortensica se samo nasmiješila i rekla:
- Sada idite spavati, sutra ću vam ispričati!
Post je objavljen 03.09.2006. u 17:16 sati.