ponedjeljak, 25.01.2016.
ŽUDNJA ZA NEUHVATLJIVIM
Hrvatska je nakon dugog vremena najzad dobila novu vladu. Ne pratim nešto posebno dnevnu politiku u Lijepoj našoj, no zapažam kako i vlastodršci i oni koji se to tek spremaju postati, uvijek na jednako nemaštovit način polariziraju medijsku sliku sukobom oko naizgled nebitnih detalja po kojima se, eto, prepoznajemo “mi” i “oni”.
A tko su to “oni”, a tko “mi”, malo kada svima bude jasno. “Oni” su, dakako, uvijek neprijatelji pravde, bojitka i napretka, a shodno tome “mi” smo ti bogom dani zaštitnici svega onoga što bi ti drugi, nama suprotstavljeni, željeli uništiti. No kako se fokus neslaganja periodnično pomiče sa jedne na drugu vječno prežvakivanu temu, nerijetko ni nama samima nije baš bistro kako su to neki od “njihovih” preko noći postali “naši”, a neki se naši dojučerašnji istomišljenici odjednom obreli na “njihovoj” strani”?
Makar, istini za volju, i najgluplji među nama sve više postaju svjesni kako je to što nam se prikazuje i pokazuje, tek nevješto zamaskirano klupko prastarih ideologija u koje više ne vjeruju ni oni koji se u njih javno zaklinju.
Progresivci i nazadnjaci, lijevi i desni, partizani i ustaše, liberali i konzervativci, vjernici i nevjernici, sve to po potrebi postaje osnova za podjele na dva, u suštini posve jednaka, tabora. Jer i ovi lijevi i oni desni, i ovi napredni i oni navodno nazadni, posve jednako šljapkaju u istoj žabokrečini u koju smo svi zajedno tako spremno utrčali devedesetih, ni ne promislivši kuda nas to vodi.
I tako, evo nas tu zajedno. Veselo društvance zabavlja opijene mase već treću dekadu, revno se izmjenjujući kako to i dolikuje profesionalcima u ovoj, već poprilično demoliranoj, balkanskoj krčmi. Novi krug u toj igri obično znači i neki novi detalj oko kojega će se lomiti koplja, skrečući tako pozornost sa bitnog na nešto manje bitno. Ili, uz malo više sreće, na nešto sasvim nebitno.
Ovoga puta obje su strane u žaru izborne utrke napravile presedan, pa su se u izbornoj utrci i jedni i drugi poslužili nacionalnom i domoljubnom retorikom, učinivši time barem za neko vrijeme neprimjerenom onu staru, uvijek uspješnu podjelu na revne domoljube i omražene komunjare. Ne čudi stoga da se prepucavanje sada nastavlja nekim drugim, makar podjednako starim i oprobanim sredstvima.
A kada treba zavaditi narod i polupati lončiće, gdje ćeš bolje teme od vjere!
Jer, smatraš li sebe naprednim, prosvjećenim, inteligentnim i promućurnim, kako nećeš prezirati te primitivne, zaostale, indoktrinirane nazadnjake koji slijepo slijede naputke onih bezobrazno bogatih i pohlepi sklonih popova?
Ili, ako si inteligentan, valjano odgojen, napredan i razuman vjernik, kako nećeš ustati protiv tih plitkih i slaboumnih individua, koje bi u ime navodnih sloboda rastakale vezivno tkivo društva upropaštavajući obitelji i uvodeći na velika vrata razorni nemoral i svakovrsnu perverziju?
I dok jedni viču “srednji vijek”, drugi zdušno klikću “Sodoma i Gomora”, ne shvaćajući pri tom, ni jedni ni drugi, kako su samo pijuni u prastaroj igri u kojoj netko drugi vuče konce.
Okanimo se zato jalovih rasprava i pogledajmo radije što to dobro i konstruktivno možemo napraviti da se najzad oslobodimo lanaca te surove manipulacije što nas stalno iznova povlači prema dnu?
Ta nisu li sve društvene strukture koje bi trebale služiti boljitku sačinjene od ljudi koji su opet, svi do jednoga, crveni ispod kože? I nije li svatko od nas po naravi slab i sklon svakoj nepravednosti? Čemu onda jurišati na sebi slične optužujući i prigovarajući jedni drugima za grijehe od kojih ni sami nismo cijepljeni?
Otkada je svijeta i vijeka, ista se bitka vodi, no ona nije rješiva dobrim željama ili ideologijama, nego razumijevanjem kako ono što našim očima vidimo ni približno nije sve. Postoji uistinu jedan rat koji nije naš, ali u kojemu mi nužno zauzimamo strane. Ta drevna bitka između dobra i zla sve je samo ne metaforička, baš kao što nije metaforičan ni prazan želudac, ispražnjena lisnica, gubitak nade i dostojanstva ili ne daj Bože, smrt. A upravo to su stvarne i svakodnevne posljedice našeg sudjelovanja u tom “ratu svih ratova” koji se neprekidno odvija posvuda oko nas i prijeti nam ponorom vječne propasti.
U ovo, doduše, možemo vjerovati ili ne vjerovati, no svatko tko ima makar trunku volje da pokuša nepristrano sagledati što se to oko nas događa, lako će uvidjeti kako naš problem nisu ni ustaše, ni komunisti, ni vjernici, ni nevjernici, nego uporno odvraćanje pogleda od Jedinog koji nas može izbaviti.
Stoga, ako želiš jednom zauvijek iskoračiti iz tog kruga prokletstva koji nam je nametnut, ohrabri se i kreni. Tu odluku nitko neće donijeti za tebe.
U Splitu, 24.01.2015.g.
25.01.2016. u 21:28 •
2 Komentara •
Print •
# •
^
ponedjeljak, 04.01.2016.
VRIJEME ZBUNJENOSTI
Promatram ovih dana ljude oko sebe i posve neprirodan način na koji živimo. Nedostatak vremena nametnuo se kao pravilo, a sa lica ljudi koje susrećem sve se češće iščitava neka zabrinutost. Istina, mnogi pokušavaju vedro kročiti kroz život, ali sve je više onih kojima to teško polazi za rukom. Stoga se i smijeh sve rjeđe čuje. Ima ga doduše još tu i tamo, ali i ondje gdje ga ima, nerijetko zvuči usiljeno.
“Kriza je”, čuje se sa svih strana poput kakve mantre izgovorena tvrdnja, no riješenje se ni ne nazire. Rekao bih, niti razumjevanje o kakvoj se to zapravo krizi radi. Jer kriza koja nas izjeda u prvom je redu kriza morala, pa tek onda svega drugoga.
Povremeno nam tu svakodnevnu rutinu poremeti neka neuobičajena vijest, i barem nas na tren trgne iz letargije, no uglavnom je to nedovoljno snažno da se ozbijnije zamislimo. I tako sveudilj slušamo nove vijesti, sve jedna važnija od druge, ali naš fokus, kao ni onaj svekolike javnosti ne ostaje dugo na njima. Čini se kako jedino banalnosti opstaju bez prekida.
Dakako, nije sve tako crno. Pobrinuli su se za to medijski moguli plasirajući nam ustrajno još od ranih devedesetih godina novinarsko “žutilo” umjesto kvalitetne i objektivne informacije. Jasno je to, ne treba narod opteretiti stvarima o kojima može netko drugi odlučivati. Konce vlasti ionako nikad ne povlači narod, nego nekakvi moćnici, koji opet kao da ni sami najbolje ne shvaćaju da su i oni od nekoga vođeni.
Znamo mi zapravo jako dobro kako stvari stoje, više nam ni za to ne treba previše mudrosti. Ružičasta budućnost na ovozemaljskom planu nije nam niti blizu. No, čini se da smo već toliko izmoreni i ukroćeni da nemamo snage podignuti glas. Ali i to je jučerašnja vijest. I vrapci na grani znaju kako je kapital postao Bog ovog vremena kojemu se svi poslušno klanjaju. Imati je postalo sinonim za biti, a moći važnije nego znati. Ništa čudno, zapravo, jer takva su pravila igre već odavno. Ono što jest novo je zastrašujuća sposobnost ingoriranja problema kojom smo maestralno ovladali.
Izmoreni svakodnevnim problemima i nedostatkom jasne nade, mnogi se radije okreću banalnostima. Žuta je štampa već odavno nadmašila izvornu ideju alternativne razbibrige za dokone, pa je biti plitak i površan prestala biti privilegija neobrazovanih. Nakon što je raznim smicalicama i malverzacijama vladajuća klika dokinula ili u najboljem slučaju marginalizirala slobodne medije, prosječnost se sama nametnula. I ponovno, nije to ništa čudno.
Vratimo se ipak na početak ove priče. Kada sam bio dijete neka su se pravila jasno znala. Uvijek je bilo i biti će pokvarenih i nemoralnih ljudi, no grijeh je oduvijek bio grijeh, a prekršitelj je itekako pazio da se za njegov grijeh ne sazna. Postojale su tada i jasne kazne za grijeh, kako one službene, zapisane u zakonu, tako i one druge, nepisane, ali ponekad daleko učinkovitije.
No, danas je sve drugačije. Grijeha se malo tko još stidi, a mnogi se njime sada čak i ponose. Naočigled svih nekada jasna pravila sada se osporavaju i ukidaju. No nova pravila nisu uvijek bolja pa umjesto da pridonesu dobru, najčešće samo izazivaju dodatne nevolje.
I eto nas na izvoru problema. Postoje i danas, kao i uvijek, dvije vrste ljudi. Laički kazano, imamo one koji vjeruju kako postoji netko veći i mudriji od nas tko je propisao valjana pravila za naš život, kao i one koji u to ne vjeruju. Sjećam se, ne tako davno i ja sam pripadao ovoj drugoj, ka napretku orijentiranoj skupini. Vjerovao sam tada kako je moral jasan skup pravila prihvaćen društvenim koncenzusom, dakle nešto što se s vremenom može i mora mjenjati. Ideja da je netko jednom zauvijek postavio skup univerzalnih pravia zvučala mi je tada kao loš vic. No danas vjerujem da sam bio u krivu.
Jer, kada bi naši stavovi mogli definirati našu realnost, zar ne bi tada svijet bio usklađen sa našim željama? Međutim, ne samo da stvarnost ima neugodan običaj demantirati naše nade, već i posvuda u svijetu, u svim vremenima i u svim civilizacijama nailazimo na iste nepromjenljive zakonitosti. Tako sa užasom otkrivamo da i australijski aboridžini i američki indijanci i europljani i eskimi, pa čak i pripadnici onih do jučer nepoznatih amazonskih plemena koja su bijelog čovjeka na svoju nesreću ipak ovih dana bila prisiljena upoznati, imaju iste temeljne odrednice morala. Posvuda je, naime, laž grijeh, baš kao što je to i preljub, ubojstvo ili odsustvo ljubavi.
A upravo je ovo potonje možebitni izvor svih naših problema. Jer tko nije upoznao savršenu ljubav odozgor o kojoj nam jasno svjedoči sve što nas okružuje, kako da ljubi i poštuje išta i ikoga drugoga doli samoga sebe? Jer sebičnost je, znate, izvor svih zala.
U Splitu, 01.01.2016.g.
04.01.2016. u 00:10 •
0 Komentara •
Print •
# •
^