Marketing
ŽUDNJA ZA NEUHVATLJIVIM
Hrvatska je nakon dugog vremena najzad dobila novu vladu. Ne pratim nešto posebno dnevnu politiku u Lijepoj našoj, no zapažam kako i vlastodršci i oni koji se to tek spremaju postati, uvijek na jednako nemaštovit način polariziraju medijsku sliku sukobom oko naizgled nebitnih detalja po kojima se, eto, prepoznajemo “mi” i “oni”.
A tko su to “oni”, a tko “mi”, malo kada svima bude jasno. “Oni” su, dakako, uvijek neprijatelji pravde, bojitka i napretka, a shodno tome “mi” smo ti bogom dani zaštitnici svega onoga što bi ti drugi, nama suprotstavljeni, željeli uništiti. No kako se fokus neslaganja periodnično pomiče sa jedne na drugu vječno prežvakivanu temu, nerijetko ni nama samima nije baš bistro kako su to neki od “njihovih” preko noći postali “naši”, a neki se naši dojučerašnji istomišljenici odjednom obreli na “njihovoj” strani”?
Makar, istini za volju, i najgluplji među nama sve više postaju svjesni kako je to što nam se prikazuje i pokazuje, tek nevješto zamaskirano klupko prastarih ideologija u koje više ne vjeruju ni oni koji se u njih javno zaklinju.
Progresivci i nazadnjaci, lijevi i desni, partizani i ustaše, liberali i konzervativci, vjernici i nevjernici, sve to po potrebi postaje osnova za podjele na dva, u suštini posve jednaka, tabora. Jer i ovi lijevi i oni desni, i ovi napredni i oni navodno nazadni, posve jednako šljapkaju u istoj žabokrečini u koju smo svi zajedno tako spremno utrčali devedesetih, ni ne promislivši kuda nas to vodi.
I tako, evo nas tu zajedno. Veselo društvance zabavlja opijene mase već treću dekadu, revno se izmjenjujući kako to i dolikuje profesionalcima u ovoj, već poprilično demoliranoj, balkanskoj krčmi. Novi krug u toj igri obično znači i neki novi detalj oko kojega će se lomiti koplja, skrečući tako pozornost sa bitnog na nešto manje bitno. Ili, uz malo više sreće, na nešto sasvim nebitno.
Ovoga puta obje su strane u žaru izborne utrke napravile presedan, pa su se u izbornoj utrci i jedni i drugi poslužili nacionalnom i domoljubnom retorikom, učinivši time barem za neko vrijeme neprimjerenom onu staru, uvijek uspješnu podjelu na revne domoljube i omražene komunjare. Ne čudi stoga da se prepucavanje sada nastavlja nekim drugim, makar podjednako starim i oprobanim sredstvima.
A kada treba zavaditi narod i polupati lončiće, gdje ćeš bolje teme od vjere!
Jer, smatraš li sebe naprednim, prosvjećenim, inteligentnim i promućurnim, kako nećeš prezirati te primitivne, zaostale, indoktrinirane nazadnjake koji slijepo slijede naputke onih bezobrazno bogatih i pohlepi sklonih popova?
Ili, ako si inteligentan, valjano odgojen, napredan i razuman vjernik, kako nećeš ustati protiv tih plitkih i slaboumnih individua, koje bi u ime navodnih sloboda rastakale vezivno tkivo društva upropaštavajući obitelji i uvodeći na velika vrata razorni nemoral i svakovrsnu perverziju?
I dok jedni viču “srednji vijek”, drugi zdušno klikću “Sodoma i Gomora”, ne shvaćajući pri tom, ni jedni ni drugi, kako su samo pijuni u prastaroj igri u kojoj netko drugi vuče konce.
Okanimo se zato jalovih rasprava i pogledajmo radije što to dobro i konstruktivno možemo napraviti da se najzad oslobodimo lanaca te surove manipulacije što nas stalno iznova povlači prema dnu?
Ta nisu li sve društvene strukture koje bi trebale služiti boljitku sačinjene od ljudi koji su opet, svi do jednoga, crveni ispod kože? I nije li svatko od nas po naravi slab i sklon svakoj nepravednosti? Čemu onda jurišati na sebi slične optužujući i prigovarajući jedni drugima za grijehe od kojih ni sami nismo cijepljeni?
Otkada je svijeta i vijeka, ista se bitka vodi, no ona nije rješiva dobrim željama ili ideologijama, nego razumijevanjem kako ono što našim očima vidimo ni približno nije sve. Postoji uistinu jedan rat koji nije naš, ali u kojemu mi nužno zauzimamo strane. Ta drevna bitka između dobra i zla sve je samo ne metaforička, baš kao što nije metaforičan ni prazan želudac, ispražnjena lisnica, gubitak nade i dostojanstva ili ne daj Bože, smrt. A upravo to su stvarne i svakodnevne posljedice našeg sudjelovanja u tom “ratu svih ratova” koji se neprekidno odvija posvuda oko nas i prijeti nam ponorom vječne propasti.
U ovo, doduše, možemo vjerovati ili ne vjerovati, no svatko tko ima makar trunku volje da pokuša nepristrano sagledati što se to oko nas događa, lako će uvidjeti kako naš problem nisu ni ustaše, ni komunisti, ni vjernici, ni nevjernici, nego uporno odvraćanje pogleda od Jedinog koji nas može izbaviti.
Stoga, ako želiš jednom zauvijek iskoračiti iz tog kruga prokletstva koji nam je nametnut, ohrabri se i kreni. Tu odluku nitko neće donijeti za tebe.
U Splitu, 24.01.2015.g.
Post je objavljen 25.01.2016. u 21:28 sati.