Marketing
VRIJEME ZBUNJENOSTI
Promatram ovih dana ljude oko sebe i posve neprirodan način na koji živimo. Nedostatak vremena nametnuo se kao pravilo, a sa lica ljudi koje susrećem sve se češće iščitava neka zabrinutost. Istina, mnogi pokušavaju vedro kročiti kroz život, ali sve je više onih kojima to teško polazi za rukom. Stoga se i smijeh sve rjeđe čuje. Ima ga doduše još tu i tamo, ali i ondje gdje ga ima, nerijetko zvuči usiljeno.
“Kriza je”, čuje se sa svih strana poput kakve mantre izgovorena tvrdnja, no riješenje se ni ne nazire. Rekao bih, niti razumjevanje o kakvoj se to zapravo krizi radi. Jer kriza koja nas izjeda u prvom je redu kriza morala, pa tek onda svega drugoga.
Povremeno nam tu svakodnevnu rutinu poremeti neka neuobičajena vijest, i barem nas na tren trgne iz letargije, no uglavnom je to nedovoljno snažno da se ozbijnije zamislimo. I tako sveudilj slušamo nove vijesti, sve jedna važnija od druge, ali naš fokus, kao ni onaj svekolike javnosti ne ostaje dugo na njima. Čini se kako jedino banalnosti opstaju bez prekida.
Dakako, nije sve tako crno. Pobrinuli su se za to medijski moguli plasirajući nam ustrajno još od ranih devedesetih godina novinarsko “žutilo” umjesto kvalitetne i objektivne informacije. Jasno je to, ne treba narod opteretiti stvarima o kojima može netko drugi odlučivati. Konce vlasti ionako nikad ne povlači narod, nego nekakvi moćnici, koji opet kao da ni sami najbolje ne shvaćaju da su i oni od nekoga vođeni.
Znamo mi zapravo jako dobro kako stvari stoje, više nam ni za to ne treba previše mudrosti. Ružičasta budućnost na ovozemaljskom planu nije nam niti blizu. No, čini se da smo već toliko izmoreni i ukroćeni da nemamo snage podignuti glas. Ali i to je jučerašnja vijest. I vrapci na grani znaju kako je kapital postao Bog ovog vremena kojemu se svi poslušno klanjaju. Imati je postalo sinonim za biti, a moći važnije nego znati. Ništa čudno, zapravo, jer takva su pravila igre već odavno. Ono što jest novo je zastrašujuća sposobnost ingoriranja problema kojom smo maestralno ovladali.
Izmoreni svakodnevnim problemima i nedostatkom jasne nade, mnogi se radije okreću banalnostima. Žuta je štampa već odavno nadmašila izvornu ideju alternativne razbibrige za dokone, pa je biti plitak i površan prestala biti privilegija neobrazovanih. Nakon što je raznim smicalicama i malverzacijama vladajuća klika dokinula ili u najboljem slučaju marginalizirala slobodne medije, prosječnost se sama nametnula. I ponovno, nije to ništa čudno.
Vratimo se ipak na početak ove priče. Kada sam bio dijete neka su se pravila jasno znala. Uvijek je bilo i biti će pokvarenih i nemoralnih ljudi, no grijeh je oduvijek bio grijeh, a prekršitelj je itekako pazio da se za njegov grijeh ne sazna. Postojale su tada i jasne kazne za grijeh, kako one službene, zapisane u zakonu, tako i one druge, nepisane, ali ponekad daleko učinkovitije.
No, danas je sve drugačije. Grijeha se malo tko još stidi, a mnogi se njime sada čak i ponose. Naočigled svih nekada jasna pravila sada se osporavaju i ukidaju. No nova pravila nisu uvijek bolja pa umjesto da pridonesu dobru, najčešće samo izazivaju dodatne nevolje.
I eto nas na izvoru problema. Postoje i danas, kao i uvijek, dvije vrste ljudi. Laički kazano, imamo one koji vjeruju kako postoji netko veći i mudriji od nas tko je propisao valjana pravila za naš život, kao i one koji u to ne vjeruju. Sjećam se, ne tako davno i ja sam pripadao ovoj drugoj, ka napretku orijentiranoj skupini. Vjerovao sam tada kako je moral jasan skup pravila prihvaćen društvenim koncenzusom, dakle nešto što se s vremenom može i mora mjenjati. Ideja da je netko jednom zauvijek postavio skup univerzalnih pravia zvučala mi je tada kao loš vic. No danas vjerujem da sam bio u krivu.
Jer, kada bi naši stavovi mogli definirati našu realnost, zar ne bi tada svijet bio usklađen sa našim željama? Međutim, ne samo da stvarnost ima neugodan običaj demantirati naše nade, već i posvuda u svijetu, u svim vremenima i u svim civilizacijama nailazimo na iste nepromjenljive zakonitosti. Tako sa užasom otkrivamo da i australijski aboridžini i američki indijanci i europljani i eskimi, pa čak i pripadnici onih do jučer nepoznatih amazonskih plemena koja su bijelog čovjeka na svoju nesreću ipak ovih dana bila prisiljena upoznati, imaju iste temeljne odrednice morala. Posvuda je, naime, laž grijeh, baš kao što je to i preljub, ubojstvo ili odsustvo ljubavi.
A upravo je ovo potonje možebitni izvor svih naših problema. Jer tko nije upoznao savršenu ljubav odozgor o kojoj nam jasno svjedoči sve što nas okružuje, kako da ljubi i poštuje išta i ikoga drugoga doli samoga sebe? Jer sebičnost je, znate, izvor svih zala.
U Splitu, 01.01.2016.g.
Post je objavljen 04.01.2016. u 00:10 sati.