Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

srijeda, 24.02.2010.

ŽIVOT U ZAJEDNIŠTVU

" U ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe,
po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje."
(Ef.1:5a)



Toliko smo puta čuli, pročitali ili možda i sami kazali kako je Bog ljubav, da sada možda više nismo niti svjesni punine važnosti te izjave.

Ljubav je riječ, koja je toliko često korištena i toliko puta zloupotrebljena da se stječe dojam kako danas malo tko uopče razumije što osjeća, a kamoli što bi riječ ljubav uistinu trebala značiti.

Biblija, ta Sveta Božja Riječ, veoma precizno i jasno definira ljubav. Međutim, ona se ne zamara ispraznim definicijama. Umjesto jalovih tumačenja, ona nas uči - kako se ljubi.

U srcu tog nauka, nalazi se Trojstvo: Otac, Sin i Sveti Duh. Promatrajući njihove odnose opisane u Bibliji uočavamo savršen sklad odnosa unutar Trojedinog Boga.

A kao članovi Božje obitelji, i mi smo pozvani baštiniti i njegovati upravo takve odnose.

Ipak, iako su svi ljudi Božje Stvorenje, nisu svi ljudi i Djeca Božja. Jedini način da se postane dijelom Božje obitelji jest nanovorođenjem. Tek duhovno oživljeni od Boga, nanovorođeni, postajemo subaštinici - dio velike Božje obitelji "po vjeri u Isusu Kristu".

Za razliku od naše krhke i privremene tjelesne obitelji, Božja je obitelj neusporedivo važnija - ona će se protegnuti u vječnost, za sve one od nas koji do kraja istrče svoju trku i ostanu vjerni svome Nebeskom Ocu.

A kao i u svakoj obitelji i u našoj je duhovnoj obitelji najvažnija ljubav. To nipošto ne znači, a i ne smije značiti, da naša ljubav treba biti ograničena samo i isključivo na našu braču i sestre u Kristu, ali zasigurno, Pismo nas opetovano upućuje da posebnu pažnju pridajemo upravo našim odnosima sa Svetima.

Isus nas je pozvao nesebićno voljeti, a to je nešto što nam nije svojstveno. Čak štoviše, protivno je našoj naravi.

Mi smo naučeni biti neprestano usredotočeni na sebe, svoje želje, svoje potrebe, svoja nadanja i svoje strahove.

Ipak, Bog nas poziva da se odvratimo od takvog načina života. Umjesto da svom silom ljubimo sebe, On nas poziva da istim žarom ljubimo druge!

Mnogi su razlozi zbog kojih Bog želi da ljubimo druge.

Netko će reći da je to zbog toga što je to Njegova narav te da Bog želi da i mi u svojim životima odražavamo Njegovu ljubav.

Drugi će primjetiti da nas je Bog toliko ljubio da je svoje najvrijednije žtvovao da na nas spasi, te u tome vide neoboriv razlog da i oni ljube jedni druge onako kao sto nas ljubi naš nebeski Otac.

Treći će usporediti našu duhovnu obitelj sa našim naravnim obiteljima i naglasiti potrebu i važnost izgradnje čvrstog i nesebičnog zajedništva - kroz ljubav koja izgrađuje i spaja!

Ili će netko s pravom reći: ljubav je najvažniji dio naših života! Čovjek je stvoren da ljubi.

Što god smatrali pravim odgovorom, zamječujemo da je pojam ljubavi nedovojiv dio svih odnosa na koje nas je Bog pozvao.

A odnosi se trebaju pažljivo graditi. Da bi postali trajni, potrebno ih je brižljivo održavati i njegovati. Da bi ih unaprijedili, moramo stalno u njih ulagati. Zapravo, odnosi unutar Božje obitelji zahtjevaju od nas mnogo truda, ali i pružaju mnogo radosti.

Uistinu, Božji princip koji kaže da je blagoslovljenije davati nego primati nigdje se doslovnije i značajnije ne primjenjuje kao što je to slučaj u našim odnosima!

Da bismo izgradili, očuvali i unaprijedili naše odnose sa drugim članovima naše duhovne obitelji, moramo biti spremni na mnoge ustupke i odricanja.

Ta odluka ima i svoju cijenu. Ako želimo graditi odnose morati ćemo dragovoljno prinjeti žrtvu - ono najdragocijenije što nam je Bog dao: naše vlastito vrijeme!

Uistinu, vrijednost nečega najbolje se može ocijeniti po tome koliko smo vremena voljni u to uložiti.

Što nam je do nečega više stalo, više ćemo vremena u to utrošiti. Također, ako nas netko promatra, lako može zaključiti koliko smo nekome ili nečemu predani na temelju toga koliko vremena tome posvečujemo.

Zašto je to tako?

Zbog toga što je naše vrijeme ograničeno! Nemamo ga na raspolaganju u neograničenim količinama, već naprotiv, što smo stariji sve više uviđamo kako nam vrijeme sve brže i brže prolazi, te da ga nikako i ničim ne možemo ni zaustaviti niti nadoknaditi.

Zato, ako nekome podarimo malo našeg vremena, mi smo mu poklonili dio našeg života!

Kada god darujemo svoje vrijeme, činimo žrtvu, a žrtva je bit ljubavi!

Možete li zamisliti da nekome možete dati išta vrijednije?

Zanimljiva je i ova misao: možete davati a ne voljeti, ali ne možete voljeti, a ne davati!

Jer, kada volite, uvijek dajete. I stoga, kada gradimo odnose s ljudima do kojih nam je stalo, mi uvijek dajemo.

Dakako, na davanje smo pozvani, jer smo pozvani ljubiti! A kad nekoga volimo, zaboravljamo na sebe, već samo čeznemo da tome nekome ugodimo!

Tada prezirući vlastiti gubitak dajemo ne razmišljajući o vlastitom dobitku!

Voljeti znači i: za dobrobit druge osobe odustati od onoga što nam je draže, ugodnije, probitačnije, sigurnije, unosnije ili lakše od onoga što nas stoji manje vremena.

I na kraju: najbolje vrijeme za iskazati ljubav je upravo sada! Jer, ne znamo što sutra donosi. Sve se stalno mijenja. Djeca rastu, ljudi umiru, sele se, dolaze i odlaze iz naših života zbog raznih razloga.

Ali za ovo vrijeme dok su tu u okrilju naših života, podarimo im ono najvrijednije što imamo na slavu Gospodina Isusa Krista!

Jer, kako je sam Isus kazao: "Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge." (Iv.13:35)

petak, 12.02.2010.

PRAVO ZNANJE O ISUSU

Kada sam započinjao ovaj dan nisam ni slutio da ću veoma brzo biti učesnik nekih pomalo dramatičnih događaja.

Moj šef na poslu je, naime, baš danas odlučio da nam priopći "sretnu" novost: smanjenje plaća... I tako, od danas imam 17% manja mjesečna primanja, unatoč tome što su mi prije jedva tri-četiri mjeseca već bila smanjena za 17%... K tome, i moja je supruga od ovoga mjeseca "žrtva recesije", pa će i njezina mjesečna primanja biti vjerojatno nekih 10-ak postotaka manja.

Ovo je situacija koja bi zabrinula svakoga. Ili... možda ne bi trebala?

Zapravo, ne bi trebala zabrinuti svakoga. Ali, mene ipak jeste, što mi zasigurno ne služi na čast.

Ja se, naime, deklariram kao kršćanin. Ispovijedam vjeru u Gospodina Isusa Krista i vjerujem da je Bog svet, svemoguć i kadar ispuniti sve moje potrebe.

Štoviše, događaji iz moje ne tako davne prošlosti jasno me podsjećaju na nepobitnu činjenicu da se Bog, već više nego jednom, na čudesan način pobrinuo da me izbavi iz svake vrste financijske pa i druge nevolje.

Pa otkuda onda ljutnja, zabrinutost pa čak i nagovještaji straha u meni? Nije li to nevjera, taj podmukli neprijatelj koji vreba iz tmine naše tjelesnosti?

Posljednjih godina vršena su razna ispitivanja i ankete među kršćanima u čitavom svijetu, s namjerom da se pokuša doći do barem približnog odgovora kakva je uistinu vjera onih koji sebe smatraju kršćanima.

Bez obzira na primjenjenu metodologiju prikupljanja, obrade i interpretiranja podataka, očituje se u svima njima začuđujuća podudarnost. Sve one, naime, samo potvrđuju ono što i sami gledajući oko sebe vrlo dobro znamo: malo je onih koji uistinu idu uskim putem!

No, značajnije od bilo kakvog istraživanja je pitanje koje sami sebi rijetko postavljamo: kakva je uistinu naša vjera?

Tek kada nastupe nevolje, kada u očaju podignemo oči k Nebu, dozvoljavamo sebi priznati kako baš i nismo najbolje i najmudrije živjeli.

Ovo otkriva poražavajuću činjenicu da mnogi od nas uopće istinski ne razumiju izuzetno bogatstvo sile koja se već nalazi u nama - sile Duha Svetoga.

"Koliko god da je tragično siromaštvo u ovom svijetu" kaže Lloyd Pulley u svojoj knjizi "Pod Njegovim utjecajem", "ne postoji veća tragedija od siromaštva u pokušaju da živimo kršćanskim životom bez sile Duha Svetoga."

Uistinu, ako ne dozvolimo Duhu Božjem da siđe na nas kako bi nas osposobio da živimo autentičnim, pobjedonosnim kršćanskim životom - naš će život pokazivati samo vanjska obličja pobožnosti lišena sile bez koje će svaki naš napor da budemo "dobri" kršćani završavati razočaranjem i priznanjem naše vlastite nemoći.

Upravo zbog toga, moramo preispitati u čije se mi to sposobnosti uistinu pouzdajemo, jer prava priroda kršćanskog življenja nije puko izvanjsko prilagođavanje tzv. "kršćanskim standardima življenja", već duboka unutrašnja promjena koja dolazi iz potpunog predanja Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu.

Razumijemo mi li uistinu silu koja se već nalazi u nama? Shvaćamo li da nam je dana sila da svladamo mnoge loše navike, ponašanja i odnose?

Svladati naviku pušenja, kontrolirati svoju narav, prekinuti bezbožan odnos s nekim ili prihvatiti nezavidnu financijsku situaciju kao normalnu.., sve su to stvari koje samo naizgled izgledaju nemoguće. No, ukoliko smo uistinu Kristovi, ako smo nanovorođeni i Duh Sveti boravi u nama, mi smo već u potpunosti oslobođeni svega toga!

Pitanje je da li mi to znamo i da li to u svom životu primjenjujemo?

Čini se ipak da veliki broj nas danas živi siromašan život, lišen sile, zbog nerazumjevanja ove jednostavne istine. Ovo siromaštvo je posljedica našeg osobnog neznanja koje svoje uporište nalazi u strahu od potpunog predanja vodstvu Svetog Božjeg Duha.

I tako nas evo iznova na pitanju koje tako često postavljamo: da li smo uistinu predani Svetom Duhu ili to za sebe neutemeljeno vjerujemo?

Odgovor na ovo pitanje zapanjujuće je jednostavan: najveći dokaz da smo predani Svetom Duhu je da je Isus postao središte našeg života! Pojednostavljeno rečeno, kada smo pod utjecajem Svetog Duha naši će životi biti jasno i neporecivo svjedočanstvo toga tko je Isus.

Ukoliko smo uistinu posvećeni Gospodu, to će se očitovati u svemu što radimo. Također, jedan od načina na koji možemo znati da li Sveti Duh djeluje je i taj da će On uvijek i u svemu posvjedočiti o Isusu. Duh Sveti uvijek svjedoči o Isusu i kamo god nas vodio to će uvijek voditi do Gospodina! Ovo je sasvim u suglasju sa Pismom i Isusovim riječima iz Iv.14:26, Iv.15:26 ili Iv.16:14...

Ono što smo kao kršćani, uistinu primili od Duha je prava spoznaja o Isus Kristu. Bez toga, nikada nećemo zaista razumjeti Isusa, niti ga prihvatiti kao živog i uskrslog Kralja. Ni gomile knjiga, ni studij teologije, ni ljudska svjedočanstva, pa čak ni čuda Božja u našem životu neće nikada nikoga dovesti do spoznaje o Isusu. Pravu spoznaju o tome samo Sveti Duh može posvjedočiti i protumačiti našim srcima da razumijemo i zbilja povjerujemo.

Tek vođeni Duhom možemo razumjeti stvarnu narav Isusa Krista. Tada nam neće biti čudno, niti nejasno zašto se, došavši na svijet, Isus odrekao korištenja svojih Božanskih atributa, već ćemo na Isusov život moći gledati sa jednom novom, potpunijom spoznajom.

Tada ćemo razumjeti i prepoznati Isusa kao savršen primjer života kojega smo i mi pozvani nasljedovati.

Njegov je život predivan primjer koji pokazuje kako biti predani sluga, ali to nije nešto što možemo postići svojom vlastitom snagom.

Požudni, sebični, ponosni, oholi...kako možemo uistinu postati ponizni poput Gospodina?

Samo je jedan način: podignimo pogled na Isusa, a odvratimo ga od svega drugoga. Odazovimo se Njegovu pozivu i dozvolimo mu da nas vodi. Preispitajmo svoja srca i dozvolimo Mu da bude naš gospodar kojemu se radosno predajemo . Osjetimo tako najveću radost koju čovjek može iskusiti, živeći predano, pod Njegovim utjecajem.

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com