" U ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe,
po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje."
(Ef.1:5a)
Toliko smo puta čuli, pročitali ili možda i sami kazali kako je Bog ljubav, da sada možda više nismo niti svjesni punine važnosti te izjave.
Ljubav je riječ, koja je toliko često korištena i toliko puta zloupotrebljena da se stječe dojam kako danas malo tko uopče razumije što osjeća, a kamoli što bi riječ ljubav uistinu trebala značiti.
Biblija, ta Sveta Božja Riječ, veoma precizno i jasno definira ljubav. Međutim, ona se ne zamara ispraznim definicijama. Umjesto jalovih tumačenja, ona nas uči - kako se ljubi.
U srcu tog nauka, nalazi se Trojstvo: Otac, Sin i Sveti Duh. Promatrajući njihove odnose opisane u Bibliji uočavamo savršen sklad odnosa unutar Trojedinog Boga.
A kao članovi Božje obitelji, i mi smo pozvani baštiniti i njegovati upravo takve odnose.
Ipak, iako su svi ljudi Božje Stvorenje, nisu svi ljudi i Djeca Božja. Jedini način da se postane dijelom Božje obitelji jest nanovorođenjem. Tek duhovno oživljeni od Boga, nanovorođeni, postajemo subaštinici - dio velike Božje obitelji "po vjeri u Isusu Kristu".
Za razliku od naše krhke i privremene tjelesne obitelji, Božja je obitelj neusporedivo važnija - ona će se protegnuti u vječnost, za sve one od nas koji do kraja istrče svoju trku i ostanu vjerni svome Nebeskom Ocu.
A kao i u svakoj obitelji i u našoj je duhovnoj obitelji najvažnija ljubav. To nipošto ne znači, a i ne smije značiti, da naša ljubav treba biti ograničena samo i isključivo na našu braču i sestre u Kristu, ali zasigurno, Pismo nas opetovano upućuje da posebnu pažnju pridajemo upravo našim odnosima sa Svetima.
Isus nas je pozvao nesebićno voljeti, a to je nešto što nam nije svojstveno. Čak štoviše, protivno je našoj naravi.
Mi smo naučeni biti neprestano usredotočeni na sebe, svoje želje, svoje potrebe, svoja nadanja i svoje strahove.
Ipak, Bog nas poziva da se odvratimo od takvog načina života. Umjesto da svom silom ljubimo sebe, On nas poziva da istim žarom ljubimo druge!
Mnogi su razlozi zbog kojih Bog želi da ljubimo druge.
Netko će reći da je to zbog toga što je to Njegova narav te da Bog želi da i mi u svojim životima odražavamo Njegovu ljubav.
Drugi će primjetiti da nas je Bog toliko ljubio da je svoje najvrijednije žtvovao da na nas spasi, te u tome vide neoboriv razlog da i oni ljube jedni druge onako kao sto nas ljubi naš nebeski Otac.
Treći će usporediti našu duhovnu obitelj sa našim naravnim obiteljima i naglasiti potrebu i važnost izgradnje čvrstog i nesebičnog zajedništva - kroz ljubav koja izgrađuje i spaja!
Ili će netko s pravom reći: ljubav je najvažniji dio naših života! Čovjek je stvoren da ljubi.
Što god smatrali pravim odgovorom, zamječujemo da je pojam ljubavi nedovojiv dio svih odnosa na koje nas je Bog pozvao.
A odnosi se trebaju pažljivo graditi. Da bi postali trajni, potrebno ih je brižljivo održavati i njegovati. Da bi ih unaprijedili, moramo stalno u njih ulagati. Zapravo, odnosi unutar Božje obitelji zahtjevaju od nas mnogo truda, ali i pružaju mnogo radosti.
Uistinu, Božji princip koji kaže da je blagoslovljenije davati nego primati nigdje se doslovnije i značajnije ne primjenjuje kao što je to slučaj u našim odnosima!
Da bismo izgradili, očuvali i unaprijedili naše odnose sa drugim članovima naše duhovne obitelji, moramo biti spremni na mnoge ustupke i odricanja.
Ta odluka ima i svoju cijenu. Ako želimo graditi odnose morati ćemo dragovoljno prinjeti žrtvu - ono najdragocijenije što nam je Bog dao: naše vlastito vrijeme!
Uistinu, vrijednost nečega najbolje se može ocijeniti po tome koliko smo vremena voljni u to uložiti.
Što nam je do nečega više stalo, više ćemo vremena u to utrošiti. Također, ako nas netko promatra, lako može zaključiti koliko smo nekome ili nečemu predani na temelju toga koliko vremena tome posvečujemo.
Zašto je to tako?
Zbog toga što je naše vrijeme ograničeno! Nemamo ga na raspolaganju u neograničenim količinama, već naprotiv, što smo stariji sve više uviđamo kako nam vrijeme sve brže i brže prolazi, te da ga nikako i ničim ne možemo ni zaustaviti niti nadoknaditi.
Zato, ako nekome podarimo malo našeg vremena, mi smo mu poklonili dio našeg života!
Kada god darujemo svoje vrijeme, činimo žrtvu, a žrtva je bit ljubavi!
Možete li zamisliti da nekome možete dati išta vrijednije?
Zanimljiva je i ova misao: možete davati a ne voljeti, ali ne možete voljeti, a ne davati!
Jer, kada volite, uvijek dajete. I stoga, kada gradimo odnose s ljudima do kojih nam je stalo, mi uvijek dajemo.
Dakako, na davanje smo pozvani, jer smo pozvani ljubiti! A kad nekoga volimo, zaboravljamo na sebe, već samo čeznemo da tome nekome ugodimo!
Tada prezirući vlastiti gubitak dajemo ne razmišljajući o vlastitom dobitku!
Voljeti znači i: za dobrobit druge osobe odustati od onoga što nam je draže, ugodnije, probitačnije, sigurnije, unosnije ili lakše od onoga što nas stoji manje vremena.
I na kraju: najbolje vrijeme za iskazati ljubav je upravo sada! Jer, ne znamo što sutra donosi. Sve se stalno mijenja. Djeca rastu, ljudi umiru, sele se, dolaze i odlaze iz naših života zbog raznih razloga.
Ali za ovo vrijeme dok su tu u okrilju naših života, podarimo im ono najvrijednije što imamo na slavu Gospodina Isusa Krista!
Jer, kako je sam Isus kazao: "Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge." (Iv.13:35)
Post je objavljen 24.02.2010. u 21:30 sati.