Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

ponedjeljak, 29.03.2010.

SNAGA ISKRENOSTI 2

"Zaodjenite se dakle - kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni - u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!" (Kol.3:12-13)



Na mnogo mjesta u Bibliji čitamo o zajedništvu. Već od prvih stranica doznajemo kako je čovjek stvoren za zajedništvo: za zajedništvo s Bogom, ali i za zajedništvo s drugim ljudima.

No, pojam zajedništva ovaj je svijet posve obezvrijedio. Kada danas nekome spomenete zajedištvo najvjerojatnije je da će pomisliti na nešto što sa biblijskom idejom zajedništva nema ni najmanje veze.

Svjetovno zajedništvo bazira se na nekakvom zajedničkom interesu ili koristi.

Okupljanje oko trpeze, nogometne utakmice, nekog hobija ili čak nedjeljnog bogoslužja podrazumjeva površan i plitak angažman učesnika bez stvarne brige za nečije osobne probleme, težine ili nečiji odnos s Bogom.

S druge strane, Bog je dizajnirao čovjeka da pored takvih površnih zajedništava čezne prakticirati prisno i sadržajno zajedništvo sa manjom grupom ljudi.

Slobodno možemo kazati da je istinsko zajedništvo to lakše ostvariti što je manje osoba u njega uključeno.

Tako je, recimo, jako teško pa čak i nemoguće ostvariti kvaliteno zajedništvo sa ostalim vjernicima u crkvi prilikom bogoslužja, ali je veoma lako razviti zajedništvo unutar neke male grupe kao što su to, primjerice, kućne grupe.

Riječ koja najbolje opisuje pravo zajedništvo je iskrenost. Bez iskrenosti nemoguće je ostvariti stvarno zajedništvo.

Danas je, međutim, sve više ljudi čak i među naizgled uzornim kršćanima (ma što god taj pojam označavao), koji neprestano na licu nose "maske" - licemjerno glumeći vrline koje više nemaju ili ih možda nikada nisu ni stekli.

No, biti iskren zahtjeva hrabrost i poniznost. To znači prihvatiti mogućnost da zbog svoje iskrenosti budemo odbačeni, prezreni i ismijani, tj. da zbog iskrenosti budemo povrijeđeni.

Vjerojatno među nama ne postoji nitko tko se barem jednom u životu nije zapitao zbog čega bi se uopće izlagao tome riziku, no vjerujem da smo svi svjesni kako je to jedini ispravan način na koji smo pozvani živjeti.

Ukoliko se ogradimo od mogućnosti da zbog svoje iskrenosti budemo povrijeđeni, ogradili smo se i od mogućnosti da duhovno sazrijevamo i da budemo emocionalno zdravi.

Tko god je iz bilo kojega razloga bio u situaciji da se zbog doživljenih povreda makar za kratko "povuče u sebe", dobro razumije o čemu govorim.

Jedan je duhovni princip ovdje veoma važan: zadržavamo li svoja stanja, bilo dobra ili loša, unutar sebe, tj. tajimo li jedni drugima svoje pravo stanje - dešava se da umjesto da budemo zaštićeni od daljnjih povreda, dozvoljavamo i doživljavamo još veće i češće povrede!

Ne treba nipošto govoriti svima sve - na to uostalom nismo ni pozvani, no pozvani smo nositi bremena jedni drugih. Dozvoliti nekome da preuzme tvoje breme znači riskirati i izložiti se opasnosti koje nosi iskrenost, ali je jedni put da sazrijemo upravo taj da riskiramo.

Još jedna stvar koja karakterizira istinsko zajedništvo je emocionalna osjetljivost za druge ljude.

Pokazati nekome tko je u nevolji da ga razumijemo i da prihvaćamo njegove osjećaje, znači graditi s tom osobom stvarno zajedništvo, jer time na praktičan način pokazujemo kako razumijemo te dvije osnovne ljudske potrebe.

To zajedništvo ne temelji se na interesu ili zajedničkom cilju, već na umijeću davanja i primanja bez kojega je nemoguće ostvariti stvarnu bliskost.

Moramo razumjeti da postoji više vrsta zajedništva od kojih je svako prilagođeno različitim prilikama, potrebama i okolnostima.

Npr. na jednoj razni imamo zajedništvo razgovora, ili npr. zajedništvo u proučavanju Božje riječi. Nešto viša razina zajedništva je zajedništvo u služenju, a još viša je npr. zajedništvo u patnji.

Da bismo ispravno razumjeli što je zajedništvo i nužnost iskrenosti kao temelja zajedništva, moramo razumjeti da, iako nismo odgovorni za SVE ljude u Kristovom Tijelu, jesmo odgovorni SVIMA koji to Tijelo tvore.

Usporedba nas s organima jednog tijela nije slučajna. Sve što se događa nama ima utjecaj na druge ljude koji zajedno s nama sačinjavaju to Tijelo. Jedni drugima smo odgovorni za svoje postupke, ali i za njihove posljedice.

Upravo smo radi toga dužni jedni drugima pomagati u teškim okolnostima. Međusobno se hrabriti, poticati, jačati vjeru - nešto je što gradi i jača zajedništvo, jer u pravom su zajedništvu ljudi milosrdni.

Razmislimo o ove dvije rečenice:

"Zajedništvo je okružje milosti gdje se pogreške ne utrljavaju u nos."
"Zajedništvo se zbiva kad milosrđe nadvlada pravdu."

Karakteristika koju još nismo spomenuli, a suštinska je za istinsko zajedništvo: poniznost.

Odustati od sebe radi drugoga čak i onda kada smo od te iste osobe nepravedno optuženi pokazuje stvarnu poniznost. A bez poniznosti nije moguće biti milosrdan! Baš tako čitamo u poslanici Kološanima 3:12-13.

Milost o kojoj govorimo dar je od Boga - kao što je Bog milostivo oprostio nama, tako i mi trebamo opraštati drugima.

Kao što ovaj svijet prezire i izobličava izvorno biblijsko značenje pojma zajedništva, tako čini i sa pojmom praštanja.

Oprostiti nekome danas izgleda kao krajnje jednostavna stvar. Kako i ne bi, kad je sam smisao oprosta deformiran krivim stavovima. Jedna od najčešćih izjava koje danas čujemo je ova: "Oprostio sam mu, ali nisam zaboravio!"

Možda nekome ta tvrdnja i izgleda ispravna, no ona to nipošto nije. Oprostiti nekome znači i odlučiti ne kopati po prošlosti.

Naše praštanje mora biti utemeljeno na nezasluženoj milosti koju nam je Bog iskazao ponjevši naše grijehe sa sobom na križ.

Ono također mora biti utemeljeno na istinitosti: naša odluka da ne budemo povrijeđeni mora biti istinita, baš kao što istinita mora biti i naša odluka da oproštenu stvar zauvijek ostavimo na miru.

Zbog toga, kada smo jednom nekome nešto uistinu oprostili, više nemamo nikakve želje ni potrebe sjećati se toga.

No, iako oproštenje mora biti trenutačno, povjerenje to nipošto ne smije biti!

Jednom narušen odnos zahtjeva doduše trenutačno praštanje, ali se narušeno povjerenje mora strpljivo i pomno iznova graditi i zasluživati.

Mnogo puta zbog naše silne želje da obnovimo narušeni odnos koji nam je puno značio, ili zbog želje da što prije ostvarimo neki novi odnos koji će biti poput onoga koji nam je puno značio - upadnemo u zamku olakog poklanjanja povjerenja. Zbog toga bismo lako iznova mogli biti povrijeđeni.

Ponovno, iskrenost se nameće kao temeljna i ključna nužnost u izgradnji odnosa. Možete li zamisliti da nekome tko prema nama nije iskren poklanjamo svoje puno povjerenje?

Naravno da ne. Ili možda ipak - da?

Nažalost, upravo to je ono što veoma često uradimo i zbog čega nerjetko plaćamo nesrazmjerno veliku cijenu za neke pogrešno zasnovane odnose.

Ukoliko uistinu u sebi osjećamo želju da iskusimo iskrenost, dijeljenje, sućut, milosrđe i pravo zajedništvo, tada razumijemo zbog čega se kršćani još od dana prve crkve pa sve do danas okupljaju u skupinama na druženje.

Bez obzira kako te male grupe nazivali i s kakvom specifičnom svrhom su one ustrojene (kućne grupe, molitvene grupe, biblijske studije, grupe za muškarce, žene, tinejdžere i omladinu ili neke druge) imati udjela u takvoj grupi i moći unutar nje iskusiti i graditi istinsko nepatvoreno zajedništvo na Gospodinu kao temelju - istinska je privilegija za svakoga!

Neka bi i nama Gospodin dao da iskusimo puninu njegovog savršenog nauma o istinskom zajedništvu među nama.

nedjelja, 14.03.2010.

ZBLIŽAVANJE S ISUSOM

"Blago čistima srcem, oni će Boga gledati!" (Mt.5:8)



Kako je samo moralo biti Mateju, kad je upoznao Isusa? Zacjelo vam je dobro poznat taj biblijski izvještaj iz Mt.9 u kojem Isus poziva Mateja, a ovaj ne oklijeva ni trenutka već spremno napušta radno mjesto i kreće za Isusom.

Čini se prelagano, ali uistinu, ako smo predali svoj život Gospodinu, i sami svjedočimo o neopozivoj odluci koju smo u nekom trenutku svoga života donijeli. Ono što je divno u tom izvještaju je upravo ta čudesna lakoća kojom se Matej odazvao.

Mi ne znamo što je prethodilo tome, ali možemo sa sigurnošću reći kako Matej ovu odluku nije donjeo slučajno. A već iz površnog čitanja ovog i slijedečeg izvještaja, uviđamo da je ta odluka imala i svoju cijenu.

Matej nije samo napustio dobro plaćen posao, on je samoga sebe u cjelosti predao Gospodinu, i postao jedan od Isusovih učenika.

On se, dakle, nije zaustavio samo na odluci da slijedi Isusa. Njegova odluka rezultirala je citavim nizim posljedica. Osim što je postao Isusov učenik, Matej je postao i jedan od Dvanaestorice. No prije toga, njegova je odluka urodila jednim veoma znakovitim činom koji je toliko važan u Božjim očima da je spomen na to dao ugraditi u svoju Riječ.

Što je to Matej uradio?

Čitamo o tome već u narednom stihu. Matej je okupio u svojoj kući "mnoge carinike i grešnike". Oni su, kaže pismo, došli "dok je Isus bio u kući za stolom". Stoga je ovaj obrok više od obićnog poziva na druženje.

Jesti sa nekim za istim stolom značilo je tome nekome iskazati posebnu čast. To je, naime, bilo znak prisnosti. A zbog toga što je Isus sjedio u društvu ljudi koje je tadašnja židovska zajednica smatrala nečistima i nemoralnima, tj. grešnicima, ova je situacija odmah izazvala reakciju.

Logićno je pretpostaviti da su među prisutnima nalazili i neki od farizeja, ali čak ako i nisu bili, ovaj skup im nije promakao. Jedva su dočekali priliku da Isusa optuže za grijeh druženja sa nečistima.

Ne shvačajući da su i sami grešnici, farizeji su odbacili Isusa smatrjući kako jedan prorok zasigurno ne bi jeo sa grešnicima. Ovim su u svojoj revnosti posve promašili smisao toga događaja, na što im Isus skreće pažnju riječima: "Ne treba liječnik zdravima, nego bolesnima!"

Ovim se razotkriva prava narav Matejevog postupka. Isus nije slučajno bio među grešnicima, jer je upravo zbog grešnika došao na svijet. A Matej je, znajući da je i sam grešnik kome je oprošteno, pozvao i druge grešnike da upoznaju Spasitelja.

Nije li to baš ono što smo i mi pozvani činiti?

Zapravo, zajedništvo koje imamo u Kristu započelo je upravo priznanjem vlastite grešnosti. I to kod svakoga od nas, bez izuzetka. Ne postoji nitko tko ne griješi. Čak i nama koji smo Kristovi, životi su ispunjeni mnoštvom stvari kojima se ne ponosimo. Još uvijek počinjamo mnoge pogreške i još uvijek nam Bog milostivo oprašta pozivajući nas da ustrajemo rasti u hodu s Gospodinom.

Prema tome, znajući da bez spoznaje o vlastitoj grešnosti ne može biti oprošteno, trebali bi poput Mateja biti toliko uzbuđeni zbog Isusa da pozovemo svoje prijatelje da ga i oni upoznaju.

Ne bismo nikada smjeli smetnuti s uma koliko je silno Gospodinu stalo do zajedništva s nama.

On je Glava Tijela, a mi smo udovi. Naše međusobno zajedništvo važno je u njegovim očima baš kao i naše zajedništvo s Njim. Jedno bez drugoga ne može. Stoga nas još uvijek milostivo poziva da se zbližimo međusobno i da se zbližimo s Njim!

To je predivna milost koju ničim ne možemo zaslužiti, ali ju ne možemo izgubiti ako odbijemo rasti u zajedništvu.

Zato naši životi moraju biti promjenjeni i moraju se nastaviti mjenjati na Njegovu sliku. Na nama je da se tome svetom pozivu spremno odazovemo.

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com