Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

ponedjeljak, 30.01.2006.

Kako tumačiti Bibliju?

Ovoga puta osjećam se pozvan argumentirano progovoriti o temama koje nisam imao namjeru načimati. Želja mi je, naime, nadići svako strančarenje i razdor koji među krščanima već stolječima izaziva vladar ovoga svijeta. Pa ipak, jedan me pristigli komentar naveo da poželim izreći nekoliko rijeći i o onim stvarima o kojima se mi krščani međusobno do dana današnjeg nismo uspjeli usaglasiti. Nemam iluzije da će ovaj moj tekst u tome imalo pomoći, pa ga pišem isključivo iz razloga da osvijetlim načetu temu iz druge perspektive.

Lijepo je, ipak, vidjeti različita mišljenja, pogotovo kada se onaj tko takvo mišljenje iznosi potrudi to uraditi na argumentiran i civiliziran način. Vjerujem da unatoč svim razlikama koje nas dijele, ako iskreno tragamo za Istinom, jednoga dana svi zajedno moramo prepoznati jedinstveni put, a to je onaj koji je za nas zacrtao Bog. Dokle god ne uspjevamo u tome, to je znak da nismo uspjeli nadići predrasude koje nas sputavaju, ponos koji nas zasljepljuje i samopravednost, koji nas od Boga odvajaju.

Osobno vjerujem da pripadnost nekoj denominaciji nije presudna, a vrlo vjerojatno niti važna za dosizanje spasenja. Krščanin je onaj, i samo onaj tko je iskrena srca uzvjerovao u Gospdina Isusa Krista, prihvatio Ga kao svog osobnog spasitelja, priznao Ga kao stopostotnog čovjeka i stopostotnog Boga, te s njim napravio zavjet u iskrenoj odluci da slijedi Njegovu volju za svoj život.

Vjerujem također da postoji samo jedna jedina istinska crkva, Kristova crkva, koju sačinjavaju svi oni koji su svoj život predali Kristu.

Nisam sklon vjerovati, niti prihvaćati niti jednu ljudsku organizaciju kao zamjenu za istinsku Crkvu Isusa Krista, našeg Gospodina i Spasitelja. Ovo, dakako ne znači da ne treba ići u crkvu, štoviše u crkvu je dobro ići, a pogotovo ako Boga slavimo u onoj crkvenoj zajednici u koju nas je Bog pozvao, neovisno o tome u kakvu nas krščansku zajednicu možda 'gura' tradicija. Okupljanje u crkvenoj zajednici, zajedničko slavljenje Boga, druženje sa braćom i sestrama u Kristu, međusobno ohrabrivanje i potpomaganje, te duhovna izgradnja koja prati svaki napor da se izgradimo u Kristu, važan je dio života svakog krščanina koji nam pomaže da ostanemo čvrsti u vjeri i postojani u svojem krščanskom življenju.

Prva Crkva je fizički bila organizirana kao skup lokalnih zajednica koje fizički nisu potpadale pod niti jednu centalnu upravu, ali je od samog početka na duhovnoj razini bila jedinstvena i nepodjeljena. Naš vrhovni svečenik i zastupnik pred Bogom Isus Krist, glava Crkve, pozvao je svoje učenike na poniznost da budu 'najmanji među najmanjima' i šire Radosnu vijest. Iz posve praktičnih razloga, skupine vjernika, nazvane lokalnim crkvama, bile su organizirane kao samostalne crkvene zajednice. U Djelima apostolskim možemo čitati upravo o takvim crkvama, dok se kao vrhovni poglavar izrijekom spominje jedino i isljučivo Isus Krist.

Rimokatolička crkva voli sebe predstavljati kao jedinu crkvu, prisvajajući sebi naziv 'katolička'. No, 'katolička crkva' znaći doslovno 'opća crkva' pa bi se po tome moglo s lakoćom doći do pogrešnog zaključka kako druge kršćanske crkvene zajednice nisu dio opće, tj. Kristove Crkve, što je dakako sasvim neutemeljeno.

Osoba koja je napisala komentar na tekst 'Živa vjera: protestanti ili katolici?'
koji sam prenjeo iz Škorinog bloga, potpisuje se kao 'katolik' i kroz mnoštvo citata plasira neke tvrdnje kojima moram prigovoriti.

Svoj osvrt započinje kritikom shvačanja Gospodnje večere, (u rimokatoličkoj terminologiji – Euharistije) navodeći Isusove rijeći: "Ovo je moje tijelo"[/B] i [B]"Ovo je moja krv"(Mk 14, 22-23), te navodi i detalj iz u 6. poglavlja Ivanovog evanđelja u kojemu Isus govori o sebi kao kruhu života.

Inzistiranje na doslovnom shvačanju bilo kojeg dijela Biblije samo po sebi nije loše, no pri ocjenjivanju valja pomno paziti na kontekst u kojemu je neka misao izrećena. Jasno je da Isus nije, niti je mogao misliti doslovno kada je rekao da je kruh Njegovo tijelo, a vino Njegova krv. Iskreno vjerujem da nitko od nas ne smatra da je Isus bio kanibal niti da je tako nešto tražio od svojih učenika. To uostalom, ne govori, niti u takvo što vjeruje Rimokatolička crkva. Štoviše, upravo je takvo doslovno shvaćanje uslijed nerazumjevanja Isusovog nauka navelo Židove da pogrešno shvate mnoge Isusove riječi, uključujući i ove. No, Isus u nastavku rečenice navodi i tvrdnju koja pojašnjava da je netom izrećeno snažna alegorija sa puninom značenja, a ne doslovna izjava da su kruh i vino doista njegovo fizičko tijelo:

'Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kada ću ga – novoga - piti u kraljevstvu Božjem' (Mk:14,25)

K tomu, nije ovo ni prvi ni jedini primjer da je Isus govorio u prenesenom značenju, no također jasna simbolika ove izjave nimalo zbog toga ne gubi na svome značenju kao ni značaju za nas. Ipak, iako je ova simbolika jasna, rimokatolički su teolozi u iskrenoj i vjerujem poštenoj želji da što vjernije dokuće stvarno značenje ove važne Isusove izjave posegnuli za vrlo nategnutim i biblijski sasvim neutemeljenim objašnjenjima izmislivši za objašnjavanje ove Isusove izjave vrlo neuvjerljivo objašnjenje o 'transsupstanciji' odnosno mističnom pretvaranju kruha i vina u pravu Isusovu krv i pravo Isusovo tijelo. Oprostite, draga rimokatolička braćo i sestre, ali za mene je ovo objašnjenje toliko nevjerojatno, a uz to nepotvrđeno u Riječi božjoj da ga nikako ne mogu uzeti niti kao potencijalno prihvatljivo. Na koncu, ne mogu vjerovati da bi Bog koji osuđuje svaki grijeh dopustio nešto što u nedvosmisleno i u potpunosti osuđuje – jedenje ljudskog mesa i pijenje ljudske krvi, pa makar se radilo o 'transsupstanciji' i Njegovom sinu.

Postoji još jedna proizvoljnost u tumačenju Svetog pisma na koju se moram osvrnuti. Pogrešna je, naime, tvrdnja da je Isus Gospodnju večeru predao samo apostolima. Nigdje, doista, ne stoji izrijekom da se taj čin odnosi samo na apostole. Istina, Isus je u toj prilici bio sa svojim učenicima - apostolima, no Isusovi smo učenici i svi mi, u bilo kojem vremenu i prostoru, koji smo nasljedovali Njegovo učenje i kročimo kroz život u Njegovu imenu izgrađujući se Njegovom Riječju kako bismo postali što više nalik Njemu. Samo malo pomnije čitanje Novog zavjeta potvrđuje kako Isus jasno obznanjuje svoj naputak da svi ljudi postanu Njegovi učenici:

'Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio!' (Mt.28:19-20)

'Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji.' (Iv.6:45)

'Tada Isus progovori Židovima koji mu povjerovaše:Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici.' (Iv.8:31)

Slijedom pogrešnih i proizvoljnih tumačenja prelazim na slijedeću izjavu u kojoj osoba koja je napisala komentar osporava tvrdnju da je Riječ Božja jedini temeljni autoritet. Pri tome se poziva na Prvu poslanicu Timoteju 3:15 navodeći je kao dokaz da jedini temelj i autoritet nije samo Sveto pismo već i Crkva. No, tu doista piše samo da je 'Crkva Boga živoga stup i uporište istine' , što će reći da je crkva pozvana da njeguje i brani istinu navedenu u Bibliji, a nikako da daje nove 'istine'.

Po pitanju Novog zavjeta nije sporna činjenica da je prva generacija krščana imala 'samo' predaju, no ta je prva predaja bila živo svjedočanstvo živučih Isusovih suvremenika i učenika koji su svoja svjedočanstva zapisali nadahnuti Duhom Svetim i tako nam ostavili autentično svjedočastvo o svim bitnim pitanjima za poznavanje krščamskog nauka i krščanskog življenja. Također, poznajući i priznajući grešnu prirodu ljudskog roda nije nezamislivo, štoviše lako je i s pravom pretpostaviti, a Pavlove poslanice to izrijekom i potvrđuju, kako je već u najranijim danima krščanstva bilo onih koji su davali netočna, pa i osvjedočeno lažna tumačenja još sviježeg Isusovog nauka.

Ako je tako bilo tada, kada su apostoli bili nazočni da se suprotstave i u korjenu sasjeku lažne nauke i pogrešna tumačenja, koliko je vjerojatnije da se do današnjih dana takvih krivih nauka namnožilo u tolikoj mjeri da je jedino pouzdano svjedočanstvo koje imamo danas, zapravo samo ono zapisano u Bibliji za kojega imamo potpuno i neupitno svjedočanstvo Duha svetoga kao potvrdu njegove autentičnosti. Upravo zato i jest 'sola scriptura', kao zapisana Riječ i predaja apostola koje nam se valja držati.

Zanimljiva je i teza o kontinuitetu od apostola do danas, vezana uz duhovne učitelje kao 'autentično učiteljstvo'. Zanimljiva, kažem, jer tvrditi danas da je jedan poglavar rimokatoličke crkve direktni nasljednik apostola znači poprilično zatvoriti oči pred povjesnim činjenicama. Recimo tek da je su jednom trenutku, istovremeno postojala čak tri 'duhovna oca' koji su svojatali titulu Pape, diskreditirajući se međusobno. Koji je od njih pravi nasljednik, ako ideja takve vrste nasljedovanja ima ikakva utemeljena smisla? I koja je Crkva, slijedom tih nemilih događaja danas zaista nasljednica Prve crkve?

Bojim se da je na ova pitanja bespredmetno odgovarati. Autentični učitelji o kojima se ovdje govori mogu i moraju biti samo duhovni nasljedovatelji Kristovi koji dijele kontinuitet nauka, a ne kontinuitet vlasti, moći i povremenih beskurpuloznih zloupotreba od strane onih koji sebi za pravo uzimaju nametanje čak i takvih besmislica kao što je prisvajanje snage Božje objave za svoje umotvorine.

Što se više bližim kraju ovog osvrta, to su tvrdnje sve neutemeljenije i slabije obrazložene. Tako autor ove male kritike propušta uvidjeti da kada apostol pavao kaže 'da se samo u Duhu Svetom može reći "Isus jest Gospodin"', to nipošto ne znači 'da katolici i drugi koji izričito govore "Isus jest Gospodin" nisu pravi kršćani i da nemaju Duha Svetoga?' Zapravo uopće ne vidim otkud ovakva tvrdnja niti kojim je povodom napisana?

Svi oni koji svom snagom srca svoga i svom silom duše svoje iskreno priznaju da je Isus naš Gospodin i Spasitelj, zacjelo to kažu presvjedočeni silom Duha Svetoga. No, problem o kojemu često govorim je upravo u činjenici da tu tvrdnju mnogi izgovaraju deklarativno i bez uvjerenja, a takvi 'vjernici' zapravo uopće nisu krščani, jer ono što žive nije iskrena i živa spasonosna vjera, već puka religija. A svi znamo da religija ne spašava.

Još je jedna tvrdnja za koju pojma nemam na što se odnosi i kome je zapravo upućena, a odnosi se na tvrdnju da su darovi Duha Svetoga bili samo za prve krščane. Vjerujem da se ovo odnosilo na nečiji drugi članak, jer ja o tome nisam pisao. No, kada smo se toga već dotakli, u potpunosti se slažem i podržavam ovdje iskazani stav da Isus nije rekao da u budućnosti neće biti darova Duha. Također prisnažujem tvrdnju da je 'to normalna pojava i očit znak kod primanja Duha Svetoga'.

Mislim da sam ovim jasno stavio do znanja da postoji određeni niz pitanja vezanih uz tumačenje Svetog pisma, jer je lako doći do različitih, često i sasvim suprotnih zaključaka. U takvim slučajevima najgore što možemo uraditi je slijepo se držati već naučenog i nepopustljivo inzistirati na svojoj verziji 'istine'. Istina, naime, ne može ovisiti o nečijem kutu gledanja, predrasudama ili nametnutim dogmana. Stoga i ne postoje stvarni razlozi za sukobe koji nerjetko iskrsavaju kada se povede razgovor o vjeri.

Također je životno važno ne smetnuti s uma da je puno više zajedničkog među nama nego što ima razlika, te je mudro da se najprije vežemo sponom zajedništva koje možemo i trebamo imati, pa da tek onda po potrebi pokrenemo dijalog o razlikama. Naime, presvjedočenje o stvarnoj Istini, bilo po pitanju doktrinalnih razlika, bilo po pitanju svakodnevnih životnih dilema i nejasnoća, može i mora doći isključivo od Boga, putem Duha Svetoga koji nam donosi razumjevanje i uvodi u tajne Božje istine.

Neka ovaj tekst stoga bude poticaj želji za boljim međusobnim uvažavanjem i razumjevanjem među svima nama koji ljubimo Krista i težimo vršenju Njegove volje.

subota, 21.01.2006.

U KOJEG BOGA VJERUJEŠ?

'Ja sam put, istina i život – reče mu Isus – Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.' (Iv.14:6)

Vjeruješ li u Boga?

Teško je ovo pitanje, iako izgleda vrlo lagano. Netko bi mogao reći da je odgovor jednostavno 'da' ili 'ne', no stvarnost nas uvijek iznova demantira.

Ponajprije, mogli bismo kazati kako se Bog, stvoritelj, objavio svom stvorenju. I ne samo da se objavio, već je u svemu trajno objavljen. Jedna teološka misao ovo naziva 'općom Božjom objavom' i slijedom te misli doista ne postoji na ovome svijetu niti jedno ljudsko biće koje bi, da se kojim slučajem, iskreno zagleda u dubinu svoje duše moglo bez krzmanja kazati da Boga nema. Zaista, duboko u svima nama, željeli mi to ili ne, tinja spoznaja o postojanju nečega što nadmašuje naše poimanje čovjeka kao gospodara svijeta. Neki će to nazvati iluzijom ili varkom psihe, neki drugi će to tumačiti ovakvim ili onakvim silana, no svaki će iskreni tragač za Istinom prije ili poslije doći u situaciju da pravilno imenuje prirodu te spoznaje. Ona svjedoči o postojanju Boga. Ta spoznaja, doduše, nije dovoljna da nekog ateistu obrati u vjernika, no sasvim je dovoljno močna da naruši lažni mir naše samodostatnosti.

Iako je ovo pozicija s koje je mnogi bivši ateist, poput mene, krenuo u traganje za Bogom, u ovom bih se razmatranju ipak radije osvrnuo na one koji za sebe kažu da već vjeruju u Boga. Mada sam o tome već na različite načine pisao, već mi dugo vremena ne da mira pomisao o tome koliki divni i valjani krščani žive u veoma opasnoj zabludi vezanoj uz pitanja vjere, spasenja i osobnog odnosa s Bogom.

Problem s kojim se već dugo 'sudaram' u razgovoru s ljudima je način na koji poimaju zbiljnost i vjerodostojnost Božje objave. Jedna od najčešćih tema koja možda i najbolje ilustrira svu nelogičnost naizgled logičnih postavki na kojima mnogi temelje svoj odnos prema Bogu je pitanje drugih religija.

Rasprava o ovoj temi nerjetko je veoma otežana zbog nekih sasvim uobičajenih ljudskih osobina poput samodostatnosti, samopravednosti, ponosa ili podsvjesne težnje za dominacijom nad sugovornikom. Volio bih kada bih barem ja za sebe mogao reći kako sam prevladao ove neželjene osobine, no to nažalost ne bi bilo istina, pa eto skrušeno priznajem da su vrlo često i moj vlastiti ponos i nedostatak poniznosti obojili moje riječi upučene sugovorniku neželjenim prizvucima i tako prouzročili da mnoge ispravne rijeći budu pogrešno shvaćene. No, unatoč svim izvanjskim opravdanjima koja možemo pronaći, ipak ostaje nepobitnom činjenicom da se mnogi od nas u razgovoru služimo neprovjerenim argumentima i neprovjerenim mišljenjima, te da ponekad vrlo snažno ustrajavamo na ispravnosti svojih stavova čak i tada kada je njihova nelogičnost već sasvim očigledna.

Upravo zato pozivam sve koji čitaju ovaj tekst da svi skupa bez predrasuda pokušamo razmotriti jedan sasvim konkretan problem.

Pitanje o kojemu raspravljamo jest: Što je s pripadnicima drugih religija? Da li oni pod drugim imenom slave istog Boga kao i mi, ili možda nekog drugog boga kojega mi ne poznajemo?

Mnogi će ovdje, bez puno razmišljanja izreći poznato, no sasvim neutemeljeno mišljenje kako sve velike svjetske religije slave jednog te istog Boga koji se, eto, kod njih malo drugačije naziva jer se njima na drugačiji način nego nama objavio.

I evo nas na početku paradoksa.

Svi doista temeljem opće Božje objave imamo nekakvu spoznaju da Bog postoji, a o tome većini od nas svjedoći i naše osobno iskustvo. Ma koliko nevjerni bili, postoje stvari koje ni na jedan drugi način nismo kadri na zadovoljavajući način objasniti. Jasno je i da stvorenje ima potrebu ostvariti zajedništvo sa svojim stvoriteljem, te da shodno tome i traži Boga za kojega zna, ali ga ne poznaje. Ovo je vrlo plodno tlo za nastanak različitih religija od kojih svaka za sebe tvrdi da je ona jedina koja poznaje istinu, da jedino ona poznaje pravog Boga i da su sve ostale religije u krivu.

Kako razmrsiti ovo klupko?

Krščani imaju svoje svete knjige i za njih tvrde da one svjedoće o Bogu. Muslimani imaju neke svoje svete knjige za koje tvrde da upravo one svjedoće o Bogu. Židovi opet imaju svoje svete knjige, hindiusti svoje, budisti svoje i tako u nedogled. Jasno je da ne mogu nikako svi biti u pravu, jer spomenuti spisi u pravilu jedne druge dijelom ili u cijelosti isključuju. Doista, svaka od njih tvrdi za sebe: 'ja sam istina, sve drugo je laž'.

Možda bi doista mnogi mirnije spavali kada bi bilo istina ono što nam New-ageovska filozofija bezočno potura: 'ma ne brini se, svi putevi vode ka istome Bogu, svejedno je kojim putem kreneš'. Bilo bi to tako lijepo, tako lako prestati se brinuti o tome da li je možda ono u što mi vjerujemo pogrešno, a ono u što vjeruju 'oni drugi' ipak točno. No, ako bi bilo lijepo, to nikako ne znaći da je i točno.

Kršćanin, pak, ako doista poznaje Boga i ima s njim zajedništvo, nikako ne bi smio imati dileme oko toga što jeste, a što nije istina. Duh Gospodnji našem duhu prisnažuje snagom Božjeg autoriteta neprikosnovenom osobnom objavom da je Biblija doista Riječ Božja, a Gospodin naš spasitelj. I to je jedina je stvar u kojoj ćemo se, ako smo krščani, svi lako složiti: jedan je Bog, stvoritelj i gospodar nad svim, a Biblija je Njegova sveta i nepromjenljiva Riječ. No, problem je sa lažnim naukom koji se upire da nas uvjeri kako i druge religije pod nekim drugim nazivom štuju istog Boga. To je dakako laž koju trebamo dokazati, i to snagom istog argumenta koji nam je dan da se po njemu ravnamo.

Prvo što bih upitao svakog od nas koji smo krščani je: vjeruješ li da je Biblija doista Božja riječ i Božja objava?

Ako vjerujemo da je Biblija autentična i istinita Božja riječ, tada znamo da je naš Bog ne samo svemočan i svemoguč, nego i pravedan, svet i istinit... Za ovu je raspravu najvažnija jedna Njegova karakteristika: Bog nije lažac. O ovome jasno svjedoči Biblija, ali i naš sveukupni život, pa je ovo dakle još jedna od neporecivih i neoborivih činjenica.

Pa onda, molim lijepo, ako je Bog doista to što jest, i ako je pravedan i istnit, ako dakle ne laže, već je doslijedan i neporomjenljiv kao što o njemu svjedoći čitav Stari i Novi zavjet, tada postavljam krucijalno pitanje:

Kako je moguće da taj isti Bog, ako je to doista isti Bog kojega štuju sve velike religije, jednima govori jedno, a drugima drugo? Nije li on onda lažac, ili je naprotiv upravo kralj laži onaj koji se mnogima prijevarom nametnuo kao bog umjesto pravoga Boga? Jer, ako je Bog lažac koji sam sebi skače u usta pa čas jednima govori jedno, a onda kojih par stotina ili tisuća godina drugima govori drugo, onda je i Biblija laž, jer je od lašca, pa onda mi svi vjerujemo u jednu veliku laž.

Ili je Biblija doista istinita Riječ Božja koja kaže:

'Ja sam Jahve, Bog tvoj. () Nemoj imati drugih bogova uz mene' (Pnz.5:6-7)

i

'Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.' (Pnz.5:8-10)

Nije li, uostalom, Stari zavjet prepun opisa naroda koji su štovali lažne Bogove i zbog toga bili osuđeni na poraz i uništenje od strane Božjeg naroda? Zar je stvarno neko veliko čudo da i danas postoje narodi koji štuju neke svoje izmišljene bogove i oko njih tkaju višestoljetne religije?

Ovim putem istićem ono što bi kao krščani svi već morali znati, a onda se i prema tome u svemu i ravnati: svaka tvrdnja koja je u suprotnosti ili u neskladu sa Božjom rijeći zapisanoj u Bibliji nije i ne može biti od Boga.

Završiti ću Pavlovim riječima:

"Ali kad bi smo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!" (Gal.1:8)

srijeda, 11.01.2006.

Živa vjera: protestanti ili katolici? (by Skoro, http://skoro.blog.hr)

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com