Ovoga puta osjećam se pozvan argumentirano progovoriti o temama koje nisam imao namjeru načimati. Želja mi je, naime, nadići svako strančarenje i razdor koji među krščanima već stolječima izaziva vladar ovoga svijeta. Pa ipak, jedan me pristigli komentar naveo da poželim izreći nekoliko rijeći i o onim stvarima o kojima se mi krščani međusobno do dana današnjeg nismo uspjeli usaglasiti. Nemam iluzije da će ovaj moj tekst u tome imalo pomoći, pa ga pišem isključivo iz razloga da osvijetlim načetu temu iz druge perspektive.
Lijepo je, ipak, vidjeti različita mišljenja, pogotovo kada se onaj tko takvo mišljenje iznosi potrudi to uraditi na argumentiran i civiliziran način. Vjerujem da unatoč svim razlikama koje nas dijele, ako iskreno tragamo za Istinom, jednoga dana svi zajedno moramo prepoznati jedinstveni put, a to je onaj koji je za nas zacrtao Bog. Dokle god ne uspjevamo u tome, to je znak da nismo uspjeli nadići predrasude koje nas sputavaju, ponos koji nas zasljepljuje i samopravednost, koji nas od Boga odvajaju.
Osobno vjerujem da pripadnost nekoj denominaciji nije presudna, a vrlo vjerojatno niti važna za dosizanje spasenja. Krščanin je onaj, i samo onaj tko je iskrena srca uzvjerovao u Gospdina Isusa Krista, prihvatio Ga kao svog osobnog spasitelja, priznao Ga kao stopostotnog čovjeka i stopostotnog Boga, te s njim napravio zavjet u iskrenoj odluci da slijedi Njegovu volju za svoj život.
Vjerujem također da postoji samo jedna jedina istinska crkva, Kristova crkva, koju sačinjavaju svi oni koji su svoj život predali Kristu.
Nisam sklon vjerovati, niti prihvaćati niti jednu ljudsku organizaciju kao zamjenu za istinsku Crkvu Isusa Krista, našeg Gospodina i Spasitelja. Ovo, dakako ne znači da ne treba ići u crkvu, štoviše u crkvu je dobro ići, a pogotovo ako Boga slavimo u onoj crkvenoj zajednici u koju nas je Bog pozvao, neovisno o tome u kakvu nas krščansku zajednicu možda 'gura' tradicija. Okupljanje u crkvenoj zajednici, zajedničko slavljenje Boga, druženje sa braćom i sestrama u Kristu, međusobno ohrabrivanje i potpomaganje, te duhovna izgradnja koja prati svaki napor da se izgradimo u Kristu, važan je dio života svakog krščanina koji nam pomaže da ostanemo čvrsti u vjeri i postojani u svojem krščanskom življenju.
Prva Crkva je fizički bila organizirana kao skup lokalnih zajednica koje fizički nisu potpadale pod niti jednu centalnu upravu, ali je od samog početka na duhovnoj razini bila jedinstvena i nepodjeljena. Naš vrhovni svečenik i zastupnik pred Bogom Isus Krist, glava Crkve, pozvao je svoje učenike na poniznost da budu 'najmanji među najmanjima' i šire Radosnu vijest. Iz posve praktičnih razloga, skupine vjernika, nazvane lokalnim crkvama, bile su organizirane kao samostalne crkvene zajednice. U Djelima apostolskim možemo čitati upravo o takvim crkvama, dok se kao vrhovni poglavar izrijekom spominje jedino i isljučivo Isus Krist.
Rimokatolička crkva voli sebe predstavljati kao jedinu crkvu, prisvajajući sebi naziv 'katolička'. No, 'katolička crkva' znaći doslovno 'opća crkva' pa bi se po tome moglo s lakoćom doći do pogrešnog zaključka kako druge kršćanske crkvene zajednice nisu dio opće, tj. Kristove Crkve, što je dakako sasvim neutemeljeno.
Osoba koja je napisala komentar na tekst 'Živa vjera: protestanti ili katolici?'
koji sam prenjeo iz Škorinog bloga, potpisuje se kao 'katolik' i kroz mnoštvo citata plasira neke tvrdnje kojima moram prigovoriti.
Svoj osvrt započinje kritikom shvačanja Gospodnje večere, (u rimokatoličkoj terminologiji – Euharistije) navodeći Isusove rijeći: "Ovo je moje tijelo"[/B] i [B]"Ovo je moja krv"(Mk 14, 22-23), te navodi i detalj iz u 6. poglavlja Ivanovog evanđelja u kojemu Isus govori o sebi kao kruhu života.
Inzistiranje na doslovnom shvačanju bilo kojeg dijela Biblije samo po sebi nije loše, no pri ocjenjivanju valja pomno paziti na kontekst u kojemu je neka misao izrećena. Jasno je da Isus nije, niti je mogao misliti doslovno kada je rekao da je kruh Njegovo tijelo, a vino Njegova krv. Iskreno vjerujem da nitko od nas ne smatra da je Isus bio kanibal niti da je tako nešto tražio od svojih učenika. To uostalom, ne govori, niti u takvo što vjeruje Rimokatolička crkva. Štoviše, upravo je takvo doslovno shvaćanje uslijed nerazumjevanja Isusovog nauka navelo Židove da pogrešno shvate mnoge Isusove riječi, uključujući i ove. No, Isus u nastavku rečenice navodi i tvrdnju koja pojašnjava da je netom izrećeno snažna alegorija sa puninom značenja, a ne doslovna izjava da su kruh i vino doista njegovo fizičko tijelo:
'Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kada ću ga – novoga - piti u kraljevstvu Božjem' (Mk:14,25)
K tomu, nije ovo ni prvi ni jedini primjer da je Isus govorio u prenesenom značenju, no također jasna simbolika ove izjave nimalo zbog toga ne gubi na svome značenju kao ni značaju za nas. Ipak, iako je ova simbolika jasna, rimokatolički su teolozi u iskrenoj i vjerujem poštenoj želji da što vjernije dokuće stvarno značenje ove važne Isusove izjave posegnuli za vrlo nategnutim i biblijski sasvim neutemeljenim objašnjenjima izmislivši za objašnjavanje ove Isusove izjave vrlo neuvjerljivo objašnjenje o 'transsupstanciji' odnosno mističnom pretvaranju kruha i vina u pravu Isusovu krv i pravo Isusovo tijelo. Oprostite, draga rimokatolička braćo i sestre, ali za mene je ovo objašnjenje toliko nevjerojatno, a uz to nepotvrđeno u Riječi božjoj da ga nikako ne mogu uzeti niti kao potencijalno prihvatljivo. Na koncu, ne mogu vjerovati da bi Bog koji osuđuje svaki grijeh dopustio nešto što u nedvosmisleno i u potpunosti osuđuje – jedenje ljudskog mesa i pijenje ljudske krvi, pa makar se radilo o 'transsupstanciji' i Njegovom sinu.
Postoji još jedna proizvoljnost u tumačenju Svetog pisma na koju se moram osvrnuti. Pogrešna je, naime, tvrdnja da je Isus Gospodnju večeru predao samo apostolima. Nigdje, doista, ne stoji izrijekom da se taj čin odnosi samo na apostole. Istina, Isus je u toj prilici bio sa svojim učenicima - apostolima, no Isusovi smo učenici i svi mi, u bilo kojem vremenu i prostoru, koji smo nasljedovali Njegovo učenje i kročimo kroz život u Njegovu imenu izgrađujući se Njegovom Riječju kako bismo postali što više nalik Njemu. Samo malo pomnije čitanje Novog zavjeta potvrđuje kako Isus jasno obznanjuje svoj naputak da svi ljudi postanu Njegovi učenici:
'Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio!' (Mt.28:19-20)
'Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji.' (Iv.6:45)
'Tada Isus progovori Židovima koji mu povjerovaše:Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici.' (Iv.8:31)
Slijedom pogrešnih i proizvoljnih tumačenja prelazim na slijedeću izjavu u kojoj osoba koja je napisala komentar osporava tvrdnju da je Riječ Božja jedini temeljni autoritet. Pri tome se poziva na Prvu poslanicu Timoteju 3:15 navodeći je kao dokaz da jedini temelj i autoritet nije samo Sveto pismo već i Crkva. No, tu doista piše samo da je 'Crkva Boga živoga stup i uporište istine' , što će reći da je crkva pozvana da njeguje i brani istinu navedenu u Bibliji, a nikako da daje nove 'istine'.
Po pitanju Novog zavjeta nije sporna činjenica da je prva generacija krščana imala 'samo' predaju, no ta je prva predaja bila živo svjedočanstvo živučih Isusovih suvremenika i učenika koji su svoja svjedočanstva zapisali nadahnuti Duhom Svetim i tako nam ostavili autentično svjedočastvo o svim bitnim pitanjima za poznavanje krščamskog nauka i krščanskog življenja. Također, poznajući i priznajući grešnu prirodu ljudskog roda nije nezamislivo, štoviše lako je i s pravom pretpostaviti, a Pavlove poslanice to izrijekom i potvrđuju, kako je već u najranijim danima krščanstva bilo onih koji su davali netočna, pa i osvjedočeno lažna tumačenja još sviježeg Isusovog nauka.
Ako je tako bilo tada, kada su apostoli bili nazočni da se suprotstave i u korjenu sasjeku lažne nauke i pogrešna tumačenja, koliko je vjerojatnije da se do današnjih dana takvih krivih nauka namnožilo u tolikoj mjeri da je jedino pouzdano svjedočanstvo koje imamo danas, zapravo samo ono zapisano u Bibliji za kojega imamo potpuno i neupitno svjedočanstvo Duha svetoga kao potvrdu njegove autentičnosti. Upravo zato i jest 'sola scriptura', kao zapisana Riječ i predaja apostola koje nam se valja držati.
Zanimljiva je i teza o kontinuitetu od apostola do danas, vezana uz duhovne učitelje kao 'autentično učiteljstvo'. Zanimljiva, kažem, jer tvrditi danas da je jedan poglavar rimokatoličke crkve direktni nasljednik apostola znači poprilično zatvoriti oči pred povjesnim činjenicama. Recimo tek da je su jednom trenutku, istovremeno postojala čak tri 'duhovna oca' koji su svojatali titulu Pape, diskreditirajući se međusobno. Koji je od njih pravi nasljednik, ako ideja takve vrste nasljedovanja ima ikakva utemeljena smisla? I koja je Crkva, slijedom tih nemilih događaja danas zaista nasljednica Prve crkve?
Bojim se da je na ova pitanja bespredmetno odgovarati. Autentični učitelji o kojima se ovdje govori mogu i moraju biti samo duhovni nasljedovatelji Kristovi koji dijele kontinuitet nauka, a ne kontinuitet vlasti, moći i povremenih beskurpuloznih zloupotreba od strane onih koji sebi za pravo uzimaju nametanje čak i takvih besmislica kao što je prisvajanje snage Božje objave za svoje umotvorine.
Što se više bližim kraju ovog osvrta, to su tvrdnje sve neutemeljenije i slabije obrazložene. Tako autor ove male kritike propušta uvidjeti da kada apostol pavao kaže 'da se samo u Duhu Svetom može reći "Isus jest Gospodin"', to nipošto ne znači 'da katolici i drugi koji izričito govore "Isus jest Gospodin" nisu pravi kršćani i da nemaju Duha Svetoga?' Zapravo uopće ne vidim otkud ovakva tvrdnja niti kojim je povodom napisana?
Svi oni koji svom snagom srca svoga i svom silom duše svoje iskreno priznaju da je Isus naš Gospodin i Spasitelj, zacjelo to kažu presvjedočeni silom Duha Svetoga. No, problem o kojemu često govorim je upravo u činjenici da tu tvrdnju mnogi izgovaraju deklarativno i bez uvjerenja, a takvi 'vjernici' zapravo uopće nisu krščani, jer ono što žive nije iskrena i živa spasonosna vjera, već puka religija. A svi znamo da religija ne spašava.
Još je jedna tvrdnja za koju pojma nemam na što se odnosi i kome je zapravo upućena, a odnosi se na tvrdnju da su darovi Duha Svetoga bili samo za prve krščane. Vjerujem da se ovo odnosilo na nečiji drugi članak, jer ja o tome nisam pisao. No, kada smo se toga već dotakli, u potpunosti se slažem i podržavam ovdje iskazani stav da Isus nije rekao da u budućnosti neće biti darova Duha. Također prisnažujem tvrdnju da je 'to normalna pojava i očit znak kod primanja Duha Svetoga'.
Mislim da sam ovim jasno stavio do znanja da postoji određeni niz pitanja vezanih uz tumačenje Svetog pisma, jer je lako doći do različitih, često i sasvim suprotnih zaključaka. U takvim slučajevima najgore što možemo uraditi je slijepo se držati već naučenog i nepopustljivo inzistirati na svojoj verziji 'istine'. Istina, naime, ne može ovisiti o nečijem kutu gledanja, predrasudama ili nametnutim dogmana. Stoga i ne postoje stvarni razlozi za sukobe koji nerjetko iskrsavaju kada se povede razgovor o vjeri.
Također je životno važno ne smetnuti s uma da je puno više zajedničkog među nama nego što ima razlika, te je mudro da se najprije vežemo sponom zajedništva koje možemo i trebamo imati, pa da tek onda po potrebi pokrenemo dijalog o razlikama. Naime, presvjedočenje o stvarnoj Istini, bilo po pitanju doktrinalnih razlika, bilo po pitanju svakodnevnih životnih dilema i nejasnoća, može i mora doći isključivo od Boga, putem Duha Svetoga koji nam donosi razumjevanje i uvodi u tajne Božje istine.
Neka ovaj tekst stoga bude poticaj želji za boljim međusobnim uvažavanjem i razumjevanjem među svima nama koji ljubimo Krista i težimo vršenju Njegove volje.
Post je objavljen 30.01.2006. u 00:32 sati.