Hal 9000
25.01.2006., srijeda
Sabor namjerava zabraniti komunizam
 Danas će Hrvatski Sabor raspravljati o donošenju rezolucije o zločinima počinjenim u komunizmu. Naime, formalni cilj ove deklaracije trebao bi biti ocrnjivanje komunističkih zločina, a stvarni cilj je ocrnjivanje komunizma i stavljanje istog u isti koš sa fašizmom, terorizmom i sličnim divljačkim djelovanjima. Inicijativa za donošenje ovakve rezolucije potiče iz EU, točnije Švedske, a sličnu su deklaraciju već donijele bivše komunističke zemlje. Prisutna je i polemika oko toga što treba osuditi i što sa čime izjednačavati. SDP-ovac Mimica je recimo pristača toga da treba osuditi pojedinačne zločine i konkretne ljude. Anto Đapić zagovara tezu da treba osuditi poslijeratne komuniste, koji nisu mogli biti antifašisti. Ipak i kod Đapića se vidi nelagoda kad priča o ispravnosti antifašističke borbe, jer očito više simpatizira one koji su bili sa druge strane cijevi, ali mu njegov status u društvu i vremenski odmak od 90-tih, ne dozvoljavaju javno zagovaranje ustaštva. Najgori od svih je Miomir Žužul, koji je za javnu osudu komunizma kao ideologije, jer kaže da su svi ti zločini učinjeni u ime komunizma. Osobno sam mišljenja da je jedini Žužul shvatio i javno izrekao smisao rezolucije, jer je cilj iste osigurati nepovredivost kapitalizma kao ultimativnog društvenog uređenja, na način da se kroz zakon onemogući zagovaranje komunističkih ideja. Naime, ovo što Žužul kaže je istina, ali je ujedno najjeftinija floskula koja se mogla izreći, jer treba se pitati koliko je žrtava kapitalizam uzeo u svijetu. Kapitalistička bilanca je: 25 000 umrlih od gladi svakoga dana i 75 000 umrlih od izlječivih bolesti svakoga dana, ali nikome ne pada na pamet donijeti rezoluciju o zločinima kapitalizma. Mišljenja sam da je kapitalistička elita svijeta koja sačinjava 5% pučanstva, a ima 80% kapitala svijeta idejni začetnik ove inicijative. Oni su imali veliku borbu sa komunizmom i financirali su kapitalističke vlade da one svojim tajnim službama ruju i potkopavaju socijalističke sustave svijeta. Imali su dvije velike ofenzive: na prijelazu sa šezdesetih u sedamdesete – neuspješnu, i 90-tih uspješnu. Sada, kada su se riješili potencijalne prijetnje svojoj moći, sada žele ocrniti ideologiju koja ih je zamalo koštala moći (neke je i koštala), kako bi takvu prijetnju mogli sjeći u korijenu. Europa počinje ličiti na SAD, jer tamo se ne smije biti komunist. Pitam se samo zašto se ne provede referendum oko tog pitanja, jer prosječan građanin ne vidi opasnost u ideologiji koja propagira jednakost. Komunizam u postkomunističkim državama najviše smeta skorojevićima, koji su prosperirali potpomognuti zapadnim silama provodeći njihovu politiku, a danas štite zajedničke interese svih svjetskih «tajkuna». Proleteri svih zemalja razjedinite se, a tajkuni svih zemalja ujedinite se – to je moto neoliberalnog kapitalizma. Problem koji se javlja u budućnosti zbog ovakvih odluka je nesaglediv, jer potkopava same demokratske temelje društva zato što isključuje pojavu istinski lijeve opcije, već kao jedinu opciju ostavlja stvaranje kritične mase nezadoviljnih radnika i pokretanje nove revolucije. |
20.01.2006., petak
Chirac je mali Bush
 Francuski predsjednik Jacques Chirac jučer je otvoreno zaprijetio mogućim nuklearnim udarom na zemlju iz koje bi eventualni teroristi izveli teroristički napad masovnog uništenja u Francuskoj. Chirac kaže kako bi vojna akcija mogla biti i konvencionalna, ali ne isključuje niti slanje rakete s nuklearnim bojevim glavama. Ovdje i slijepac vidi kako je "na tapeti" Iran. Naime, Francuska ima Legiju stranaca koja služi za maltretiranje jadnika u još jadnijim državama, koje su uglavnom bivše francuske kolonije. Kako je prvi Francuz svjestan da sa tom šačicom plaćenika ne može ozbiljno priprijetiti Iranu, on se ne libi pozivati u pomoć svoje nuklearno naoružanje. Postavlja se pitanje, zašto se Chirac toliko uzbuđuje oko Iranske krize kad ima problema u vlastitoj državi, u kojoj i živi oko 10 miliona muslimana. Zašto je Iranski nuklearni program problem, kada tolike države na svijetu imaju nuklearno naoružanje. Nije li najbolje da se svakoj državi omogući posjedovanje nuklearnog naoruženja, kada SAD ne napadaju jedino takve zemlje? I ono najapsurdnije je to da se SAD najviše zalažu za obustavu nuklearnog programa, a ta zemlja je druga nuklearna sila svijeta i jedina zemlja koja je to oružje već upotrijebila, i to na civilima. Svaka zemlja koja nema A-bombu, a želi sama kreirati vlastiti poredak, potencijalna je meta SAD-a. Iz tog razloga se SAD i zalažu za ukidanje nuklearnih programa u razvoju. SAD se ne boji napada, već obrane, jer oni su ti koji napadaju, a ne pašu im oni koji se mogu obraniti. Što se Chiraca tiče, kakav je on državnik najbolje pokazuju nedavni neredi u njegovoj zemlji, a njegovi agresivni međunarodni ispadi samo su pokušaj maskiranja pravog problema. Francuska prijetnja je sve veća socijalna nejednakost, a ne Iran ili bilo koja druga država. |
13.01.2006., petak
Heroji Domovinskog rata
 Povodom bure oko toga kako Mesić može svjedočiti protiv branitelja vlastitog naroda, i zašto se već jednom ne skine velo tajne s njegova svjedočenja. Povodom toga što Hrvatska nema ratnih heroja, ali zato ima ratne zločince dao bi svoju viziju i prijedlog:Tajnost svjedočenja je odredio Haag, a ne Mesić. Nakon njegova svjedočenja izašao je Blaškić, koji je bio Tuđmanovo žrtveno janje, a neki drugi su pozvani. Da li je trebalo dozvoliti da Tuđmanova odluka o tome tko je heroj, a tko ide u Haag bude permanentna? Čovjek je izdao jadnih 200 obitelji i nametnuo im teret bogatstva (jer novac kvari ljude), a svime ostalima je pomogao. Pomogao im je i na način da smiju kupiti stanove koje im je dala bivša država. Arkan je pušten baš za inat Miloševiću, jer Tuđman i Milošević su bili veliki neprijatelji . Predlažem stoga za narodne heroje: Ljubu Ćejsića, Ivana Čermaka, Vladimira Zagorca i Ivića Pašalića za orden hrvatskog herojskog tajkuna - ratnog profitera. Predlažem Antu Gotovinu za hrvatskog plaćenog heroja. Predlažem Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Andriju Hebranga za heroje hrvatske privatizacijske autokracije, poznatije kao Tuđmanovština (zdrpi i istjeraj). Predlažem ing. Ivana Milasa za heroja čije je lavlje srce čuvalo državni pečat za crkavicu od samo 30-tak tisuća kuna, umjesto da po Europi prodaje kilogram mozga po dvije marke. Eto to ja predlažem! |
11.01.2006., srijeda
Zašto Hrvati izumiru?
|
Opće poznata stvar je da među europskim narodima postoji tendencija izumiranja. Negativni prirodni priraštaj je europska svakodnevnica već dugi niz godina. Hrvatska, kao država koja stremi europskoj uniji, prihvatila je taj trend i unaprijedila ga. Danas postoji alarmantna disproporcija između nataliteta i mortaliteta, pa se tako očekuje da bi u slijedećih 40-50 godina Hrvatska mogla izgubiti oko milion žitelja. Na dvoje živućih Hrvatskih građana tako se rađa 1.3 djeteta, što je daleko ispod europskog prosjeka, koji je najmanji u svijetu. Zašto je tome tako? U medijima se pojavljuju razne spekulacije oko toga, a sve one imaju za razlog siromaštvo građana. Osobno sam mišljenja da materijalni status doista ima veze sa malim natalitetom, ali da je upravo taj odnos obrnuto razmjeran. Europljani, Japanci i građani SAD-a su najbogatiji na svijetu, a upravo Europu i Japan najviše pogađa negativan prirodni priraštaj. S druge pak strane, Indija kao jedna od zemalja sa najmanjim standardom naprosto buja. Ja bih rekao da je razlog upravo konformizam koji se javlja u bogatih društava. Prosječan Europljanin ima mnogo vremena koje poklanja medijima, osobito TV-u. Na TV-u prikazuju razno razne karijeriste koji govore o svojim poslovnim uspjesima, a oni koji su najprisutniji u medijima su baš oni koji obitelji niti nemaju. Uspješan poslovni čovjek (žena je jedan od spolova čovjeka) koji ima obitelj, uglavnom nema vremena za cjelodnevno «after work» naslikavanje po medijima, već želi otići kući svojoj obitelji. S druge pak strane, obiteljski čovjek se ponajviše afirmira unutar vlastite obitelji, a onaj bez obitelji svu snagu troši na glumatanje po medijima, kako bi se afirmirao u širem društvu – to mu jedino ostaje. Zapravo takvi ljudi, kroz neke priče o uspjehu, sakrivaju nezadovoljstvo s vlastitim privatnim životom. Iz tih se razloga građaninu «medijskoj spužvi» nameće dojam da je poslovni uspjeh nespojiv sa sretnim brakom, a da su djeca teret umjesto da budu razlog. Ipak, baš se takvim ljudima pridodaje najviše pozornosti u medijima. Mediji žele senzaciju, a ne istinu. Mediji žele atraktivnu priču, ma koliko ona šuplja bila. U medijima se redovito pojavljuju ljudi koji su se digli iz pepela i pokušavaju nam objasniti da je svaki brak taj pepeo, samo zato što je njihov to bio. Od žena koje su «kompetentne» da budu bračni savjetnici, gotovo svaka ima bezuspješan brak. Takva žena pobjedu vidi u rastavi i savjetovati vas može kako da upropastite brak, a ne kako da ga spasite – jer to je njena specijalnost. Pridodamo li tome i razne reality showove koji oskvrnjuju privatnost, a samim tim dovode u pitanje smisao braka (kao farme djece – što će reći «feministice bez razloga»), demografska slika Europe je sasvim logična. Moderni se građanin iz roditelja transformitra u "trend-manijaka", a ta će nas metamorfoza koštati vrste, jer oni koji se množe nemaju, a oni koji imaju se ne množe. |
