Hal 9000
25.01.2006., srijeda
Sabor namjerava zabraniti komunizam
 Danas će Hrvatski Sabor raspravljati o donošenju rezolucije o zločinima počinjenim u komunizmu. Naime, formalni cilj ove deklaracije trebao bi biti ocrnjivanje komunističkih zločina, a stvarni cilj je ocrnjivanje komunizma i stavljanje istog u isti koš sa fašizmom, terorizmom i sličnim divljačkim djelovanjima. Inicijativa za donošenje ovakve rezolucije potiče iz EU, točnije Švedske, a sličnu su deklaraciju već donijele bivše komunističke zemlje. Prisutna je i polemika oko toga što treba osuditi i što sa čime izjednačavati. SDP-ovac Mimica je recimo pristača toga da treba osuditi pojedinačne zločine i konkretne ljude. Anto Đapić zagovara tezu da treba osuditi poslijeratne komuniste, koji nisu mogli biti antifašisti. Ipak i kod Đapića se vidi nelagoda kad priča o ispravnosti antifašističke borbe, jer očito više simpatizira one koji su bili sa druge strane cijevi, ali mu njegov status u društvu i vremenski odmak od 90-tih, ne dozvoljavaju javno zagovaranje ustaštva. Najgori od svih je Miomir Žužul, koji je za javnu osudu komunizma kao ideologije, jer kaže da su svi ti zločini učinjeni u ime komunizma. Osobno sam mišljenja da je jedini Žužul shvatio i javno izrekao smisao rezolucije, jer je cilj iste osigurati nepovredivost kapitalizma kao ultimativnog društvenog uređenja, na način da se kroz zakon onemogući zagovaranje komunističkih ideja. Naime, ovo što Žužul kaže je istina, ali je ujedno najjeftinija floskula koja se mogla izreći, jer treba se pitati koliko je žrtava kapitalizam uzeo u svijetu. Kapitalistička bilanca je: 25 000 umrlih od gladi svakoga dana i 75 000 umrlih od izlječivih bolesti svakoga dana, ali nikome ne pada na pamet donijeti rezoluciju o zločinima kapitalizma. Mišljenja sam da je kapitalistička elita svijeta koja sačinjava 5% pučanstva, a ima 80% kapitala svijeta idejni začetnik ove inicijative. Oni su imali veliku borbu sa komunizmom i financirali su kapitalističke vlade da one svojim tajnim službama ruju i potkopavaju socijalističke sustave svijeta. Imali su dvije velike ofenzive: na prijelazu sa šezdesetih u sedamdesete – neuspješnu, i 90-tih uspješnu. Sada, kada su se riješili potencijalne prijetnje svojoj moći, sada žele ocrniti ideologiju koja ih je zamalo koštala moći (neke je i koštala), kako bi takvu prijetnju mogli sjeći u korijenu. Europa počinje ličiti na SAD, jer tamo se ne smije biti komunist. Pitam se samo zašto se ne provede referendum oko tog pitanja, jer prosječan građanin ne vidi opasnost u ideologiji koja propagira jednakost. Komunizam u postkomunističkim državama najviše smeta skorojevićima, koji su prosperirali potpomognuti zapadnim silama provodeći njihovu politiku, a danas štite zajedničke interese svih svjetskih «tajkuna». Proleteri svih zemalja razjedinite se, a tajkuni svih zemalja ujedinite se – to je moto neoliberalnog kapitalizma. Problem koji se javlja u budućnosti zbog ovakvih odluka je nesaglediv, jer potkopava same demokratske temelje društva zato što isključuje pojavu istinski lijeve opcije, već kao jedinu opciju ostavlja stvaranje kritične mase nezadoviljnih radnika i pokretanje nove revolucije. |
