U nedostatku slobodnog vremena stavljam ovo kao post. Fora je ful stara al nema veze, možda se još ko i nasmije. Nadam se da mi cjepidlake neće zamjeriti što je na stranom jeziku i da će sve uspješno razumjeti
(po prvi put koristim ovog modernog smajlića!!!)



REČNIK SAVREMENOG SRPSKOG BIZNIS JEZIKA
(ZA POSLOVNE LJUDE IZ INOSTRANSTVA)

U SVETU : Dragi kolega, dugo se nismo videli!
KOD NAS : De si, pizda ti materina!

U SVETU : Gospodin je vrlo obrazovan.
KOD NAS : On je peder.

U SVETU : Mislim, da niste dobro sagledali sve aspekte ugovora.
KOD NAS : Jebem te ćorava.

U SVETU : Izvinite, nisam vas razumeo, ponovite molim vas još jednom
KOD NAS : Aaaaaaaaaaaa?

U SVETU : Mora da se šalite.
KOD NAS : Sereš.

U SVETU : Ne, nikako niste u pravu.
KOD NAS : Puši kurac.

U SVETU : Informacija koju imate, ne odgovara činjeničnom stanju.
KOD NAS : Jedeš govna.

U SVETU : Vaša sekretarica je vrlo simpatična.
KOD NAS : Jel jebeš ti to?

U SVETU : Prijatno.
KOD NAS : Diši malo.

U SVETU : Koju funkciju gospodin ima u firmi?
KOD NAS : Koji je on kurac?

U SVETU : Trenutno nismo zainteresovani za reklamu.
KOD NAS : Koji će mi kurac reklama.

U SVETU : Smatram, da njegovo mišljenje ne treba uvažavati.
KOD NAS : Ko ga jebe.

U SVETU : Ovaj projekat je lako ostvariv.
KOD NAS : To je pičkin dim.

U SVETU : Ovo je nemoguće.
KOD NAS : Može, al u kurcu.

U SVETU : Nismo u mogućnosti da vam damo robu na odloženo plaćanje.
KOD NAS : Dam ti kurac na odloženo.

U SVETU : Taj zakon ne treba uvažavati.
KOD NAS : Jebo zakon.

U SVETU : Najzad!
KOD NAS : Fala kurcu.

U SVETU : Trenutno naša firma ne stoji baš najbolje.
KOD NAS : U govnima smo do guše.

U SVETU : Gospodin je veoma oprezan pregovarač.
KOD NAS : Teraj ga u pičku materinu.

U SVETU : Zašto odbijate dalju saradnju?
KOD NAS : Koji ti je moj?

U SVETU : Razvoj situacije na tržištu nam neide na ruku.
KOD NAS : E, do kurca.

U SVETU : Gospoda su veoma uticajna.
KOD NAS : Sve moj do moga.

U SVETU : On nema mnogo uticaja.
KOD NAS : Može da mi popuši.

U SVETU : Hvala!
KOD NAS : (Izraz kod nas ne postoji)

Prošli tjedan je nas «par» («samo» 12) profesorica iz hrv uputila na neki susret s književnikom. Bili smo oduševljeni što ćemo izbjeći 7.sat i svi odletjeli van iz škole, ali samo je nas par optimista stvarno otišlo tamo. Književnik je u biti pjesnik imenom Mišo Novković koji je predstavljao zbirku pjesama Mjeseckiša. Prezentacija je bila skroz neobična i zanimljiva, ali neću sad o tome nego o pjesmama. Inače uopće ne volim poeziju i iritiraju me sludunjave ljubavne pjesmice, a i one iz čitanke koje opće ne kužim i mrzim ih analizirati, ali ove su me fascinirale. Evo par njih. Valjda me neće tužiti zbog «svih prava pridržanih» i «nijedan dio ove knjige ne smije se…… bla bla» ali to ionaklo ne piše unutra pa valjda mogu prepisivati.

ULICA GRADA

Mnoštvo gazi ulicu grada,
na licu mu osmijeh.
Gledam se u izlogu; dobro je,
nisam uspio staviti
masku osmijeha:
ljudi preziru drugačije.

Hodam sam;
znam da sam ti mogao
ljubiti plam u oku,
sok ispijati s usana,
grijati ruke na tebi;
s tobom zajedno gorjeti.

Ipak hodam sam;
mnoštvo juri ulicom,
ulica je prljava.
Praznina plače u meni,
ja nosim masku osmijeha:
tražim smisao, gubim čovjeka.


U SEBI SAM DRUKČIJI

Dal' to ja postajem
strancem
ili su strancima
postali drugi
pa se više ne
prepoznajemo.
Bojimo se jedni
drugih kad se
promatramo i
osluškujemo glasove
kojih više nema jer
nitko se ne usuđuje
obraćati drugome
smatrajući ga
potpunom nepoznanicom.
Grubo otrgnuti od
svojih snova bivamo
ogromno Ništa u
tek jednoj
usputnoj
postaji Vremena.
Premazani svim
bojama
smijemo se osmijehom
žalosti.
Ovo što vidite
to nisam ja.
Ja u sebi sam
drukčiji.


IRON I JA

Ajme flore i faune!
vrijeme važe neo -
klaune.
Isti konci nas sad vuku -
pruži ruku;
nek nam padne mrak na oči -
više toči.
Opet lutka smijenila
staru lutku
od papira...
Nova bira
slasne začine
da servira iste
načine, i tobože
riješi sporove,
spetljavši još teže čvorove...
Evo, čuješ doboš smrti;
vojače, cijev zavrti.
Ciljaj. Razori. Pobij.
Dobij medalju. Ponekom
podari činove, drugima
ubij sinove. Možeš
čuvati glavu, ako
hoćeš. Otkad ločeš?
Likuješ, Balkane...
Otvorio si stare
rane - tako svježe;
živi bježe. Kuda, bijedni?
Smrt je svida. Iznad
starih, novi
grobovi -
uvijek animalnog
robovi...
Kad ćemo biti ljudi?

Prvo malo o pogreškama. Sa strane, u lijevom boxu piše svašta krivog . Jedno od tog je da nitko ne čita blogove. E pa prevarila sam se. Očito da ima ludih koji to čitaju, a i još luđih koji to pišu iako još uvijek nisam otkrila smisao bloga ali ima vremena. Za sad, dok ga ne otkrijem, još uvijek pišem gluposti. E druga stvar – za slike. Meni se to ne da stavljat – prvo upload pa dowload ma to je meni prekomplicirano i predugotrajno. I slike uvijek ispadnu premale. Btw ako netko zna kako ću to ubrzati + da mi slike ostanu normalne veličine neka mi pliz pomogne jer sam ja idiot što se tiče kompjutera, a posebno interneta.

E sad drugi dio naslova. Stvarno mi fali vremena za stvari koje volim raditi. Živcira me kada zbog onog što moramo ne možemo raditi ono što želimo. Zbog toga svi pizde, nezadovoljni su, padaju u depresiju ili se živciraju. Ja se živciram. Ubija me u pojam kad moram učiti nešto što ne želim ili mi je beskorisno/dosadno/nezanimljivo (ali je uvijek naučim – i to me živcira ali ne mogu si pomoći, imam neki poremećeni osjećaj krivnje ako nešto ne napravim i ne mogu ga se riješiti. Završit ću na Rabu, mislim) umjesto da učimo ono što nas zanima. Jednostavno zbog toga nemam vremena za sve što namjeravam i planiram napraviti. Život mi se svodi na odlazak i dolazak u školu. Tako bih to htjela promijeniti ali sam očito prelijena za tako nešto ili imam poremećaj. Postat ću zatupljena jer živim po šabloni, Svaki jebeni dan mi je jednak, identičan. Kada dođu više neki praznici bježim od ove jednoličnosti sa svojim šatorom. Negdje u neku divljinu (za to mi dosta ići 2 km od kuće), bez tv-a gdje bi uživala ko Robinzon jer će me ovaj jednolični, ne znam kako bih ga nazvala, urbani/moderni/američki način života dotući. Idu mi na jetra i teve, i kompjuter, i glupi ljudi koji ne misle svojom glavom nego samo slušaju druge i povode se za njima bez razloga, i mobiteli, i glupa djeca koja se debljaju i igraju igrica i ne znaju se popesti na drvo, i sve ostalo. Ma stvarno ću pobjeći u neku šumu, nasred Velebita i tamo živjeti. Čim završim školu, faks nađem posao…. I opet tako neće biti niš od toga jer ću popustiti pred navalom modernizacije. Za sada bi mi bilo bolje da planiram pohod na Risnjak ili da tražim dobrovoljce koji će na ljeto sa mnom i mojim šatorom negdje u nekoj zabiti, u prirodi provesti par dana ukoliko takvih ima jer bi svi rađe u neki fensi kafić di bi trošili lovu. Ma pukla sam

Ovo sam napisala podosta davno, još prošle školske godine za Val, legendaran časopis potpuno drugačiji od drugih koji nitko ne čita jer ili ne zna za njega ili nema para. Članak je čak izašao!!!!

Da li se i nad našu malu zemlju nadvila opasnost zvana loša glazba? Je, i to već odavno. Svi su vrlo dobro upoznati sa očajnim stanjem na našoj glazbenoj estradi. Nove zvijezde se pojavljuju niotkud, objave jednu, eventualno dvije pjesme i onda jednostavno iščeznu, ostajući nezapamćeni. Tko bi ih uopće i zapamtio kad svi izgledaju više-manje isto, sa previše šminke i prenemaganja pred kamerama? Niti u pjesmama nema razlika. Odišu nekvalitetom; uvijek jedna te ista glazbena podloga koja vuče na dance, lako pamtljiva melodija od četiri tona lagana za otpjevati i tekst bez previše smisla, po mogućnosti o nesretnoj ljubavi, sve pisano na isti kalup. Ma glavno je da se rimuje. Izgleda da nam se takve stvari sviđaju ili nismo spremni prihvatiti nešto novo.
Glazbenici više ni nisu pravi glazbenici. Čini mi se kao da se bave svojim poslom zato jer moraju, da pjesme izvode bez uživanja. Kako ih i mogu izvesti s guštom i iskreno kada ih oni niti ne pišu? Ne mogu pjevati tuđe pjesme, to onda nije to. Nema više niti klasičnog probijanja na estradi, nema mukotrpnog puta od okupljanja benda, sviranja u garaži, koncerata po raznoraznim rupama do konačnog uspjeha. Sada je dovoljno izgledati dobro i moderno, imati nešto malo sluha i prijaviti se na jedan od mnogobrojnih reality showova i postati slavan tek tako. Poznavanje nota i iskustvo tu su manje važni, još se i lakše uspije ako se o tome nema pojma. Ionako se sada sve može kompjuterski prepraviti ako baš i nemamo previše talenta. Koncerti već predstavljaju mali problem, ali stvar se može srediti sa dobrim starim pjevanjem na playback. Doduše, teško ga je sakriti, ali bolje to nego totalna blamaža. Potpuno su uspjeli samo oni koji bolje zvuče uživo nego na albumima, svejedno koju vrstu glazbe svirali.
Nova formula za uspjeh kod nas je izigravanje velikog domoljuba i petljanje u politiku potpomognuto ulizivanjem ili izazivanje skandala. Pa moramo se malo trgnuti i zapitati se da li išta vrijedi ono što slušamo i da li je vrijedno ičije pažnje.
Stalno mi se po glavi vrti pitanje tko sve to uopće sluša. Koga god pitaš, svi pljuju po našoj glazbi, govore da to ništa ne vrijedi, a opet se svi razbacaju kad se negdje pusti neka takva stvar. Ljudi očito kuže da je sve to bezveze pa se srame priznati da slušaju nešto domaće, ali na kraju ipak popuste pod navalom medija koji uporno guraju naše «velike zvijezde» u prvi plan.
Rijetko se može naći nešto originalno i drugačije. No može li se uopće biti drugačiji? Izgleda kao da je alternativi zabranjen pristup na estradu ili možda njima nije ni mjesto tamo? Zagušeni smo identičnim pjesmama i stvarno bi nam trebalo par otkačenih ljudi koji će probuditi uspavanu nam estradu. Ima dosta ljudi sa dobrim idejama i zamislima, ali nikako da se pojave i predstave pred širom publikom. U čemu je problem? Možda se ljudi boje biti drugačiji? Možda se plaše reakcija drugih, možda se boje neuspjeha ili nemaju dovoljno hrabrosti da pokažu svoje ideje? Vjerojatno ih obeshrabruje činjenica da ako se i pojavi nešto novo teško da će doći do izražaja jer komercijala vreba odasvuda: pušta se u autobusima, trgovinama, trešti iz kafića… ili niti nemaju potrebu za većom publikom, zadovoljava ih grupica ljudi koja ih sluša i posjećuje njihove koncerte.
Kada se netko pojavi sa nečim što je stvarno dobro, drugačije i posebno, neki će to valjda i prepoznati u moru jednoličnosti i to i cijeniti i takve će stvari puno dulje opstati. Možda neće imati toliko puno poklonika, ali će i dalje biti tu, za razliku od onih stvari koje se trenutno slušaju, ali će na kraju ipak proći nezamijećeno.

Evo pred par dana sam za divno čudo popodne gledala TV što baš i ne radim jer ili spavam il nisam doma. Razlog zašto ne gledam – nema ništa normalnog. Il politika, koje mi je pun kurac ili sapunice za maloumne ljude bez društvenog života ili top shop prodaja – još i najbolji izbor. Tako nešto je i bilo na tv-u, vrtila sam programe, kad tamo Slovenci imaju crtiće i to ne bilo kakve nego crtić Pingu!!! Bila sam sretna ko malo dijete (dobro, to i jesam) i sa guštom sam ga pogledala, nasmijala se jer je stvarno legendaran i zapitala se di su nestali crtići??? I to oni pravi – ne japanski jer su to u biti animirani stripovi pa to nije to kad se gleda. Sve je manje i manje crtića i stvarno mi fale. Oni prije dnevnika pogotovo, nemam pojma što je s njima. Bila je i ona anketa/peticija na internetu da se vrate crtići u taj termin, ne znam sa koliko uspjeha, ali znam da bi većini bilo drago da se može opustiti i bar na trenutak zaboraviti na svakodnevne probleme uz crtiće. Možda mi fale jer bih htjela biti dijete još uvijek, bo. Što sada gledaju klinci? Ionako žbalje u tv po cijele dane, valjda i gledaju nešto ili amo bulje u šarene slike bez razumijevanja. Sad kad malo vrtim film pitam se hoće li nam se vratiti Ernest (to je onaj vampir koji se uvijek probudi jer ima noćne more da će mu netko sasjeći kljove), Pingu (kno-kno), Mio-Mao (oni od plastelina, joj sad me taj plastelin sjetio na još jedan crtić, na Augustu, al taj mi je bio bolestan), A je to (carevi!!), Eustahije brzić (joj dečki, da me mama vidi), one 2 žabe…Pančo i Toro (trebalo mi je vremena da se sjetim imena), tu je bila i Japanska buba, Poštar Pat (taj crtić se prikazivao na Dobro jutro Hrvatska, i oni su maknuli crtiće, te njihove sam gledala dok sam išla u osnovnu dok asm se spremala za u školu, bio je i onaj pijetao), Virgul, Nogalo, Baltazar… Sad crtića (dječjih) ima samo ujutro na Žutokljuncu. Da, i to gledam jer sam stvarno veeeliko dijete. Tamo je ona krtica, Bojan, 2 glupa psa, Kravica Nera (to je prejako!) i još hrpa kojima ne znam ime.
Mislim da više volim ove kraće crtiće. Za duže i kompliciranije se moram skoncentrirati J. Tu mislim na Štrumpfove, Leteće medvjediće (ova dva su se prikazivala preko zimskih praznika!!!!!), Riblje redarstvo (bilo neki dan!!, isto dobar crtić), Nick Praskaton (kombiniram), ma ima ih.
Koliko ih je bilo, ko danas reklama, one su i zamijenile crtiće. Možda ću se za par godina prisjećati reklama ako mi ne vrate crtane.

e ovo je trebalo biti napisano prije, al se moralo čekati.
Vikend-bura. Puše jako, navečer most zatvoren. Ponedjeljak-ja puna nade da neću moći u školu, na teletekstu piše da je most zatvoren, al tamo su uvijek stare obavijesti pa mija majčica zove most i oni kažu da se vozi normalno. Na stanici hrpa ljudi koja nije dočekala bas iz Rijeke za Krk - očito nije mogao proći. Naš bus (za Ri) je lijepo krenuo a na mostu, tj.pred mostom puše strašno jako, al šole ide preko i uspijeva!!!!!!! na radiju vijesti-obavijest da je Krčki most zatvoren za prvu i drugu kategoriju vozila, a tu spadaju u autobusi (!), kao i jadranska magistrala od Bakra do Sv.Marije Magdalene (mislim da je to dole kod Senja). Naravno da smo uspjeli proći i kod Bakra jer kontrole tj. policije ili koga već mora biti nije bilo. Problemi su nastali kad je trebalo ići doma. Više skoro i nije puhalo, ali kod Bakra stoji teta policajka i ne pušta autobuse da prođu. Zanimljivo, jer u drugom smijeru nitko nikog ne kontrolira i svi busevi voze. Teta policajka nas je pustila, al smo morali ići preko Meje i vozati se kroz hreljin doma. Ljudi iz Kraljevice su se bunili kako će oni doma pa ih se šole iz križišća umjesto da ide na most vraćao u Kraljevicu da ukrca/iskrca ljude. I doma sam došla za sat i pol.
E sad, mene muči malo sistem odlučivanja ko će proći a ko ne. Ujutro kad je puhalo tri puta jače smo prošli "normalno" (malo me bilo trta), a popodne ona policajka mi je bila totalno nejasna tj onaj koji ju je postavio na jednu stranu ceste da onima koji idu prema Krku,Crikvenici, Dubrovniku ne mogu proći, a ovi u drugom smjeru mogu. A naša sigurnost??? Da je mene otpuhalo to jutro na mostu? Baš ih i ne kužim previše.
Za neupućene i ne koji nisu skužili čemu sve ovo-živim na Krku
I da i ljuta sam na Autotrans jer sele i mijenjaju vozni red bez da upute putnike i nema buseva kad ih treba biti (subotom).
---čini mi se da pišem sve gluplje i gluplje stvari---

eh da i 4 posta su mi izbrisana!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!