Prošli tjedan je nas «par» («samo» 12) profesorica iz hrv uputila na neki susret s književnikom. Bili smo oduševljeni što ćemo izbjeći 7.sat i svi odletjeli van iz škole, ali samo je nas par optimista stvarno otišlo tamo. Književnik je u biti pjesnik imenom Mišo Novković koji je predstavljao zbirku pjesama Mjeseckiša. Prezentacija je bila skroz neobična i zanimljiva, ali neću sad o tome nego o pjesmama. Inače uopće ne volim poeziju i iritiraju me sludunjave ljubavne pjesmice, a i one iz čitanke koje opće ne kužim i mrzim ih analizirati, ali ove su me fascinirale. Evo par njih. Valjda me neće tužiti zbog «svih prava pridržanih» i «nijedan dio ove knjige ne smije se…… bla bla» ali to ionaklo ne piše unutra pa valjda mogu prepisivati.

ULICA GRADA

Mnoštvo gazi ulicu grada,
na licu mu osmijeh.
Gledam se u izlogu; dobro je,
nisam uspio staviti
masku osmijeha:
ljudi preziru drugačije.

Hodam sam;
znam da sam ti mogao
ljubiti plam u oku,
sok ispijati s usana,
grijati ruke na tebi;
s tobom zajedno gorjeti.

Ipak hodam sam;
mnoštvo juri ulicom,
ulica je prljava.
Praznina plače u meni,
ja nosim masku osmijeha:
tražim smisao, gubim čovjeka.


U SEBI SAM DRUKČIJI

Dal' to ja postajem
strancem
ili su strancima
postali drugi
pa se više ne
prepoznajemo.
Bojimo se jedni
drugih kad se
promatramo i
osluškujemo glasove
kojih više nema jer
nitko se ne usuđuje
obraćati drugome
smatrajući ga
potpunom nepoznanicom.
Grubo otrgnuti od
svojih snova bivamo
ogromno Ništa u
tek jednoj
usputnoj
postaji Vremena.
Premazani svim
bojama
smijemo se osmijehom
žalosti.
Ovo što vidite
to nisam ja.
Ja u sebi sam
drukčiji.


IRON I JA

Ajme flore i faune!
vrijeme važe neo -
klaune.
Isti konci nas sad vuku -
pruži ruku;
nek nam padne mrak na oči -
više toči.
Opet lutka smijenila
staru lutku
od papira...
Nova bira
slasne začine
da servira iste
načine, i tobože
riješi sporove,
spetljavši još teže čvorove...
Evo, čuješ doboš smrti;
vojače, cijev zavrti.
Ciljaj. Razori. Pobij.
Dobij medalju. Ponekom
podari činove, drugima
ubij sinove. Možeš
čuvati glavu, ako
hoćeš. Otkad ločeš?
Likuješ, Balkane...
Otvorio si stare
rane - tako svježe;
živi bježe. Kuda, bijedni?
Smrt je svida. Iznad
starih, novi
grobovi -
uvijek animalnog
robovi...
Kad ćemo biti ljudi?