Prvo malo o pogreškama. Sa strane, u lijevom boxu piše svašta krivog . Jedno od tog je da nitko ne čita blogove. E pa prevarila sam se. Očito da ima ludih koji to čitaju, a i još luđih koji to pišu iako još uvijek nisam otkrila smisao bloga ali ima vremena. Za sad, dok ga ne otkrijem, još uvijek pišem gluposti. E druga stvar – za slike. Meni se to ne da stavljat – prvo upload pa dowload ma to je meni prekomplicirano i predugotrajno. I slike uvijek ispadnu premale. Btw ako netko zna kako ću to ubrzati + da mi slike ostanu normalne veličine neka mi pliz pomogne jer sam ja idiot što se tiče kompjutera, a posebno interneta.
E sad drugi dio naslova. Stvarno mi fali vremena za stvari koje volim raditi. Živcira me kada zbog onog što moramo ne možemo raditi ono što želimo. Zbog toga svi pizde, nezadovoljni su, padaju u depresiju ili se živciraju. Ja se živciram. Ubija me u pojam kad moram učiti nešto što ne želim ili mi je beskorisno/dosadno/nezanimljivo (ali je uvijek naučim – i to me živcira ali ne mogu si pomoći, imam neki poremećeni osjećaj krivnje ako nešto ne napravim i ne mogu ga se riješiti. Završit ću na Rabu, mislim) umjesto da učimo ono što nas zanima. Jednostavno zbog toga nemam vremena za sve što namjeravam i planiram napraviti. Život mi se svodi na odlazak i dolazak u školu. Tako bih to htjela promijeniti ali sam očito prelijena za tako nešto ili imam poremećaj. Postat ću zatupljena jer živim po šabloni, Svaki jebeni dan mi je jednak, identičan. Kada dođu više neki praznici bježim od ove jednoličnosti sa svojim šatorom. Negdje u neku divljinu (za to mi dosta ići 2 km od kuće), bez tv-a gdje bi uživala ko Robinzon jer će me ovaj jednolični, ne znam kako bih ga nazvala, urbani/moderni/američki način života dotući. Idu mi na jetra i teve, i kompjuter, i glupi ljudi koji ne misle svojom glavom nego samo slušaju druge i povode se za njima bez razloga, i mobiteli, i glupa djeca koja se debljaju i igraju igrica i ne znaju se popesti na drvo, i sve ostalo. Ma stvarno ću pobjeći u neku šumu, nasred Velebita i tamo živjeti. Čim završim školu, faks nađem posao…. I opet tako neće biti niš od toga jer ću popustiti pred navalom modernizacije. Za sada bi mi bilo bolje da planiram pohod na Risnjak ili da tražim dobrovoljce koji će na ljeto sa mnom i mojim šatorom negdje u nekoj zabiti, u prirodi provesti par dana ukoliko takvih ima jer bi svi rađe u neki fensi kafić di bi trošili lovu. Ma pukla sam
Post je objavljen 20.03.2006. u 21:13 sati.