Ovo sam napisala podosta davno, još prošle školske godine za Val, legendaran časopis potpuno drugačiji od drugih koji nitko ne čita jer ili ne zna za njega ili nema para. Članak je čak izašao!!!!

Da li se i nad našu malu zemlju nadvila opasnost zvana loša glazba? Je, i to već odavno. Svi su vrlo dobro upoznati sa očajnim stanjem na našoj glazbenoj estradi. Nove zvijezde se pojavljuju niotkud, objave jednu, eventualno dvije pjesme i onda jednostavno iščeznu, ostajući nezapamćeni. Tko bi ih uopće i zapamtio kad svi izgledaju više-manje isto, sa previše šminke i prenemaganja pred kamerama? Niti u pjesmama nema razlika. Odišu nekvalitetom; uvijek jedna te ista glazbena podloga koja vuče na dance, lako pamtljiva melodija od četiri tona lagana za otpjevati i tekst bez previše smisla, po mogućnosti o nesretnoj ljubavi, sve pisano na isti kalup. Ma glavno je da se rimuje. Izgleda da nam se takve stvari sviđaju ili nismo spremni prihvatiti nešto novo.
Glazbenici više ni nisu pravi glazbenici. Čini mi se kao da se bave svojim poslom zato jer moraju, da pjesme izvode bez uživanja. Kako ih i mogu izvesti s guštom i iskreno kada ih oni niti ne pišu? Ne mogu pjevati tuđe pjesme, to onda nije to. Nema više niti klasičnog probijanja na estradi, nema mukotrpnog puta od okupljanja benda, sviranja u garaži, koncerata po raznoraznim rupama do konačnog uspjeha. Sada je dovoljno izgledati dobro i moderno, imati nešto malo sluha i prijaviti se na jedan od mnogobrojnih reality showova i postati slavan tek tako. Poznavanje nota i iskustvo tu su manje važni, još se i lakše uspije ako se o tome nema pojma. Ionako se sada sve može kompjuterski prepraviti ako baš i nemamo previše talenta. Koncerti već predstavljaju mali problem, ali stvar se može srediti sa dobrim starim pjevanjem na playback. Doduše, teško ga je sakriti, ali bolje to nego totalna blamaža. Potpuno su uspjeli samo oni koji bolje zvuče uživo nego na albumima, svejedno koju vrstu glazbe svirali.
Nova formula za uspjeh kod nas je izigravanje velikog domoljuba i petljanje u politiku potpomognuto ulizivanjem ili izazivanje skandala. Pa moramo se malo trgnuti i zapitati se da li išta vrijedi ono što slušamo i da li je vrijedno ičije pažnje.
Stalno mi se po glavi vrti pitanje tko sve to uopće sluša. Koga god pitaš, svi pljuju po našoj glazbi, govore da to ništa ne vrijedi, a opet se svi razbacaju kad se negdje pusti neka takva stvar. Ljudi očito kuže da je sve to bezveze pa se srame priznati da slušaju nešto domaće, ali na kraju ipak popuste pod navalom medija koji uporno guraju naše «velike zvijezde» u prvi plan.
Rijetko se može naći nešto originalno i drugačije. No može li se uopće biti drugačiji? Izgleda kao da je alternativi zabranjen pristup na estradu ili možda njima nije ni mjesto tamo? Zagušeni smo identičnim pjesmama i stvarno bi nam trebalo par otkačenih ljudi koji će probuditi uspavanu nam estradu. Ima dosta ljudi sa dobrim idejama i zamislima, ali nikako da se pojave i predstave pred širom publikom. U čemu je problem? Možda se ljudi boje biti drugačiji? Možda se plaše reakcija drugih, možda se boje neuspjeha ili nemaju dovoljno hrabrosti da pokažu svoje ideje? Vjerojatno ih obeshrabruje činjenica da ako se i pojavi nešto novo teško da će doći do izražaja jer komercijala vreba odasvuda: pušta se u autobusima, trgovinama, trešti iz kafića… ili niti nemaju potrebu za većom publikom, zadovoljava ih grupica ljudi koja ih sluša i posjećuje njihove koncerte.
Kada se netko pojavi sa nečim što je stvarno dobro, drugačije i posebno, neki će to valjda i prepoznati u moru jednoličnosti i to i cijeniti i takve će stvari puno dulje opstati. Možda neće imati toliko puno poklonika, ali će i dalje biti tu, za razliku od onih stvari koje se trenutno slušaju, ali će na kraju ipak proći nezamijećeno.