Cijepam drva,vučem vodu iz bunara,Oh kako divno,oh kako čudesno.

U petak 18. svibnja u 19 sati u sklopu Dana japanske kulture u organizaciji
Hrvatsko - japanskog kulturnog i gospodarskog društva (HJKGD) i Međunarodnog
centra za kulturu (MCUK) održat će se predavanje Sei Shonagon i njeni
"Zapisi pod uzglavljem"

Voditeljica predavanja: dr. sc. Anica Vlašić - Anić
Glazbena pratnja na gitari: Sanjin Anić
Ulaz slobodan





Sei Shonagon (966-1025) bila je dvorska dama koja se proslavila
(ali tek nakon svoje smrti) svojim "Zapisima za uzglavljem" (Makura no
soshi). Knjiga se smatra drugim romanom u svjetskoj povijesti (prvi je
također napisala dama sa dvora u Kyotu Murasaki Shikibu,"Priče o
princu Genji-ju" ili Genji monogatari) i jedno je od najčitanijih i
najvrijednijih djela japanske književosti uopće. Djelo je nastalo na prijelazu
X u XI st,najstariji sačuvani prijepisi potječu iz vremena petsto godina
kasnije,dok prva tiskana verzija datira iz XVII st. Knjiga sadrži oko 300 kraćih
nepovezanih tekstova vrlo različite tematike,od poglavlja koja samo nabrajaju
imena rijeka ili planina,preko popisa "ugodnih stvari","neugodnih stvari","stvari
koje mrzimo","dosadnih stvari" itd. do tekstova koji opisuju pojedine događaje.
Takva vrsta književnosti zove se Zuihitsu ili "zapisi što slijede kist", jer djeluju
kao doživljeni i neposredno zapisani događaji,dojmovi,razmišljanja i ideje.





Makura no soshi je mozaik blistavih detalja koji ne čine neku cjelinu
niti za tim pretendiraju. Djelo je pisano izvanredno živo,upravo pršti
od duha i duhovitosti,iskreno je i ne skriva spsisateljičine simpatije i
antipatije; najčešće izražava ono što autorica želi reći na lakonski i
najbolji mogući način. Nisu pošteđeni ni budistički redovnici koji su
ironizirani i ponekad omalovažavani,ali ne zlobno i pakosno već
ležerno i otvoreno. U popisu "dosadnih stvari" dolaze npr. "Budistička
služba u dane apstinencije" i "Dugi boravak u hramu".







Nekoliko kraćih dijelova Zapisa za uzglavljem:

"stvari koje ozlojeđuju"

Kad smo nekome poslali pjesmu ili uzvratnu pjesmu,pa se nakon
što je otišla domislimo maloj promjeni - možda samo nekoliko
znakova - koja bi je učinilla boljom.
Posebno može ozlojediti ako pismo ode na krivu adresu i bude
uručeno nekome za koga ni u snu ne bismo pomislili da mu pokažemo.
Još kad bi glasnik bez oklijevanja priznao da je pogriješio,pomiirili bi se s
time. No on uvijek počinje raspravljati i pokušava dokazati kako je to učinio
onako kako mu je bilo rečeno. To je ono što je toliko mučno,i da nema
uvijek nekog prisutog,sigurna sam da bih jurnula na njega i udarila ga...

iz "zgodnih stvari"

Lice djeteta sa zubima zaritim u dinju...
Djevojčica koja zabacuje glavom da bi odbacila kosu s očiju kad želi
nešto razgledati...

Iz "veoma mrskih stvari":

Kad je naša vlastita pjesma,za koju smo dopustili da je netko drugi
upotrijebi kao svoju,izabrana za pohvalu.

"Zapisi uz uzglavlje" ne oskudijevaju zapažanjima o dvorskom ljubakanju

Važno je da ljubavnik zna kako treba izgledati njegov odlazak. Kao prvo,
ne bi trebao biti previše spreman da ustane,već bi trebao tražiti malo maženja:

"Dođi,već je svanulo.Ne želiš valjda da te ovdje nađu..." i tako dalje.
Volimo također da se ponaša na takav način da smo sigurni da je
nesretan što odlazi i da bi ostao duže kad bi samo mogao.

I još nekoliko dijelova iz ove briljantne knjige:

U proljeće,najljepša je zora. Kako se svjetlost rasprostire preko brežuljaka,
obrisi im se oboje laganim crvenilom a nad njima se razastiru uski snopovi
grimiznih oblaka.
Ljeti - noći. Ne samo kad sja mjesec,već i za tamnih noći,dok krijesnice
vrludavo lepršaju amo-tamo - kako je lijepo !
U jesen - večeri,kad blještavo sunce tone pored rubova brežuljaka a gavrani
lete prema svojim gnijezdima u grupama po tri ili četiri ili dva. A još je ljupkije
jato divljih gusaka svrstanih u niz,poput mrljica na dalekom nebu. Kad zađe
sunce,srce nam je ganuto šumom vjetra i zrikanjem kukaca.
Zimi - rana jutra. Kako li je lijep snijeg što je noću zapao - no divno je i tlo
prekriveno injem i mrazom. Pa čak i kad nema ni snijega ni mraza,kad je ciča
zima a naša svita hita iz sobe u sobu,raspirujući vatru i donoseći drveni ugljen,
u kakvom je to lijepom skladu s raspoloženjem godišnjeg doba ! No kako se
približava podne i hladnoća popušta,nitko se više ne brine oko vatre i uskoro ne
preostaje ničeg do li hrpica bijela pepela.








gore,karta Kyota nekad i sad



Sei Shonagon bila je dvorska dama carice Sadako (carica Teishi) u
čiju je službu stupila u svojoj 24.godini. Kad je Sadako 1000. godine,
deset godina kasnije umrla,Shonagon je napustila dvor;legenda kaže
da je umrla u poodmakloj dobi siromašna i sama.







Carica Sadako ili Teishi (976-1000) bila je kćer Michitake Fujiware (953-995),
carevog regenta (990-995),i prva supruga 66.cara Ichijo-a (živio,980-1011;
vladao,986-1011);interesantno je kako je iste godine kada je njen otac postao
regent,ona udana za cara Ichijo-a;njemu je bilo 10 a njoj 14 godina.

Druga žena cara Ichijo-a bila je Shoshi (988-1074),najstarija kći Michinage
Fujiware (966-1027),najmoćnijeg regenta Fujiwara klana i jednog od
najmoćnijih ljudi tog vremena i Rinshi Minamoto (964-1063),Michinagine glavne
supruge i majke šestero privlačne i inteligentne djece - dva sina i četiri kćeri.
Carica Shoshi udala se za cara Ichijo-a u svojoj 13 godini.Bila je majka dva
buduća cara.





gore,Michinaga Fujiwara,najmoćniji čovjek na dvoru početkom X st.





gore,Rinshi Minamoto,majka tri carice





gore,rezidencija Fujiware Michinage



Kada je car Ichijo umro 1011. zamijenio ga je Sanjo (976-1017;
vladao,1011-1017), kojeg su oženili za Kenshi (994-1027),drugu kćer
Fujiware Michinage i Renshi Minamoto.





gore,Dvorana Feniksa hrama Byodo-in koji je dao izgraditi Fujiwara Michinaga;
Byodo-in se nalazi u gradu Uji-ju,koji je danas,praktički,predgrađe Kyota;
fotografija je sa interpleta



---------------------------------------------------------------------------


# izvori za post

Vladimir Devide,"Iz japanske književnosti",Zagreb,1985.
Liza Dalby,"Pripovjest o Murasaki",Split,2003.

Kada sam prije izvjesnog vremena razgovarao s nekim osobama
izložio sam im svoje uvjerenje da je najviši oblik ljubavi tajna ljubav.
Kada je ljubav obostrana,to umanjuje njenu veličinu. Izgarati od ljubavi
čitavog života,umrijeti od ljubavi a ne odreći se voljenog imena, u tome je
pravo značenje ljubavi.

Postoji jedna pjesma koja kaže:

Umrijet ću za svoju ljubav
Spoznat ću istinu u dimu koji ostaje
Ime ljubavi moje,moje jedine tajne.



# izvor - Vito Marković (urednik) & S Elezović-Lazić (prevoditeljica),"Hagakure i Mishima",Beograd,1986.,str. 45,46;