Cijepam drva,vučem vodu iz bunara,Oh kako divno,oh kako čudesno.

Jednog dana,veliki general Kitagaki otišao je posjetiti svog starog prijatelja
koji je bio poglavar jednog zen hrama.
"Veliki general traži da ga primite."
"Ne znam ja nikakve velike generale."
"Majstor vas ne može primiti.Rekao je da ne zna nikakve velike generale."
"Oh oprosti.Molim te idi i reci mu da ga to zapravo želi vidjeti Kitagaki."
"Dobro.Probat ću."
"O,Kitagaki ! Izvoli uđi."


Završna riječ premudrog učitelja:Ime,položaj,postihnuća i bogatstvo često
skrivaju našu pravu prirodu i mi postajemo poput putnika koji ne može pronaći
svoj put do kuće.

Danas,iza ponoći, u 01 sat na HTV 1 "Priča iz Tokya",
japanski igrani film
(Tokyo monogatari,1953)

Redatelj: Yasujiro Ozu (1903-1963)




Film koji je hrvatska televizija najavila još ljetos u sklopu prikaza trilogije
Yasujiro Ozua,ali tada ga nisu prikazali.Nadam se da ovaj put hoće.





Uloge:Ryu Chishu (Hirayama Shukichi),Higashiyama Chieko (Tomi),
Hara Setsuko (Noriko),Sugimura Haruko (Kaneko Shige),Nakamura
Nobuo (Kaneko),Yamamura So (Koichi),Mijake Kuniko (Ayako),Kagawa
Kyoko (Kyoko),Tono Eijiro (Numata Sanpei),Osaka Shiro (Keizo),Murase
Zen (Minoru),Mori Mitsuhiro (Isamu)

Scenarij:Kogo Noda,Yasujiro Ozu

Glazba:Satio Kojun

Trajanje:140 min.




Dvoje ostarjelih supružnika,Shukishi (Chishu Ryu) i Tomi Hirayama
(Chieko Higashiyama),iz maloga primorskoga gradića Onomichija u
južnom Japanu odluče posjetiti svoju djecu u bučnom,poslovnom
Tokyu.Nakon napornog putovanja koje im je oduzelo cijeli dan,djeca
im se razvesele,iako ne previše,dapače,roditelji se vidno osjete
zanemarenima.U biti,njihova djeca bi željela provesti vrijeme s njima,
to i čine do jedne granice,no kako i sami imaju obitelji i mnogo posla
teško im je svemu se podjednako posvetiti.Gostima će jedino
obudovjela snaha Noriko (Setsuko Hara) izaći u susret,zabaviti ih i
saslušati ih...





"Priča iz Tokya" po mnogim je kritičarima najuspješniji film slavnog
japanskoga redatelja Yasujira Ozua (Kokoš na vjetru, Kasno proljeće),
a redovito je na listi časopisa Sight and Sound jedan od deset najboljih
filmova svih vremena.Poetičan je to film koji razmatra temu raspada
obitelji kad djeca odrastu,koja su pod pritiskom poslovno rasućeg Tokya
pedesetih godina.Film je epopeja obiteljskoj zajednici i malim, skromnim
ljudima koji se,nažalost,moraju prilagoditi novim situacijama.Zanimljivost
filma je i u originalnoj i stalnoj redateljevoj uporabi vrlo nisko postavljene
kamere koji mu je zaštitni znak stila, a što dočarava približavanje svijetu
svojih likova.

Hojo Tokimune,1. dio





Hojo Tokimune (1251-1284) bio je jedini sin Hojo Tokiyorija (1227-1263) vođe
klana Hojo i shikkena (regent) tj, vršitelja dužnosti shoguna.Tokimune je napu-
nivši 18 godina postao novi vođa klana Hojo.Danas ga smatraju jednom od
najvećih povijesnih osoba u Japanu.Najviše ga cijene jer je uspio organizirati
odbranu Japana od mongolskih invazija 1274. i 1281. godine.Prije prve mongol-
ske invazije u hramu Kencho-ji upriličena je velika molitvena svečanost za
pobjedu i obranu zemlje, i tom je prilikom Hojo Tokimune uputio Buddhi
slijedeće riječi:

"Jedina molitva koju upućuje Tokimune,budistički učenik, je slijedeća:da
Carska kuća nastavi sa svojim prosperitetom;da još dugo u budućnosti on
(Car) bude zaštitnik Buddhina učenja;da četiri mora ostanu neuzburkana i da
nijedna strijela ne bude odapeta;da svi zli demoni ostanu svladani,a da se ne
potegne nijedno koplje;da se širokim masama pomaže preko dobronamjerne
administracije tako da one mogu uživati dug život u sreći više nego ikada ranije;
da se tama ljudskog uma prosvijetli bakljom transcendentalne mudrosti koja
mora biti visoko uzdignuta;da se siromašnima pruža odgovarajuća pomoć, a
da oni koji su u opasnosti budu spašeni široko otvorenim srcem suosjećanja.
Neka svi duhovi predaka dođu i zaštite nas,neka svi mudraci pruže svoju tihu
pomoć, i neka se u svakom trenu nađe mnoštvo povoljnih znamenja !..."

O zenu je Tokimune učio kod kineskog zen majstora Bukko Kokushija
(1226-1286) kojeg je pozvao u Kamakuru.Na sprovodu Tokimunea 1284.
godine njegov učitelj Bukko održao je slijedeći govor:

"U njegovu životu odigralo se deset čuda koja su predstavljala provođenje u
djelo bodhisattvinih pranidana (svečane zakletve):bio je poslušan sin svojoj
majci;bio je vjeran podanik svome caru;iskreno se brinuo o dobrobiti svoga
naroda;proučavajući zen shvatio je krajnju istinu;držeći svu vlast u carstvu
dvadeset godina,nije pokazivao ni znaka radosti ili ljutnje;poput oluje rastjerujući
prijeteće oblake koje su podigli barbari,nije pokazivao ni malo oholosti;osnivajući
zen hram Engaku-ji,na umu je imao duhovnu utjehu mrtvima (kako japancima
tako i Mongolima,kaže D.T. Suzuki); odajući počast učiteljima i očevima
Buddhina učenja,tragao je za prosvijetljenjem - sve to dokazuje kako je on
boravio među nama isključivo zbog učenja(dharme).A onda,pred sam odlazak,
uspio se dići iz svog kreveta,da preko svog oslabjelog tijela stavi budističku
odjeću koju sam mu dao i napiše svoju posmrtnu pjesmu u potpunoj sabranosti
duha.Za nekoga kao što je on,mora se reći da je zaista prosvijetljeno biće,ili
utjelovljeni bodhisattva..."




gore,kineski zen majstor Wu-hsueh Tsu-yuan, jap.Mugaku Sogen (1226-1286)
poznat i kao Bukko Kokushi tj. učitelj nacije



* Susreti Hojo Tokimunea i Bukko Kokushija

Mladi redovnik upita svog učitelja Ts'i-shoua:"Kako biste nazvali onog koji osjeća
nešto ali ali ne može to izraziti riječima ?"
"Mutavac koji jede med."
"A kako biste nazvali onog koji ništa ne osjeća ali je ipak vrlo rječit ?"
"Papagaj koji se oglašava."

Završna riječ premudrog učitelja:"Ako prakticiramo zen moramo biti poput mutavca,
stječući iskustvo ali osjećajući da je uzaludno o tome raspravljati sa drugima.
Najgora stvar koju možemo učiniti jest ponašati se kao papagaj koji trči unaokolo i
drugima tumači zen na osnovu svog površnog razumijevanja."

U listopadu sljedeće godine planiramo krenuti put Japana te koristimo ovu priliku da
vas pozovemo da nam se pridružite !



Do tada ima još dosta vremena i vjerujemo da će se mnogi pitati zašto
ovaj rani početak "priprema" - no odgovor je jednostavan:
želimo pružiti svim prijateljima Japana dovoljno vremena za odluku, i što je još važnije,
dovoljno vremena da se namaknu potrebna sredstva.

Sigurni smo da je netko od vas već planirao ići, ali je u tome bio poprilično usamljen i
neshvaćen (kao mi nekoć).

Vjerujemo da ima i takvih koji su pomišljali da prema Zemlji izlazećeg sunca
krenu u „paket aranžmanu“ neke turističke agencije, ali je to u konačnici ispalo
preskupo, programski suviše naporno ili na neki drugi način nepovoljno...
Ono što svima vama možemo obećati je da se ovaj put za društvo i snalaženje
po toj magičnoj zemlji ne morate brinuti!

NIHON '09 ima za cilj pružiti doživljaj Japana (preciznije, Tokya i Kyota) iz
„prve ruke“ - puno prisnije, upečatljivije i zabavnije nego što vam to može pružiti
bilo kakav turistički paket aranžman.

Ne samo da bi bilo super posjetiti ovu predivnu zemlju u društvu njezinih hrvatskih
zaljubljenika, već bi možda kao grupa mogli proći i osjetno jeftinije – posebice glede smještaja.

Ako volite Japan i maštali ste da ga jednog dana posjetite ili, pak, da mu se ponovno
vratite – NIHON '09 čeka na vas!


Ovdje možete preuzeti detaljan program putovanja s ostalim korisnim informacijama.


Dewa mata ! Vidimo se !

Siniša i Tomislav

* vidi link na kojem možete saznati još malo više...

Nakon što je 2006. misu zadušnicu organiziralo u Nagasakiju, a 2007. u
Hiroshimi,Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Japanu ove je godine misu
organiziralo u Tokyu,uoči Dana sjećanja na Vukovar 18. studenoga.

* više na nihonkichigai blogu o misi u Tokyu

** kako je to bilo prošle godine:
Misa zadušnica za Vukovar u Hiroshimi,hagakure blog,16. studenog 2007.
U Hiroshimi održana misa za vukovarske žrtve,hagakure blog,18. studenog 2007.
U Hiroshimi održana misa za vukovarske žrtve,nihonkichigai blog,18. studenog 2007.

Sredinom prošlog stoljeća došla je grupa mladih nadobudnih zapadnjaka da
se poduči o zenu. Jedan od prvih zadataka koji su dobili bilo je čišćenje zahoda.
Misleći da se na taj način,neugodnim poslom,želi iskušati kolika je istinska
njihova želja za učenjem,duboko su se iznenadili kad su tamo zatekli učitelja
kako čini to isto.Iznenađeni,upitali su:"Učitelju,pa zašto Vi čistite zahod ?"
"Zato što je prljav",glasio je odgovor.

Harakiri, japanski film
jap. Seppuku,1962

Noćas na HTV 1 u 01:40

Redatelj:Masaki Kobayashi



Uloge:Tatsuya Nakadai,Rentaro Mikuni,Shima Iwashita,Akira Ishihama,Yoshio Aoki
Scenarij:Shinobu Hashimoto (prema priči Yasuhika Takiguchija)

Trajanje: 132 min.


Japan, sredina 17. stoljeća.Mirno stanje u zemlji uzrok je raspada brojnih ratničkih
klanova,zbog čega tisuće samuraja ostaje bez posla i pada u siromaštvo.Međutim,
po kodeksu samurajskog ponašanja oni se u takvoj situaciji trebaju odlučiti za
ritualno samoubojstvo zvano seppuku ili harakiri,koje se ritualno izvršava na
posjedu bogatih vlastelina. Jedan od samuraja,Hanshiro Tsugumo (Tatsuya
Nakadai),traži dopuštenje ohologa feudalca da se ubije.Ovdje on sazna za
sudbinu svojega zeta Motomea Chijiwe (A. Ishihama),mladoga samuraja koji je
tražio posao u kući no,umjesto da ga prihvate,bio je prisiljen izvršiti harakiri na
mučki način.Tsugumo planira osvetu.



Bushido,samurajski kodeks časti navodi da "samuraj prije svega mora stalno
imati na umu da mora umrijeti i da je smrt bit svega",iz čega proizlazi da je čin
seppuku (na Zapadu poznatiji kao harakiri),ritualno samoubojstvo zbog gubitka
časti,opće prihvaćen način završetka samurajskog života.O smislu i besmislu
takvog čina, kao i uopće slijepog slijeđenja kodeksa časti,progovara izvrstan film
japanskoga redatelja Masakija Kobayashija (1916-1996),najpoznatiji po trilogiji
Ljudsko stanje - Ningen no joken,1959. - 1961.Impresivno je to kostimirano djelo
koje kroz tmurnu životnu priču ukazuje na pobjedu ljudskih vrlina i zagovara
štovanje života svakoga pojedinca, bez obzira na njegov položaj u društvu.



* nakon filma "Seppuku" slijedi japanski film "Ubojstvo" koji traje 90 minuta.
** vidi za film "Seppuku" - wikipedia
*** o redatelju Masaki Kobayashiju

Shichi-Go-San ili sedam-pet-tri je tradicionalni japanski praznik koji se održava
15. studenog.Toga dana održavaju se festivali diljem zemlje u shinto svetištima
za klince od tri (cure i dečki),pet (dečki) i sedam godina (cure) gdje se moli za
njihovo zdravlje,dug i sretan život.Pošto Shichi-Go-San nije nacionalni praznik
obilježava se u najbliži vikend ovm datumu.U Japanu ove brojeve smatraju
sretnima.




Dečke roditelji obuku u crna zapadnjačka odijela ili crna kimona a cure u
prekrasna kimona jarkih boja.Shichi-Go-San je nastao u Heian razdoblju
(794-1185) među dvorskim plemstvom.U Kamakura razdoblju (1185-1333)
utvrđen je datum obilježavanja 15. studenog.Tijekom vremena,tradiciju ovog
festivala preuzele su samurajske klase.












* za one koji žele znati više:
Shichi-Go-San,wikipedia
Shichi-Go-San,geocities

** večeras na Dalekovidnici - najrazvikaniji japanski horori - Ringu I i II,
poznati kod nas kao Krug I i II

Sijevnu munja -
šum kapljica kiše na
lišću bambusa

Buson



* fotografija je snimljena u svibnju prošle godine u zen Rinzai hramu Hokoku-ji
u Kamakuri

Čini dobro,
izbjegavaj zlo,
pročisti svoje srce:
to je Put Buddhe*.



* za neuke,ovdje se ne misli na povijesnog Buddhu osnivača budističkog
nauka;svatko od nas može zakoračiti na taj Put...što čekamo ?!

.

"Ukaži dužno poštovanje bogovima i Buddhi.Kada su ti misli u skladu s Buddhi-
nim,steći ćeš veliku moć.Ukoliko tvoja vlast nad drugima potiče iz tvojih opakih
misli,bićeš raztkriven i osuđen si na propast.Zato se posveti proučavanju zena.
Zen nema nikakvih drugih tajni osim ozbiljnog razmišljanja o rađanju i smrti".

Takeda Shingen





Takeda Shingen (01 prosinca 1521 - 13 svibnja 1573) bio je istaknuti daimyo tj.
feudalni gospodar provincija Shinano (danas prefektura Nagano) i Kai (danas
Yamanashi prefektura) u razdoblju Sengoku tj. "razdoblju zaraćenih država".
Shingen je bio vrhunski vojni strateg i pobjednik u mnogim bitkama.







gore,provincija Shinano




gore,provincija Kai


Rođen je kao Takeda Taro (Katsuchiyo tj. 1000 uspješnih pobjeda ili pobjeda
zauvijek),kasnije mu je ime promjenjeno u Takeda Harunobu.Godine 1559.
dobio je ime Takeda Shingen po kojem je i danas najpoznatiji.Shin znači
"vjerovati",a gen simbolizira crnu boju,koja predstavlja inteligenciju i istinu u
Buddhinu učenju.Interesantno je kako je ostao poznatiji po svom budističkom
imenu Shingen,a ne Harunobu koje je bilo svjetovno.




gore,ratna zastava Takede Shingena




Shingen je bio poznat kao "Tigar iz Kai-a" zbog svoje superiornosti koju je
demonstrirao na bojnom polju,dok je njegov najveći protivnik Uesugi Kenshin
(1530-1578) bio poznat kao "Zmaj iz Echiga" ili također "Tigar iz provincije
Echigo".Njihovi nadimci su inspirirani kineskom mitologijom čiji je čest motiv
suparništvo zmaja i tigra i njihova vječna borba.

* vidi,
Shingen-Kenshin I dio
Shingen-Kenshin II dio



grb klana Takeda


Shingen je bio najstariji sin Takede Nobutore (1493-1574) daimyoa i vođe klana
Takeda.Kao mladić pobunio se protiv oca koji je,pretpostavlja se za svoga nasljednika
htio postaviti svog drugog sina Nobushigea (1525-1561).Kada je imao 21,Shingen je
postao vođa Takeda klana.Otac je morao pristati na neku vrstu umirovljena.Poslali
su ga u provinciju Suruga na južnoj granici sa provicijom Kai.Bio je pod kontrolom
Imagawe Yoshimota (1519-1560) daimyoa Suruga provincije (danas prefektura
Shizuoka) i vođe klana Imagawa.



gore,provincija Suruga




gore,Takeda Nobutora,otac Takede Shingena




gore,Takeda Nobushige,mlađi brat Shingena,poginuo u bitci kod
Kawanakajime 1561. godine,ali ne prije nego što je ubio vlastite ubojice.




gore,Imagawa Yoshimoto,vođa klana Imagawa,koji je strado od vojske Ode Nobunage




gore,Takeda Shingen


U oproštajnim rečenicama koje mu se pripisuju rekao je:

"To je u najvećoj mjeri prepušteno njenom vlastitom prirodnom tjelesnom
savršenstvu,tako da ona nema bilo kakve posebne potrebe da pribjegava
lažnom rumenilu i posipanju prahom radi uljepšavanja."

To se odnosi na apsolutno savršenstvo stvarnosti,iz koje svi dolazimo i u
koji se svi vraćamo a u kojoj se svi nalazimo.Svijet mnoštva prolazi i vraća se,a
ono što je iza njega uvijek zadržava svoju nepromjenjivu neosporno savršenu
ljepotu *.

Nakon pobjede,ali ne konačne Shingena u bitci kod Mikatagahare u siječnju
1573. nad vojskom Ode Nobunage (1534-1582) i Tokugawe Ieyasua (1543-1616)
došlo je do pregrupiranja snaga i prije nego su borbe nastavljene Shingen se
razbolio i umro.Sahranjen je u hramu Erin-ji,danas Koshu,Yamanashi.


* D.T. Suzuki,Zen i japanska kultura,str. 71;

** Pomozite obitelji Dragić

Kada je jednom prilikom Takeda Shingen (1521-1573) posjetio jedan budistički
hram u pomalo udaljenom kraju njegove provincije gdje je dominirao kao lokalni
velikaš,daimyo,susreo je predstojnika jednog zen budističkog hrama koji ga je
pozvao u goste u svoj hram kada ovaj bude na putu kući.Shingen je poziv isprva
odbio rekavši da je zauzet pripremama za vojni pohod koji je trebao uslijediti za
nekoliko dana i da sada nema vremena te da će ga posjetiti nakon što se vrati iz
tog pohoda,sigurno.Ali predstojnik je inzistirao:"Trešnje počinju cvjetati,a ja sam
uredio krasno mjesto na kojem ćete moći uživati u krasnom proljeću.Nadam se
da nećete propustiti radovati se proljetnim cvjetovima".
Shingen je na kraju pristao rekavši svojim pomoćnicima:"Ne bi bilo uredu okrenuti
leđa trešnjinim cvjetovima i neodložnom pozivu ovog predstojnika hrama".

Kao znak svog poštovanja i zahvalnosti na iznimnoj prilici u kojoj može uživati u
proljetnim cvjetovima i ugodnom razgovoru sa predstojnikom hrama Shingen je
napisao nekoliko stihova na japanskom:

"Da nisam primio ovaj poziv od prijatelja,
Koliko bi mi samo nedostajao ovaj veličanstveni prizor
trešanja u cvatu !
Ovaj hram će možda,slijedećeg proljeća,
kada sam ga isprva mislio posjetiti,
biti potpuno prekriven snijegom.

.

Nakon što je završio sa sviranjem glazbenik upita:"Što ti se čini ?" Umjesto
odgovora slušatelj upita:"Možeš li mi reći što to znači ?" Tada glazbenik odsvira
istu skladbu od početka do kraja i kad je završio reče:"Eto ! To je značila".

Završna riječ premudrog učitelja:"Riječi su nedostatne da bi izrazile ono što
se misli a što se želi izreći."

U listopadu sljedeće godine planiramo krenuti put Japana te koristimo ovu priliku da
vas pozovemo da nam se pridružite !





Do tada ima još dosta vremena i vjerujemo da će se mnogi pitati zašto
ovaj rani početak "priprema" - no odgovor je jednostavan:
želimo pružiti svim prijateljima Japana dovoljno vremena za odluku, i što je još važnije,
dovoljno vremena da se namaknu potrebna sredstva.

Sigurni smo da je netko od vas već planirao ići, ali je u tome bio poprilično usamljen i
neshvaćen (kao mi nekoć).

Vjerujemo da ima i takvih koji su pomišljali da prema Zemlji izlazećeg sunca
krenu u „paket aranžmanu“ neke turističke agencije, ali je to u konačnici ispalo
preskupo, programski suviše naporno ili na neki drugi način nepovoljno...
Ono što svima vama možemo obećati je da se ovaj put za društvo i snalaženje
po toj magičnoj zemlji ne morate brinuti!

NIHON '09 ima za cilj pružiti doživljaj Japana (preciznije, Tokya i Kyota) iz
„prve ruke“ - puno prisnije, upečatljivije i zabavnije nego što vam to može pružiti
bilo kakav turistički paket aranžman.

Ne samo da bi bilo super posjetiti ovu predivnu zemlju u društvu njezinih hrvatskih
zaljubljenika, već bi možda kao grupa mogli proći i osjetno jeftinije – posebice glede smještaja.

Ako volite Japan i maštali ste da ga jednog dana posjetite ili, pak, da mu se ponovno
vratite – NIHON '09 čeka na vas!


Ovdje možete preuzeti detaljan program putovanja s ostalim korisnim informacijama.


Dewa mata ! Vidimo se !

Siniša i Tomislav

* vidi link na kojem možete saznati još malo više...

«Kako biste ostvarili izvjesni cilj,prvo morate postati određena vrsta
čovjeka.Međutim,kada takav čovjek postanete,više vas neće brinuti ostvarenje cilja.»

Dogen (1200-1253)

16.travnja 2008.,srijeda,3.dan,Kumagaya-Tokyo st.-Nagoya st.-Maibara st.-
Sekigahara-Kyoto st.-Otsu




gore,pogled kroz shinkansen koji ulazi u Maibara stanicu;


Na Putu prema Kyotu odlučio sam sići stanicu prije na Maibara stanici i ukrcati
se u lokalni vlak koji me odbacio do malog mjesta Sekigahara koje ima posebno
mjesto u svijesti japanaca.Sekigahara je mjesto u kojem se 1600. godine dogodila
najznačajnija bitka u japanskoj povijesti,koja je ujedno bila i posljednja velika bitka
japanske povijesti.Sukobile su se dvije najveće grupacije samuraja i ratnika
(jap.bushi) u japanskoj povijesti da bi se vidjelo tko će zavladati Japanom nakon
stotina godina ratova između klanova.Te dvije vojske predvodila su dva daimyoa tj.
dva lokalna velikaša,Tokugawa Ieyasu (1543-1616) na jednoj strani i Ishida
Mitsunari (1560-1600) na drugoj.Ukratko,Ishida Mitsunari je izgubio,njegova
vojska je poražena,a on je smaknut u Kyotu.Tokugawa Ieyasu je nakon pobjede
osnovao Tokugawa shogunat koji je trajao sve do 1868.Ovo povijesno razdoblje
od 1600. do 1868. zove se i razdoblje Edo jer se dvorac klana Tokugawa nalazio u
Edu (danas Tokyo).




gore,stiže lokalni vlak koji će me odbaciti do Sekigahare,nekih pola sata vožnje;
zahvaljujući JR Passu ne moram kupovati nikakve dodatne karte...već dugo sam
želio posjetiti Sekigaharu,ove godine sam odlučio i ostvariti tu želju.




gore,pogled prema vlakovođi




gore,već smo na slijedećoj stanici,Samegai;nema brige za sve one koji ne
čitaju japanska pisma, jer osim na hiragani i kanji pismu naziv stanice piše i
na latinici




gore,Kashiwabara stanica;odlična je stvar u Japanu što na svakoj stanici piše
koja je bila prethodna stanica, i koja je slijedeća,tako da se možete pripremiti
za izlazak,a i skužite ako idete u pogrešnom smjeru




gore,pogled kroz prozor vlaka,ovo je jedan malo drugačiji Japan,bez velikih
gradova u blizini




gore,karta koja prikazuje položaj Sekigahare u odnosu na okolna mjesta i
jezero Biwa,najveće jezero u Japanu




gore i dolje,stigli smo,Sekigahara stanica




gore,pogled na Sekigaharu i okolicu




gore,unutrašnjost stanice,besprijekorna




gore,odmah krećem jer nemam puno vremena,nema nikakvih putokaza na
engleskom,pa krećem na slijepo prema nekom osjećaju (čitaj sedmo čulo),
bitno mi je pronaći neka mjesta vezana za slavnu bitku,bit će interesantno
vidjeti gdje će me instikt ili osjećaj odvesti




gore,zavirio sam u vrt privatne kuće u prolazu,izgleda čarobno




gore i dolje,ova cesta čini se prilično prometnom za malo mjesto,stvar je u
tome da se mjesto nalazi na glavnom putu još od davnina,a poznat je pod
nazivom Tokaido







gore i dolje,lokalno shinto svetište





gore i dolje,mjesto gdje se ovlaš operu ruke i isperu usta kada se dođe u svetište








gore,glavna zgrada u svetištu




gore,pogled prema ulaznim torii vratima



gore,glavno zvono u svetištu




gore,tradicionalna kuća u samoj blizini shinto svetišta




gore,nekoliko metara dalje nailazim na budistički hram,ali je zatvoren za
javnost,izgleda kao da je napušten...krećem dalje






gore,mali vrt tik uz cestu




gore,konačno sam naletio na nešto vezano za slavnu bitku koja se ovdje dogodila
prije 408. godina,zastave klanova koji su sudjelovali u bitci kod Sekigahare;
s lijeva na desno:Shimazu klan,Asano klan,nepoznat klan,Nanbu klan




gore,zastave klanova i mali hram i svetište sa klupicama za umorne putnike
poput mene;zastave klanova ( jap.nobori,s lijeva na desno):plavi nobori klana
Ukite Hideiea (1573-1632) koji je bio jedan od generala Toyotomi Hideyoshija
(1537-1598) u invaziji na Koreju 1592-93.,zatim veliki nobori najvećeg luzera
bitke Ishide Mitsunarija (1560-1600) glavnog generala poražene vojske,nobori
Shimazu klana i sasvim desno zastava klana Asano;izvori govore da je u bitci
smaknuto 40.000 glava koje su pokopane iza ovakvih malih hramova koji su
podignuti u sjećanje svih postradalih bez obzira na čijoj su strani bili;




gore,zastave klanova (s lijeva na desno):Kogyoku klan,Todo klan,Ukita klan i
zastava Ishide Mitsunarija




gore i dolje,ubrzo sam se našao na rubu grada;pretpostavljam da se i ovdje možda
odigrao dio velike bitke jer se borilo između 150 i 200.000 ljudi u gradu i neposrednoj
okolici,hodam poput mjesečara pokušavajući naći tragove minulih vremena...






gore,na putokazima na koje sam naišao uspijevam pročitati da ovaj koji pokazuje
desno ukazuje na mjesto vezano za Sekigahara bitku a udaljeno je 500 metara ili
deset minuta hoda,udlučio sam poći tim putem




gore,naišao sam na groblje,ali pojavio se problem,počele su mi rikavati baterije
foto-aparata,nisam imao rezervne (to su bile rezervne) a nove sam zaboravio
kupiti na Sekigahara stanici,odlučio sam nastaviti bauljati po okolici




gore i dolje,groblje klanova,







gore i dolje,u šumi sam naišao na hram klana Ukita koji je u bitci kod Sekigahare
bio na strani poraženih,te su tada izgubili mnogo svoje zemlje







gore,bilo je vrijeme za povratak u grad

...nastavak slijedi...

tekst Vladimira Devidea

Uvod

Jedno od središnjih pitanja života - možda upravo njegovo središnje pitanje
samo jest pitanje negacije života - smrti !
U tom bi se smislu,u načinu hiperbole,moglo reći:
"Pitanje smrti je jedino pitanje".
Svakako,rođenjem je svatko od nas neopozivo i definitivno,bez prava na
priziv i bez izgleda na pomilovanje,osuđen na smrt.
Čini se da ne možemo razumjeti što je smrt.Ako je netko uvjeren da razumije,
čini nam se da je to tek njegov "subjektivni osjećaj".Ako se netko(zaista) ne
boji smrti,on se u tom pogledu "dobro osjeća",no čini nam se da ni to nije do
kraja "zadovoljavajuće."
Smrt je,možda,"veličanstvena tajna".Ne znamo je li uzvišena ili tragična ili
besmislena...Čini se da je nespoznatljiva.I sam pokušaj razmišljanja o smrti u
nekom smislu je apsurdan.Isto je tako apsurdno razmišljanje o bilo čemu
drugom osim o smrti.Odnos smrti prema ljepoti,dobroti i istini čini se da je
neshvatljiv.Čini se plauzibilnim da je "vjera u život poslije smrti",u
neposrednom i doslovnom smislu riječi,iluzorna i kontradiktorna.Vjera u neku
načelnu nemogućnost "života poslije smrti" također nema uvjerljive osnove.
Agnostički stav o pitanju " života poslije smrti je nezadovoljavajući.
O smrti se može navesti mnogo dubokih,lijepih,maštovitih i duhovitih misli i
metafora.Ali one,čini se,nemaju mnogo veze s istinom o smrti.
Usporedbe smrti sa svršetkom puta promašene su.
Na svršetku puta stigli smo iz jednog mjesta u drugo.Sa smrću ne znamo što je.
Usporedbe smrti sa bilo čime poznatim su promašene.Smrt je nešto apsolutno i
definitvno što se ni s čime poznatim ne može usporediti.
Nije li čudno da je uopće moguće živjeti,znajući da postoji i da je neizbježna smrt
(koju ne razumijemo)? Ne znamo,posjeduju li i životinje svijest o smrti.Uostalom,
što je svijest-to,također,čini se da je nespoznatljivo.Ne znamo niti je je li sve to
čudno,besmisleno ili užasno.
Ne znamo utječe li na smrt,to što bismo željeli da ona bude.
Životinje,biljke i ljudi umiru.U nekom smislu i civilizacije,pa i planeti i zvijezde
umiru.Čini se apsurdnim pomisao da je smrt čovjeka bitno različita od drugih
smrti.Ali ta pogađa upravo nas.
S takvog stajališta gledano,moglo bi se - možda - pomisliti:
Kako je moguće da ogromna većina ljudi živi na način kao da smrt uopće ne
postoji:grade si kuće,brinu se o stvarima bez značenja,angažiraju se oko
besmislenih pothvata;kradu,varaju,lažu,govore gluposti...?!To je apsurd nad
apsurdima.Ljudi gomilaju bogatstva iako znaju(ili bi morali znati) da ga neće
moći "ponijeti sa sobom" kad umru.Zlato u grobnicama faraona je simbol tog
apsurda.Čovjek koji je gladan ili bez odjeće ili krova nad glavom,bolestan,
ponižen ili uvrijeđen "s pravom" misli o tim svojim tegobama a ne o smrti.Je li i to
apsurd ili je apsurd smatrati to apsurdom.
Možda je jedini razumni i dostojni stav prema smrti molitva - u najširem smislu
te riječi.Je li takvo gledanje kapitulacija pred smrću ili pobjeda nad njome ili
iluzija pobjede nad njom ?
Ima li svrhe misliti i čitati o smrti ?Što je s tim mislima i zapisima nakon smrti
njihova autora ?

Tema smrti u japanskoj poeziji

Među najprodornijim,najdubljim i najduhovitijim zapisima o smrti jesu pjesme o
tome japanskih zen-majstora i pjesnika-laika inspiriranih zenom.Prije svega,
ipak,treba reći ponešto općenitog o stavu Japanaca prema smrti.
Daisetz Teitaro Suzuki o tome piše na jednom mjestu:

Jedna od misli koje su vrlo drage japanskom srcu jest "umrijeti isagi-yoku".U
nekim smrtima,ako je ta činjenica prisutna,mogu se čak milosrdno suditi zločini
što su ih počinili prijestupnici.Isagi-yoku znači "ne ostavljajući žaljenja" ili " u
punoj prisutnosti duha".Japanci ne vole vidjeti kako se netko neodlučno i
nećkajući suočava sa smrću;oni žele biti otpuhnuti kao što vjetar raznosi
cvijetove trešnje i nema sumnje da je taj stav Japanaca prema smrti bio u vrlo
dobrom skladu s učenjem zena.Može biti da Japanci nemaju nikakve posebne
filozofije života,ali sigurno imaju filozofiju smrti.Duh samuraja,duboko udišući zen,
širio je svoju filozofiju čak i među masama.Te su,dapače i onda kad nisu bile
posebno poučavane o putu ratnika,upile njegov duh i spremne su da žrtvuju
svoje živote za svaku stvar koju toga trenutka smatraju vrijednom.



gore,D.T.Suzuki

Možda ovdje treba reći nešto o nesporazumu o tome,zašto je trešnjin cvijet
"simbol Japana".Nipošto ne zbog svoje "ljepote"(koja je možda i pomalo
"sentimentalna"),već stoga što je trešnjin cvijet simbol ratnika:On se osipa dok je
još mlad i na vrhuncu ljepote,"ne plašeći se odlaska",kao što se i ratnik ne plaši
smrti dok je još mlad i u naponu snage.Ruža nije takav cvijet;njoj se latice
ponekad i sasvim osuše na stabljici prije negoli otpadnu - on "oklijeva u odlasku"
i stoga ne može biti simbolom Japana !

Među japanskim pjessmama o smrti ima ih i takvih,koje su još - čini se-više u
duhu theravada budizma negoli zena.Primjerice,glasovita waka jednog od najvećih
i svakako najkontroverznijeg -zen majstora Ikkyua:

Jedemo,izbacujemo izmetine,
spavamo i ustajemo;
to je naš svijet.
Sve što još nakon toga treba učiniti
- jest da umremo.



gore,Ikkyu Sojun,zen majstor

Od Unzana ima slijedeća pjesma:

Upitaj Buddhu - on ne zna.
A niti patrijarsi.
Izvan našeg dosega:
Tko je rođen ?
Tko je umro ?

Posebno mjesto među japanskim pjesmama o smrti zauzimaju pjesme pred smrt
što su ih u očekivanju smrti ili neposredno prije nje,a ponekad i uoči ritualnog
samoubojstva seppuku(harakiri ili raspor trbuha) napisali mnogi istaknuti
Japanci.D.T. Suzuki o tome kaže:

Ti su stihovi poznati kao "stihovi oproštaja od života".Japance su učili i pripremali
kako bi mogli naći trenutak odmora da se oslobode najintenzivnijih uzbuđenja u
koja bi mogli zapasti.Smrt je najozbiljnija stvar što zaokluplja svu našu pažnju,no
produhovljeni japanci smatraju da treba biti sposoban da je transcendiraju i da
na nju gledaju objektivno.Običaj ostavljanja oproštajne pjesme,iako ga ne
prihvaćaju svi,čak ni u feudalno doba,počeo je najvjerojatnije u razdoblju
Kamakura(1185-1333) kod zen redovnika i njihovih sljedbenika.Kad je Buddha
prelazio u nirvanu(utrnuće),okruživali su ga njegovi učenici,i on mi je dao svoj
oproštajni poticaj.To su vjerojatno oponašali kineski budisti,poglavito chan bidisti,
koji su - umjesto da sljedbenicima ostavljaju oproštajne upute - za njih izražavali
vlastite poglede na život.Veliki vojskovođa iz XVI stoljeća Uesugi Kenshin
(1530-1578),ostavio je dvije pjesme pred smrt, jednu na kineskom i drugu na
japanskom jeziku:

I blagostanje tijekom života samo je
čašica sakea;životni vijek od
četrdeset i devet godina prošao je u snu.
Ne znam što je život i ne znam što je smrt;
godina za godinom - sve je tek san.

I nebo i pakao ostali su za mnom.
Stojim na mjesečini rane zore,
oslobođen oblaka prijanjanja.



gore,Uesugi Kenshin

Shiaku Shinsakon(Nyudo),vazal posljednjeg vladara obitelji Hojo,Hojo Takatokija
(1303-1333),napisao je pred ritualno samoubojstvo(seppuku) oproštajnu
predsmrtnu pjesmu izrazitog "zen-okusa":

Podižem ovaj mač
i siječem Prazno u dvoje;
usred velikog ognja
osvježavajuća struja povjetarca !


Slično se doima i pjesma pred seppuku najvećeg majstora čaja Sen-no-Rikyua,
(1522-1591) što ju je napisao kad ga je Toyotomi Hideyoshi(1536-1598) osudio
na smrt jer je,navodno,bio upleten u zavjeru protiv vladara:

Podižem mač,
ovaj svoj mač,


odavna u mom posjedu -
Konačno,došlo je vrijeme:
bacam ga u vis,spram neba !



gore,Sen-no-Rikyu majstor čaja
dolje,Toyotomi Hideyoshi,samuraj-vladar




No treba istaknuti da se pjesme pred smrt čitavog niza zen-majstora nikako ne
doimaju manje dramatično,iako nisu umrli od vlastite ruke.Evo nekoliko primjera:
Daito Kokushi(1282-1337),osnivač hrama Daitoku-ji,napisao je ovu predsmrtnu
pjesmu:

Hvatam blistavi mač
da sasiječem Buddhe i patrijarhe.
Samo jedan pogled na moje majstorstvo
i prazno si grize zube-koljače.



gore,zen majstor,Daito Kokushi;
sliku je naslikao zen-učitelj Hakuin Ekaku(1685-1768)

Majstor rinzai zena Fumon(1302-1369) napisao je:

Veličanstveno ! Veličanstvno !
Nitko ne zna konačnu riječ.
Dno je oceana u plamenu,
iz Praznog iskaču drveni jaganjci.


Također,rinzai majstor zena Kukoku(1328-1407) :

Jašem na ovom drvenom konju glavačke;
progalopirat ću kroz Prazno
Želite li mi ući u trag ?
O,pokušajte mrežom uhvatiti oluju !


Zekkai,rinzai majstor(1336-1405):

Prazno se slomilo nad zemljom;
goruće zvijezde prelijeću željeznu planinu.
Prekobacivši se,nestajem u trenu.


Bokuo,rinzai mastor(1384-1455):

Sedamdeset i dvije godine
čvrsto sam držao govedo na uzdi.
Danas,kad šljiva ponovo cvate,
puštam ga da vrluda po snijegu.


Baisho,majstor soto-zena(1633-1707)

Nikad ne pomislivši na slavu,
s nepriličnim životom za sobom,
u zazen-stavu u lijesu,
sad ću se svući.


Ima i "komičnih" pjesama pred smrt.Jedan od najvećih humorističkih pisaca
razdoblja Tokugawa(1600-1868),Jippensha Ikku(1765-1831) napisao je:

Od ovog ću se svijeta
sada rastati.Uz miris tamjana
postat ću konačno pepeo -
Pa,zdravi bili !


I haiku pjesnici često su napisali svoju pjesmu pred smrt u tom pjesničkom obliku:
Saikaku(1641-1693) živio je 52 godine,dok se u njegovo vrijeme kao normalan
životni vijek smatralo pola stoljeća;pjesma pred smrt mu je haiku

U prolaznom svijetu
uživao sam mjesec
dvije godine duže.



gore,Ihara Saikaku,pisac

Najveći haiku pjesnik svih vremena Matsuo Basho(1644-1694) rekao je,bolestan,
kad su ga zapitali o njegovoj pjesmi pred smrt,da bi to mogla biti bilo koja njegova
haiku pjesma.Ipak,kao pjesma pred smrt smatra se njegova pjesma

Bolestan na putu.
Snovi se kovitlaju
usahlim poljima.

U ovoj možda najljepšoj haiku pjesmi pred smrt,ne može se posve adekvatno prevesti
treći stih kakemeguru:"lutaju" je preslabo,"kovitlaju" je prejako.Možda bi,da u našem
jeziku postoji takva riječ, još najbliže bilo "rastrčavanju".



gore,Matsuo Basho

Ransetsu(1653-1707):

Jedan list pada,
još jedan list pada -
odneseni vjetrom.

Michikaze(?-1709):

Danas mijenjam odjeću
za putovanje
u neviđeni svijet.

Tantan(1675-1761):

Jutarnji mraz.
Nacrtana štapom
planina Fuji.

Vjerojatno,to će reći da je pjesnik za čitava života stremio prema Ljepoti - Fuji ! - ali je
samo malo od toga - tekgrubi crtež štapom,koji je daleko od stvarne planine - postigao.

Pjesnikinja Chine-jo:

Tako lagano gori,
tako se lagano gasi -
Krijesnica !

Issa(1763-1827):

Od korita do korita
pričao sam
koještarije.

Prvo korito je ono u kojem se pere novorođenče;u drugom se pere lešina.



gore,Issa Kobayashi

Ryunosuke Akutagawa(1892-1927),pred samoubojstvo trovanjem:

Hunjavica:
Jedino još višak nosa
nije u mraku.



gore,Ryunosuke Akutagawa,pisac


* tekst je preuzet iz Časopisa za filozofiju,književnost i umjetnost Istoka "KULTURE
ISTOKA",God. V,broj 15,1988. i objavljen na hagakure blogu 1. sudenog 2007. godine