gurwoman

srijeda, 29.12.2010.

Ćušpajz vs. juha

Na, ovo vam je soundtrack za čitanje:

Ponukana člankom s epohalnom viješću da su i neandertalski pragurmani kuhali ćušpajze i da je to vjerojatno prva složenija kuhana hrana na svijetu, a kao osoba koja bi rado da joj se umjesto jednog prsta kirurški ugradi jušna žlica, dužna sam posvetiti barem prosječan post čaroliji variva.

Dakle, i znanost je dokazala: ćušpajz je alfa i omega ljudske prehrane. Kad bi se krapinski pračovjek nakon naporna posla umoran vratio kući i s ulaza u špilju zaurlao: "Ženo, šta ima za jest?!, uglavnom bi dobio pravarivo od povrća. I vjerojatno je bio zadovoljan, jer nije poznavao fileke, sarme, ćevape, pizze, janjetinu ispod peke, lazanje i slične tvorevine za kojima bi mogao čeznuti dok mu treći dan zaredom pražena pod nos stavlja podgrijanu vodicu u kojoj plivaju ukuhano korijenje, gomolji i trave. I nekoliko desetaka tisuća godina poslije nije puno drukčije. Svaka čast raznim đakonijama, roštilju, brzoj hrani, srednje brzoj hrani, sporoj hrani, ali nema do fine tople juhice ili variva barem dva-tri puta tjedno. A posebno nakon malo veselije i prpošnije noći. Istina, kod današnjeg Homo sapiensa sklonost prema ćušpajzu evoluira tijekom života. Pretpostavljam da je većina vas, kao i ja, u djetinjstvu prezirala variva kojima su nas futrale majke. Kelj-ćušpajz, varivo od poriluka - to je bila najgora moguća kazna, u rangu sa zabranom gledanja crtića u 19.15, ako ne i gora. A danas se prodam za njih.

Osim što su fini, krepki, zdravi i hranjivi, ćušpajzi imaju još puno lijepih osobina i tko ih ne bi volio? Praktičnost. Napraviš hamper, čuvaš ga i podgrijavaš danima, a on te grije i uzvraća ljubav. Jednostavnost. Nema tu puno posla. Da, dugo se kuha, ali od dva sata kuhanja efektivno je 20 min rada u vidu sjeckanja i miješanja, a ostalo je pasivno krčkanje na laganoj vatrici. Ćušpajzi su kulinarski legići - stotine jednostavnih djelića od kojih slaganjem i preslagivanjem možeš dobiti milijardu kombinacija. U svako doba godine. Što god da složiš, nekako će ispasti. Ali oprez, ćušpajzisti početnici, tanka je linija koja dijeli fino od bljutavog i bezličnog. Najčešće je tajna u iskustvu i začinima. I duuuugom, laaaganom krčkanju. Vegeta i ajmprajm nedopuštena su sredstva!

Popis mojih omiljenih ćušpajza mijenja se valjda češće nego holivudske boxoffice top-liste. Zimski ćušpajz hall of fame obiluje grahoricama i izgleda otprilike ovako:

1. Istarska maneštra od bobići - Jer je upravo jedemo. U kombinaciji grah+slanutak+kukuruz.
2. Jota - Zima, zima, e pa šta je... Panceta, suho meso, kiselo zelje, grah, ali još i uz dodatak krumpira! Di ćeš bolje?
3. Klasični sljemenski grah - Jer ništa tako dobro ne paše nakon zimskog uspona na brdo.
4. Pašta-fažol - Opet apgrejdani grah. Dobitna kombinacija, pogotovo ako ubacim i malo ljute kobase.
5. Varivo od poriluka - O, da, neprijatelj iz djetinjstva sad je miljenik. Pogotovo kad u njemu plivaju komadići pancete i onako je neodoljivo gust i viskozan...

A sad dolazimo do ontoloških problema. Što zapravo ćušpajz čini ćušpajzom i razlikuje ga od ostalih pripadnika šire obitelji jušnih jela? Gdje je granica između juhe i ćušpajza? Maneštre i variva? Gdje su tu kalja, gulaš, čobanac i jota? Čini li distinkciju rijetkost? Očito ne. Kineska kiselo-ljuta juha puno je gušća od mog proljetnog variva s graškom i korabicom. Bogatstvo sastojaka? Ne. Begova čorba ili tajlandske juhice puno su bogatije od kelj-ćušpajza. Je li ovo obično semantičko cjepidlačenje? Obratimo se Aniću za pomoć... Pa kaže: "Varivo - gusta juha, ob. od povrća, može i s mesom (kao glavno jelo ili samo kao prilog)." Ćušpajz da je podvrsta juhe? Ne, ne, ne! Ne mogu se pomiriti s oduzimanjem samostalnosti i samosvojnosti varivu. Ćušpajz je entitet! Ali nejasnih granica. Nešto kao dejtonska Bosna. No ako ih razdvojimo, što je uopće bilo prvo, juha ili varivo? Jesu li u početku bili jedno, protojušpajz? Zašto se Arthur C. Clarke nije malo i time pozabavio? The truth is out there...

E, da, i sretna vam Nova godina! Bolja od ove, nadam se.