gurwoman

četvrtak, 06.05.2010.

Napokon Vinistra

U Istri guske ne idu u maglu nego na Vinistru. Pa tako i ja za njima...

Dakle, 29. 4. - 2. 5., Poreč. Najveći, po mnogima najbolji i zapravo jedini hrvatski vinski sajam s jasnom strategijom i identitetom, u svom impresivnom 17. izdanju. Vinistarska djevica i dotepenka poput mene osjećala se ustreptalo kao Jaca kad je prvi put vidjela Obamu. Ambiciozan plan bio je uživati od početka do kraja, četiri dana. Misija je izvršena, ali smanjenim intenzitetom iz jednostavnog razloga koji bi Danny Glover u Smrtonosnom oružju sažeo ovako: "I'm too old for this shit."
Mali savjet za buduće posjetitelje: četvrtak-novinari, profesionalci, nešto politike, ugodno poluprazno; petak-profesionalci, hrvatski predsjednik, pristojniji dio građanstva, možda i najbolji dan; subota-raja došla piti, gužva, živciranje, napor; nedjelja-nešto manje raje pije, izlagači što prije žele doma.

Inače, cilj Vinistre je promovirati istarske proizvode, tako da su izlagači lokalni. Osim vina, koja su središte priče, promoviraju se i maslinova ulja, sirevi i slične delicije. Uvijek ima i gostujućih izlagača, a ove godine to su bili pojedini vinari iz Bosne, Slovenije, Srbije i Crne Gore. Nažalost, osim ako nemate neku super žnjoru ispod pulta, nema prodaje, a uz izlagački dio (130 izlagača!), važan je i ocjenjivački (535 uzoraka vina!). Tu je i zanimljiv popratni program, tematske kuharske prezentacije, vođene degustacije, okrugli stol na središnju temu (ovaj put itekako vruća tema - međunarodno brendiranje hrvatskih vina), izložba fotografija, večer cigara, nema što nema. Srećom, Gibonni je bio dovoljno daleko, u Umagu. Mjesto radnje je nova sportska dvorana Žatika, krasotica jedna. Fala Dionizu, nema onog gurkanja i laktarenja sa zagrebačkih enogastronomskih događanja, kad se osjećam kao u osam ujutro u dvanaestici, samo s čašom u ruci.

Neću opisivati što se nudilo od vina i koje su impresije, jer je to već detaljno i vješto učinila Enogastromama, u čijem sam širem enogastrodruštvu imala čast uživati i mislim da je to početak jednog divnog prijateljstva. A da blogeri postaju važna i cijenjena društvena sila, dokazuje i ova slika (aha):

Nakon što smo se lijepo rukovali, pristojno smo pozvali druga predsjednika na čašicu, ali namčorasti Jakovčić mu nije dao i odvukao ga je. Je li to zato što smo bili na slovenskom štandu ili možda jer sam imala masnu fleku od boškarina na majici?

No da zadržim ozbiljan ton i informativnu notu, navest ću pobjednike izložbe u najtipičnijim i najpopularnijim kategorijama. Uskoro će ljeto, više će se pijuckati, pogotovo mlade malvazije, pa dobro dođe mali vodič prije nasumičnog odlaska u supermarket ili vinoteku. Ne kažem da vrijede samo nagrađena vina, a ostala su šrot, naprotiv. Vino je ionako subjektivan doživljaj, ali tko želi kušati šampione, nek izvoli.

Najbolja zrela malvazija je Uroborus Brune Trapana, pun pogodak, a najbolja mlada djelce starih majstora udruženih u novi projekt koji bi trebao zablistati na američkom tržištu - Ma.De.Ba.Ko (vinari Matošević, Degrassi, Kozlović i vinski poduzetnik Bastianich). Pohvaljujem i njihov dizajn. Najbolji zreli teran je Teran barrique Franca Armana, a mladi Teran 2 Silvana Legovića (ne probala, jao!). Najbolji Cabernet sauvignon smutio je Đulio Ferenac, Chardonnay Matić, Shiraz opet Trapan sa Shuluqom iz 2007., a Merlot Agrokorova Festigia 2008. Inače omraženi Agrokor okupio je sjajne ljude i počeo raditi odlična vina, svaka čast. Evo i priloga za trač-rubriku: obitelj Cetinski bacila se u vinski biznis pod imenom Capo. Blještav štand, vina većinom bijela, probala tek Chardonnay, niš posebno, ali dajmo Tonyju vremena pa ćemo vidjeti. Drago mi je da su moji Benvenutiji u formi, pristojni, uglancani i fini kao uvijek, nagrađen im je momjanski muškat, teran dobio srebrnu medalju, malvazija zlatnu, ali najbolja vijest je da uskoro na tržište puštaju čarobnu suhu berbu malvazije, najbolje desertno vino s kojim se moje nepce susrelo.
Iako sam aktivnija bila u gastronomskom dijelu programa, otišli smo na vođenu degustaciju pod vodstvom Saše Špiranca "Životni vijek malvazija". 12 kušanih malvazija raznih godišta, od friških pa sve do 2000, od inoksa do barriquea. Tko god da pljuje malvaziju da nije ozbiljno vino i da loše stari (a ne kao ja naughty ), može zauvijek šutjeti. Raspon okusa je čudesan, a starije malvazije Kozlovića, Matoševića i Degrassija stvarno moćna vina. Jedini problem je nabavka, ali zato čovjek lijepo dođe na Vinistru i uživa. Saša nas je naučio i to da ne bi trebalo grlom u malvaziju pa mahnito uvijek tražiit najfriškiju berbu, jer se istina pokaže tek kad se slegne prvotna zaigranost i aromatičnost. Malvazija je zaokruženija i smirenija nakon godinu dana i zato je sad idealno vrijeme za godište 2008. Srećom pa imam jednog Benvenutija na lageru.

Kulinarski dio Vinistre zahtijeva zaseban post pa imajte strpljenja. Sličke za izazivati zazubice već su neko vrijeme na Gastroprijevodovom Facebook profilu pa navalite, ali samo ako ste siti. A neka poruka za kraj bila bi da je ovo kritično, ali i najuzbudljivije vrijeme za hrvatska vina. Odjednom svi vinari imaju viška u podrumu i našli su se u preobranom grožđu. Oni koji se ne pokrenu, pred propašću su. Pravi je tren da izađu izvan granica i iskoriste naš potencijal, ali jedino udruženi i uz pomoć institucija. Entuzijasti poput Vinistre i drugih divnih ljudi (projekt Fine Wine Croatia) ne mogu sve sami. I zato, djeco, kupujmo tu i tamo i hrvatska vina, istražujmo, učimo, sladostrašćujmo se.