gurwoman

utorak, 22.12.2009.

Dva lica kobasica

Zima. Druženje, kuhano vino, kobase. Tako to u ex-austrougarskom kutku svijeta nekako prirodno ide. Zato nam je Bandi i dao šator na trgu. Da i mi budemo mali Beč. Što je zgodno i pozdravljam. Jes da je šator malo idi-mi-dođi-mi, na podu daske, na stropu bijeli kvazilusteri, jedan dan tamburaši, drugi Hendrix, ali neka... veseli čovjeka. I jes da je kuhano vino prašak skuhan davno prije i pohranjen u termosici. Ali družiš se, na toplom si, koga briga. Ali onda u usta strpaš debrecinku Bandijeva mesara Baje i zimska čarolija pretvori se u probavnu noćnu moru. Ugh. Treba prije popit 23 kuhana vina da bi to cijenio. Mljevena masna spužvasta konfekcija. Jel unutra svinja ili slezene pekinezera, vrag bi ga znao. Dakako da to za raju u tolikoj količini i ne može biti bolje, ali ne, hvala. Dobro, budimo iskreni, u prvoj prilici pojest ću je opet, ali s radošću i entuzijazmom babe koja 7823. put u životu vodi ljubav s jedinim mužem u istoj pozi i rado bi zamislila Gregoryja Pecka, ali ne sjeća se više kako izgleda.
A onda čovjek proba chorizo. Za one koji žele znati više: chorizo je lagano dimljena pikantna svinjska kobasa s češnjakom i paprikom specifična za Španjolsku. Može biti i suha za reckanje i svježa za kuhanje/pečenje. Ima ih navodno i kod nas, ali oprez. Radije odriješiti kesu u Bonkuloviću u Kaptol centru nego ubosti lažnjak u Superkonzumu.

S njom se može svašta, ali posebno je slastan chorizo sendvič. Koliko vidim, dvije su najpopularnije varijante: zapečena ciabatta, rikula, paradajz, ploškice grilanog choriza ili isto to, ali pečena paprika umjesto paradajza. Ima toga na Borough Marketu u Londonu, mjestu mog prvog susreta s chorizom i brojnim drugim đakonijama. Jeksi ošla i donijela katalonskoga blaga te smo nevješto pokušali rekreirati tu božanstvenu poslasticu:

Koliko god eksperiment bio nespretna improvizacija, chorizo je bio toliko fin da nam je oprostio. E, to je kobasa. Sad, da ne bi bilo da je meni susjedova kobasa uvijek zelenija, odnosno finija, volim ja i hrvatske svinje u hrvatskom crijevu. Upućujem vas na Galovićev dućančić u Vlaškoj 78. Osim daleko najboljeg kulena i seke mu, odlična neskupa suha kobasa za rezanje, a to govori osoba kojoj u žilama predaka teče više svinjske nego ljudske krvi. Da imamo obiteljski grb, na njemu bi bila svinjska glava s ukrštenim krvavicama.
I, poanta ovog posta bila bi:

Pažljivo odabrana kobasa
do goleme sreće je trasa;
naizgled lijepa, a u duši prazna
želucu svakom teška je kazna.