gurwoman

ponedjeljak, 16.11.2009.

Jesen u mom gradu

Jesen je simpatična samo u onoj ranoj fazi kad je lišće crveno-žuto i još se njihucka na stablima, čekaju se prvi kesteni, zahladilo je tek toliko da moraš staviti laganu jaknu na sebe, a sunca još ima napretek. Ali ta faza u Zagrebu traje sveukupno možda deset dana. A onda odvratno smogasto sivilo, mrkli mrak u pola pet, meteoropatske tegobe i dosadne kenjkave kiše koje se vuku danima. Jednom riječju, bljuk. Da mogu uštrcati u sebe neke GMO medvjeđe hormone pa da razvijem sposobnost ćorenja zimskog sna do proljeća, ali bez nuspojave nakupljanja dodatnog sala, odmah bih to učinila. Ali eto, ovako taj bljutavi period, uz tek pokoji utješni bljesak (Martinje, blagdansko obžderavanje, Nova godina, skijanje, rođendani), moram preživjeti u real timeu, svjesno i bespoštedno. Kako se boriti protiv jesenske monotonije i dosade? Kulinarskim sabotažama! Neka kuhinja postane prva linija obrane!

Nije jesen samo kestenje, kobasice i otužna voćna ponuda koja se svodi na trojstvo jabuka-banana-naranča. A, ne. Treba proširiti vidike i prigrliti sezonske namirnice, možda malko manje raskošne od proljetnih i ljetnih, ali može se tu svašta naći. Evo nekoliko nasumičnih prijedloga, mahom empirijski provjerenih:

1. Došli domaći limuni - napravite domaći limončelo. Jeksi i ja upravo smo smutile svoj, ali nakon što smo ga procijedile, jošmora stajati u frižideru tri mjeseca (je, kak da ne). Zasad mi više smrdi po jeftinoj votki (prokleti Vigor) nego limunima, ali možda se to s vremenom promijeni. Ili sam ja samo preosjetljiva na mrsku mi votku.

2. Dunje na sto načina! Doduše, stala sam na namazu od dunja i jabuka, a redovitu isporuku pite od dunje dobivam od stare majke, koja radije peče kolače nego da bijelo platno tka.

3. Sezona je ćimulica, raštike, mišancije! Od mišancije se radi pesto, a ćimulice se skuhaju na lešo pa začine s češnjakom, prepečenim komadićima pancete, limunom i maslinovim uljem.

4. Bundeva! Krem juha od bundeve s đumbirom i dalje je pri vrhu moje osobne top-liste, a ništa lošija nije ni pita od bundeve. Neka ih glupavi Ameri rezbare za Halloween, ja ću ih u slast jesti. Kad se samo sjetim da kod nas još ima ljudi koji misle da su bundeve isključivo napoj za svinje...

5. Pekmezi! Šljive i jabuke, a još malo pa će i domaće naranče. Nedjelja - festival palačinki.

6. Evo i jedan autorski receptić, ništa posebno maštovito, ali prigodno. Pod motom: "I jesen može biti šarena":

Na ulju se dinsta luk, pa se doda dosta nasjeckane pancete, lisnatog celera (kralj povrća!) i mrkvice te lovor. Kad omekša, ubace se pelati, pa malo bijelog vina. Kad se sve fino ukuha, ubaci se posebno skuhani šareni mladi grah i onda se to sve još malo krčka pa začini. Gotovo:

7. Kesteni i portugizac. Riječi su suvišne, probava upitna, ali užitak zajamčen.

8. Beru se masline. Osim što jednu turu svakako treba ispeći, brzo naručite svježe ulje od sestrične tetkine babe tamo negdje oko Šibenika. A tko nema izvor, neka se još sutra (srijeda, 18.) zaleti do Kaptol centra na festival maslinova ulja, gdje se svašta fino može degustirati i na akciji kupiti.

Tu ću stati.

16.11.2009. u 22:46 • 5 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 02.11.2009.

Rakijada u Humu 2: Biska uzvraća udarac!

Nakon 365 što dužih, što kraćih dana, vratila sam se na mjesto užitka - u Hum, na smotru domaće rakije. Da je isti ivent u Zagrebu, vjerojatno bi se zvao Bisk'experience Rakia Week Show powered by T-mobile. Sačuvaj Božo! Ista smotra događa se zadnje nedjelje u mjesecu listopadu, i svaki put (od čak dva) grijali su nas i rakija i sunce. Ona iznutra, ono izvana. Ovaj put ekspedicija bila je malo veća, ali ništa manje vesela. Dapače! Zapravo, sad se uopće bojim pisati o tome da ne privučem nepreglednu masu znatiželjnika iduće godine, što gradski trg u Humu veličine moja dva dnevna boravka ne bi podnio. Ali onda sam se sjetila da ovo čitaju samo moji probrani prijatelji s kojima se skoro ionako nikad za ništa ne mogu organizirati pa je sve u redu.

Prva stanica bio je Tinjan - međunarodni sajam pršuta!

Seoska veselica, velik šator, klupe, zabavno-glazbeni program, štandovi s hrpama pršuta i pršutove rodbine. Što ćeš više? Jedino ne shvaćam kako su navečer uspjeli dovući Severinu (i zašto, pobogu) nakon što je koji dan prije letjela po beogradskoj Areni u 185 glamuroznih kostimića i s vojskom plesača. Ali ako su platili pršutom, razumijem je. U općem šušuru nisam uspjela naći španjolski štand i ponuditi im jedan bubreg za šnitu pata negre, koja mi je jedna od većih životnih želja. Nakon kratkog plahutanja po sajmu i brzinske degustacije, traživši parkić i klupice gdje bismo piknikovali, smjestili smo se na jedinom prikladnom mjestu - uz ogradu groblja.

Iako sam uvjerena da bi Klarin debitantski domaći ajvar i mrtve dizao iz groba, to se ovaj put, srećom, nije dogodilo. Renatine pite, kozji sir, kukuruzni kruh, pršut, kobasa, čvarci... Sve smo to lijepo sahranili u želuce. A potom, u Hum... Put biske!

Za razliku od lani malo smo zadocnili, ali sve se stigne. I opet je sve bilo divno i opušteno i veselo i razdragano. Ljudi svih veličina, dobi, horoskopskih znakova i oblika ušnih resica minglaju se i migolje s čokančićima od stola do stola. Kojih je u stvari samo tri, tako da zapravo stalno cirkuliraš.

Smotra je natjecateljskog karaktera. Sudjelovati može bilo tko, samo treba smutiti dobru domaću rakiju i donijeti uzorak. Onda žiri iza zatvorenih vrata kuša uzorke podijeljene u kategorije i izbacuje kandidate krug po krug. Nešto kao Hrvatska traži zvijezdu ili Zvijezde plešu. Izbacivanje sve dok ne ostanu finalisti. Rakijoločna masa dotle čeka i ispija ispale uzorke (za 25 kn kupiš čašicu i onda po principu popij kolko ima i kolko možeš). U zalaz sunca je proglašenje, kad su svi već dobrano veseli i ujedinjeni u jedno. Nagrade su povelja, vjerojatno i slika u lokalnom glasilu te osjećaj ponosa i zadovoljstva - neprocjenjivo. I još nešto u prilog Humu - u njemu nema Bandića. Dok je u Tinjanu bio, vidla ja na televizoru, u sklopu akcije ''ja se tak malo španciram Rvackom na račun Zagrepčana, al se uopće neću kandidirat za precjednika, osim ak se kandidiram''.

Ove godine imali smo i rakijskog viteza, legendu Miru Petohleba, a djevojke su čekale u redu za slikanje s istim.

Imam osjećaj da sam manje popila ove godine i da je izbor bio mrvicu predvidljiviji (gdje je nestala rakija od vrškova bora, gdje medica s propolisom?), ali ne žalim se. I opet je naš narod pokazao zavidno umijeće u guranju svega i svačega u lozu. Kušalo se ruže, brusnice, šljive, šumskih plodova, rute, limunske trave, grožđa, životnog eliksira...

Uz još koju godinu za eksperimentiranje, mislim da mi je jedan od sljedećih ciljeva proizvesti vlastiti čudotvorni napitak i prijaviti ga na smotru, da i ja rakiju za trku imam. Pa i da ispadne u prvom krugu, popit će se.

Nakon fajrunta trebalo se ići jesti istarske delicije u obližnje seosko domaćinstvo Valter Kolinasi, u suradnji s riječkom rakijaškom sekcijom. No pripiti zagrebački kontingent odvojio se i samouvjereno obznanio da će sam naći put do konobe tek 6 km dalje, negdje u pustopoljini između Roča i Huma. Kobna pogreška. Mrak, šumski put, pustoš, lutanje, mnogi telefonski pozivi u pomoć, frustracije, nevjerica, odustajanje. Nadam se da nikad neću morati slušati što smo sve propustili. Utjehu i otrežnjenje smo našli na Učki, u legendarnom restoranu dobre hrane i prostojnih cijena, ali očajnog interijera Dopolavoro. Telac i krumpir ispod peke za nekih 60, 70 kn po obilnoj porciji - jako dobro.

A sad nazad u otužni jesensko-zimski zagrebački brlog oblagati se salom i čekati iduću godinu i još mnogo ovakvih divnih izleta i manifestacija.

I tko kaže da Istra nije hrvatska? Evo kako lijepih tradicionalnih hrvatskih suvenira nudi: