gurwoman

ponedjeljak, 02.11.2009.

Rakijada u Humu 2: Biska uzvraća udarac!

Nakon 365 što dužih, što kraćih dana, vratila sam se na mjesto užitka - u Hum, na smotru domaće rakije. Da je isti ivent u Zagrebu, vjerojatno bi se zvao Bisk'experience Rakia Week Show powered by T-mobile. Sačuvaj Božo! Ista smotra događa se zadnje nedjelje u mjesecu listopadu, i svaki put (od čak dva) grijali su nas i rakija i sunce. Ona iznutra, ono izvana. Ovaj put ekspedicija bila je malo veća, ali ništa manje vesela. Dapače! Zapravo, sad se uopće bojim pisati o tome da ne privučem nepreglednu masu znatiželjnika iduće godine, što gradski trg u Humu veličine moja dva dnevna boravka ne bi podnio. Ali onda sam se sjetila da ovo čitaju samo moji probrani prijatelji s kojima se skoro ionako nikad za ništa ne mogu organizirati pa je sve u redu.

Prva stanica bio je Tinjan - međunarodni sajam pršuta!

Seoska veselica, velik šator, klupe, zabavno-glazbeni program, štandovi s hrpama pršuta i pršutove rodbine. Što ćeš više? Jedino ne shvaćam kako su navečer uspjeli dovući Severinu (i zašto, pobogu) nakon što je koji dan prije letjela po beogradskoj Areni u 185 glamuroznih kostimića i s vojskom plesača. Ali ako su platili pršutom, razumijem je. U općem šušuru nisam uspjela naći španjolski štand i ponuditi im jedan bubreg za šnitu pata negre, koja mi je jedna od većih životnih želja. Nakon kratkog plahutanja po sajmu i brzinske degustacije, traživši parkić i klupice gdje bismo piknikovali, smjestili smo se na jedinom prikladnom mjestu - uz ogradu groblja.

Iako sam uvjerena da bi Klarin debitantski domaći ajvar i mrtve dizao iz groba, to se ovaj put, srećom, nije dogodilo. Renatine pite, kozji sir, kukuruzni kruh, pršut, kobasa, čvarci... Sve smo to lijepo sahranili u želuce. A potom, u Hum... Put biske!

Za razliku od lani malo smo zadocnili, ali sve se stigne. I opet je sve bilo divno i opušteno i veselo i razdragano. Ljudi svih veličina, dobi, horoskopskih znakova i oblika ušnih resica minglaju se i migolje s čokančićima od stola do stola. Kojih je u stvari samo tri, tako da zapravo stalno cirkuliraš.

Smotra je natjecateljskog karaktera. Sudjelovati može bilo tko, samo treba smutiti dobru domaću rakiju i donijeti uzorak. Onda žiri iza zatvorenih vrata kuša uzorke podijeljene u kategorije i izbacuje kandidate krug po krug. Nešto kao Hrvatska traži zvijezdu ili Zvijezde plešu. Izbacivanje sve dok ne ostanu finalisti. Rakijoločna masa dotle čeka i ispija ispale uzorke (za 25 kn kupiš čašicu i onda po principu popij kolko ima i kolko možeš). U zalaz sunca je proglašenje, kad su svi već dobrano veseli i ujedinjeni u jedno. Nagrade su povelja, vjerojatno i slika u lokalnom glasilu te osjećaj ponosa i zadovoljstva - neprocjenjivo. I još nešto u prilog Humu - u njemu nema Bandića. Dok je u Tinjanu bio, vidla ja na televizoru, u sklopu akcije ''ja se tak malo španciram Rvackom na račun Zagrepčana, al se uopće neću kandidirat za precjednika, osim ak se kandidiram''.

Ove godine imali smo i rakijskog viteza, legendu Miru Petohleba, a djevojke su čekale u redu za slikanje s istim.

Imam osjećaj da sam manje popila ove godine i da je izbor bio mrvicu predvidljiviji (gdje je nestala rakija od vrškova bora, gdje medica s propolisom?), ali ne žalim se. I opet je naš narod pokazao zavidno umijeće u guranju svega i svačega u lozu. Kušalo se ruže, brusnice, šljive, šumskih plodova, rute, limunske trave, grožđa, životnog eliksira...

Uz još koju godinu za eksperimentiranje, mislim da mi je jedan od sljedećih ciljeva proizvesti vlastiti čudotvorni napitak i prijaviti ga na smotru, da i ja rakiju za trku imam. Pa i da ispadne u prvom krugu, popit će se.

Nakon fajrunta trebalo se ići jesti istarske delicije u obližnje seosko domaćinstvo Valter Kolinasi, u suradnji s riječkom rakijaškom sekcijom. No pripiti zagrebački kontingent odvojio se i samouvjereno obznanio da će sam naći put do konobe tek 6 km dalje, negdje u pustopoljini između Roča i Huma. Kobna pogreška. Mrak, šumski put, pustoš, lutanje, mnogi telefonski pozivi u pomoć, frustracije, nevjerica, odustajanje. Nadam se da nikad neću morati slušati što smo sve propustili. Utjehu i otrežnjenje smo našli na Učki, u legendarnom restoranu dobre hrane i prostojnih cijena, ali očajnog interijera Dopolavoro. Telac i krumpir ispod peke za nekih 60, 70 kn po obilnoj porciji - jako dobro.

A sad nazad u otužni jesensko-zimski zagrebački brlog oblagati se salom i čekati iduću godinu i još mnogo ovakvih divnih izleta i manifestacija.

I tko kaže da Istra nije hrvatska? Evo kako lijepih tradicionalnih hrvatskih suvenira nudi: