Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
utorak, 31.03.2009.
Be(e)rlin
Bilo se u Berlinu jedan fini produženi vikend. Dakako da to nije dovoljno vremena da bih sad mogla pametovati i generalizirati o jednoj višemilijunskoj metropoli duge i burne povijesti te kompleksne sadašnjosti, ali neću se libiti.
Grad preporučujem svim bivšim, sadašnjim i budućim studentima Filozofskog, napose onima koji su voljeli visiti po Rupi. Ima taj neki alternativno opušteni lagano boemski štih. Ali, naravno, uz primjerenu dozu germanske preciznosti i organiziranosti. I guba je koliko je povijesti komprimirano na tom nevelikom prostoru, svaka okućnica nudi neku anegdotu. Ugostiteljski objekti također su izazvali oduševljenje. Užasno puno simpatičnih i udobnih kavana, pivnica, maštovitih barova s dušom i karakterom. Jest da smo mi Balkanke uvijek bile najglasnije iako smo razgovarale prosječno glasnim i normalnim tonom, ali ipak je to Njemačka. Nisam vidjela nijedan lokal koji se temelji na svetom trojstvu hrvatske ugostiteljske arhitekture: mramor-mesing-staklo. Doduše, nismo bile do birtija okupljališta raseljene Hratske po imenu King, Monte Carlo, Monaco (Ivana, nadopuni ili ispravi).
Što se gastronomije tiče, zaštitni znak i omiljeni snek s nogu je famozni curry wurst.
A probala sam ga u svetoj instituciji - Curry 36. To je inače običan kiosk-pečenjara, ali krcat u svako doba dana, s klijentelom koja predstavlja presjek društva. Dakle, ne samo istočnoeuropski bauštelci, nego i japiji u odijelima, decentne turistkinje poput mene, domaćice, studenti, svega. Fascinantno. A najfascinantnije je da ta prčvarnica ima i svoj merchandise: majice, šalice, privjeske... To je kao da ćevabdžinica na jarunskom placu ima svoju modnu liniju. Začudila me njihova razdioba kobasa na one s kožicom i bez. Dakako da sam naručila s kožicom. Koje picajzle! Sam curry wurst (s pomfritom i kečapom) ima sve odlike dobrog fastfuda: toplo, masno, slasno, zasitno i nadasve grešno. Jedino sam očekivala više pikantnosti i curryja od nečeg što se zove curry wurst, a nepce je ostalo uskraćeno. Što i očekivati od naroda koji skida kožice kobasama.
Pogledajte samo kako su im tržnice sterilne:
Cijene u Berlinu su sasvim simpatične, za kontekst Zapadne Europe. Tek malo skuplje od Zagreba, a neke stvari uopće ne. Npr. većina hrane u dućanima. Veliko pivo oko tri eura u birtiji. A u restoranima se može sasvim ok pojesti za do 10-15 eura.
Svidjela nam se pivnica Berliner Republik. I staro i mlado, opušteno, mnoštvo piva, ekrani ko na burzi pa svako malo na njima padaju i rastu cijene piva, vrlo zgodna ideja:
I starinska telefonska govornica-kabina za pušače. Još im je to i predobro.
Pokušavala sam izbjegavati mainstream piva prisutna i na našem tržištu te si priuštiti nove hmeljske pustolovine. Brzinska recenzija piva:
- Berliner Kindl je neko lokalno. Nisam baš oduševljena, malo vuče na gorčinu, ali može proći u nedostatku boljega.
- Schiffbauer, pivo koje proizvodi gorespomenuta pivnica. Odlično, svijetlo, osvježavajuće, lagano, a puno okusa.
- Schultheiss, također berlinsko pivo, svijetlo. Jako dobro i pitko, ali ipak za pola koplja slabije od Schiffbauera.
- Flensburger, dakako, iz Flensburga, gradića uz dansku granicu, gdje je nekoć igrao Lacković. Imaju cijelu paletu, ali ja sam pila svijetlo. Odličan pilsner, krasno klizi.
Inače, u Berlinu je jako in ići na branč vikendom pa smo se i tu okušale. Branč se nudi na svakom koraku, ali najbolje je otići u neku alternativniju kafanu na isti. Platiš nekih 6, 7, 8 eura i imaš sokić i neograničen švedski stol pun svega.
Za večernji izlazak svakako inzistiram da posjetite klub White Trash Fast Food. Susret umjetnosti, igraonice, kiča, rokenrola, restorana s ponudom a la Fort Apache i alternativnog kluba sa živom svirkom a la Spunk. Neopisivo i jedinstveno.
Tu neku sveprisutnu mješavinu kiča i alternative s germanskom organiziranošću najbolje su mi dočarale prostitutke u pravilnim razmacima raspoređene duž jedne ulice (Ivana, koje?). Dakako, prostitucija je legalna, prijateljice noći imaju mirovinsko, zdravstveno, sindikat i sve su Njemice! Valjda im je moto "konzumirajmo njemačko". Sve su bile obučene identično, nisu pretjerano vulgarne, pokrivene su u skladu s niskim temperaturama, u điru su visoke čizme-platforme i bijela boja, a da se pojave na našoj subotnjoj špici, bile bi skroz neprimjetne.
Grad je jako umjetnički orijentiran, svugdje se može naletjeti na zanimljiv uradak:
Ove godine obilježava se 20. godišnjica pada Zida. U to ime i za kraj mala poslastica za vas:
četvrtak, 05.03.2009.
Wine&Gourmet festival 2009.
Dočekala sam i to i baš se lijepo provela. Što je nekom djetetu Disneyland, meni je zagrebački Wine&Gourmet festival. Izdanje drugo. Promjene u odnosu na prošlu godinu: veći prostor, bolja logistika, više izlagača.
O čemu je riječ? Pljuneš 150 kn i dva dana možeš obilaziti štandove s raznim vinima, hrvatskim i stranim, i ponekom delicijom (Klara, vječna hvala što si se uspjela izboriti za kamenice, slurp) te sveudilj degustirati i minglati se. Možeš gledati kuharske prezentacije - sjediš, poznati kuhari pred tobom kuhaju, a jelo na kraju i probaš. Možeš i ići na vođene tematske degustacije vina za limitiranu publiku, ali moraš se prijaviti puno prije, a ne kao ja.
Bude puno ljudi, svakakvih, veselo, obavezno sretneš nekog poznatog (na veliko iznenađenja, ja svoju knjigovotkinju)... Dobro, sve malo pati od zagrebačkog snoberaja i uštogljenosti, ali samo mjestimično. Ipak je previše raznoprofilnih ljudi. Ipak, mislim da bi dogodine mogao proći i veći prostor. Na kraju će to još na hipodromu završiti.
U petak sam bila samo par sati popodne, a u subotu bogme od jutra do fajrunta. Najljepše je što cijeli dan cirkuliraš, otkrivaš novo, pijuckaš, pripiješ se polaaaako, postupno i opušteno.
Pronađite uljeza:
Popilo se...
Zahvaljujući susretljivosti kolegice, imali smo protekciju na kuharskim prezentacijama, gdje je glavna zvijezda ipak bio najluksuzniji štednjak na svijetu, mrcina Molteni od Electroluxa:
Osobno sam se uvjerila u kvalitetu i čvrstoću Moltenija profesionalnim testnim postupkom pod nazivom "lasta na vratima pećnice". Dakako, mali je prošao test. A nisam baš tako lahka kako izgledam.
Ne pokušavajte ovo kod kuće:
Jako me razdragala kuharska predstava Zdravka Tomšića iz restorana Draga di Lovrana, kojeg nosim u srcu jer je prije kuhao u Kukurikuu, gdje smo svinjska polovica i ja davno pojeli svoj prvi zajednički obrok za pamćenje i upoznali se sa slow foodom. Čak sam i upoznata s istim, nalikujući na curicu koja čeka pred garderobom Luku Nižetića da se upozna s njim.
Evo majstora na djelu. Da, s njim je Željka Fattorini Žeža, voditeljica. Baš je dobra bila, taman.
Tomšić je radio prvo paštetu od bakalara na pireu od buče s mascarponeom, posipano mrvicama bučenih sjemenki i s par kapi bučinog ulja (nešto najbolje što sam ikad kušala), a zatim njoke od buče u pireu od pečene kruške s lukom i pancetom. Sline cure samo dok pišem...
A degustatorske porcije tako male, kao za štenad pekinezera...
Sto babica, nimalo kilavo dijete:
Vina sam probala bezbroj, možda su jedno ili dva bila onako mrvicu ne po mom guštu, ali sve je bilo odlično. Primjećujem da opet automatski odjurim Istrijanima, Dalmatincima, Slovencima i uvoznicima, a kontinentala Hrvatska ostane tužna i zanemarena. Obećavam, popravit ću se.
Koliko se sjećam, evo tek nekoliko nasumičnih opservacija i otkrića:
- Linija tzv. gastromedova Radovan Petrović nešto je fenomenalno, novi svijet. Nenormalne kombinacije ukusa (med sa celerom, feferonom, češnjakom, mrkvom...) u nečemu što nije baš pravi med, više nekakav aromatizirani gusti dresing, koji se prelije preko npr. kockice kruha i blagog kozjeg sira. Može se kupiti u Mercatoru. Skupo.
- Problemi sa sinusima? Garantirano rješava žličica Samoborske muštarde!
- Bibićeva vina su standard za sebe.
- Rene je stalno drven!
- Benvenutijeva medica je odlična. A imali su i nešto čega (još?) nema na tržištu - slatko vino od suhih bobica malvazije. Predivno, bolje od bilo kojeg prošeka.
- Novo ime u Istri - Roxanich - pun pogodak. I to crnim vinima (merlot, teran, refošk), malvazija još nije spremna. Furaju se na luksuz pa su butelje preko 150 kn, možda malo precijenjeno, ali stvarno dobra vina.
- Među autohtonim slastičarskim kreacijama lokalnog šmeka koje u zadnje vrijeme preplavljuju dućane s jestivim suvenirima i delikatesama, ime tete Cvite iz Solina iz uljare Vukšić (otuda maslinovo ulje u kolačima) znalcima puno znači. Probala tzv. Dioklecijanov vijenac i skoro si prste pojela.
Ne, nije sada slikano.
- Napokon probala Stagnum i Mendekovu selekciju, kraljeve među plavcima. Da, prefino, ali ne za astronomske cijene od preko 250 kn. Ali jebiga, to su paradoksi hrvatskog vinskog tržišta.
- Ako priđete Talijanu, nasmiješite se i kažete "Ciao... Prego... Vino", zauvijek ste kupili njegove simpatije.
- Ne smijemo zanemarivati Degrassija, nije zaslužio.
- Ne miješati Edija i Marjana Simčića, iako će se oni nasmiješiti i reći da im se to stalno događa.
- Drugi put ponijeti i pokoji sendvič, ovi degustacijski zalogaji su samo predigra.
Unatoč skoro 10 sati provedenih tamo, nisam uspjela probati sve što sam htjela. Ali zadržala sam tu dozu prisebnosti da se ne idem fotografirati obgrljena oko svakog vinara, tutkajući mu pritom vizitku u ruku: "Ks-ks, prevodim za butelju!"
Sve skupa, bilo je tako dobro da se nimalo ne stidim što smo nakon fajrunta skupljali (biskvitom, ne jezikom!) ostatke otopljene čokolade u tavi, truseći ostake vina koje je ljudina Olivier odnekud izvukao ispod pulta. Nije potrajalo jer nas je osoblje steralo van... Do iduće godine.
I zašto ovakvih stvari zapravo ne bi bilo češće?
nedjelja, 01.03.2009.
Praščad u Prascu (sasvim predvidljiv naslov)
POP! POP! POP!
Patrola Okusnog Pupoljka u novoj uzbudljivoj epizodi, koju bismo ovaj put mogli podnasloviti "Svoji na svome":
OBJEKT: Restoran, tj. gastropub "Prasac", Vranicanijeva 6 (bivši Fran's Reef, još bivšiji Indy's)
KAKO SMO SE ONDJE OBRELI: Vrlo proračunato i planirano. Želja je plamtjela mjesecima, a sad se poklopilo s godišnjicom ljubavne simbioze. Napomena: rezervacija nekoliko dana unaprijed obavezna.
POJELI TE POPILI: Uh... Za početak, jaka, ali solidna biska. Bilo zima tu večer pa je trebalo zagrijati organizam. Nažalost, tu se sad moram ispričati prvo za laganu alkoholnu demenciju jer ne pamtim detaljno jela pa će opisi biti šturi i imbecilni, što je velika šteta, a i packa mom recenzentskom ugledu. A drugo, nema nijedne jedine slike jer je superfensi hajtek nokia u interijeru na prigušenom svjetlu sposobna za fotografiranje koliko i moj ribež za sir, pa su svi pokušaji slika ispali kao mutni i mračni jednostanični organizmi. Elem, predjelo: on nekakvu proljetnu salatu, sjećam se da je bilo krijesa i zelenja i umaka i zgodno izgledalo; ja pirjani goveđi rep u zamotuljcima od hrskavog lisnatog tijesta, s umakom. Presavršeno i topljivo u ustima. Za glavno, on janjeće kotlete na pireu od crnog graha (e, to se sjećam jer sam na izlasku maltretirala Dina za recept) i kupusa, a ja ono na što sam se nabrijavala mjesecima: pečeno volovsko srce na kremastoj palenti. Srce, brrr... Znam da sad svi zamišljaju sluzavu crvenu gromadu kako pulsira na tanjuru, ali to nema veze s vezom.
Sliku preuzela od kolega gastroblogera, nadam se da se neće ljutiti, sve je to u zajedničkom interesu širenja gastrokulture svekolikog puka.
Uglavnom, srce je komad prefinog mesa, za laike, kao neka mješavina jezika i malo tvrđe kuhane šunke, ne znam. Palenta senzacionalna. Igrali na sigurno i uzeli butelju Tomićevog plavca, koja je tu već lagano nestala. U posebnom naletu hedonizma te večeri, moj prasac se malo opustio kako samo on to zna pa smo se ponašali kao pijani ruski milijarderi na godišnjem. Uspjela sam spriječiti naručivanje još jedne butelje koja bi bila kobna, ali zaredalo je nekoliko nasumce odabranih čaša crnoga iz ne prevelike ponude. Ludi ferovac ugledao je na tabli vino po imenu FX Pichler i odlučio da je to baš zgodan naziv i da on to hoće, bez da uopće pita je li crno ili bijelo. Eh! Kao razumnija polovica, bila sam dovoljno prisebna da mi već postane blago neugodno pred osobljem, ali i taman toliko opuštena da se zapravi pritom i zabavljam.
Odlučili smo da još nije vrijeme za desert i da želimo još jesti glavnih jela. Ja sam se odvažila naručiti juneće kosti (zapravo, raspolovljena kost pa se tunka kruh i jede moždina). Masno, ali novo i zanimljivo. A i kako me brižna majka upozorila, dio krave s najvećim rizikom za kravlje ludilo. Vidjet ćemo za desetak godina... Prasac je uzeo tzv. gnudi od skute u umaku od rajčice. Dakako, tu je pala sprdancija na naziv i uvjerenost da su to zapravo grudi. Jadni Dino potrudio se razjasniti stvar, ali kao da priča mlincu za papar, što je ubrzo i sam shvatio. No, to su bile nekakve prefine i lagane velike sirne noklice lagane poput oblačka na podlozi od aromatičnog paradajz-safta.
Napokon je kucnuo čas desertu i čašici prošeka. On se ne sjeća što je uzeo (ali u zalogaju je nestalo), a ni ja jer sam bila usredotočena na svoj semifreddo od marcipana s jednim čokoladnim tartufićem i malom kockicom prhkog biskvitastog kolačića. Bilo je servirano na duguljastom komadu crnog mramora, prvo zdjelica semifredda, zatim kockica biskvita pa kuglica tartufa. Inače ne padam na te instalacije serviranja pet grama hrane u vazi na špiglu s ikebanom, svjetlećim žaruljicama i Meštrovićevom skulpturom. Ali ovo je bilo taman u granici dobrog ukusa i nepretencioznosti, a sadržaj je bio živa ekstaza. Ocjena: 5.
PONUDA: Za Zagreb nešto sasvim novo, itekako potrebno i vrlo dobro izvedeno. Konkurencija se može sakriti skuti pod skute, iako je na tom nivou zapravo i nema puno. Pokretač i duša Prasca je Dino Galvagno, relativno mlad kuhar kojeg ćete naći u svakom tekstu na temu hrvatskih kuharskih zvijezda, mladih nada, što god. Nakon brojnih putešestvija, čovjek je napokon otvorio svoj prostor gdje može raditi što hoće. I ne, naziv restorana nije sažetak ponude nego jedna šira metafora. Najbolje kod Prasca je da zapravo nije pretenciozan high-class restoran koji se fura na instalacije od preskupih i ekskluzivnih namirnica, nego mjesto koje kombinira obične, možda i zapostavljene sastojke vrhunske kvalitete i uz malo mašte pretvori ih u nezaboravno jelo. Za šonjaste zagrebačke ziheraše koji se skanjuju nad srcem, moždinom ili tripicama jelovnik uvijek nudi i nešto tipa odrezak tune ili file lista. Nema stalnog jelovnika nego se ponuda mijenja iz dana u dan. Ručak je nešto jednostavniji, a večera malo ekskluzivnija. Veći dio menija je na mesnoj bazi, ali uvijek je izbalansiran da ima i ribe i povrća. Neki zvocaju da je vinska lista slabašna, ali ne mogu reći da me to mučilo. I sve se nudi na čaše, velik plus. Recite da sam subjektivna, ali restoran kojem je bazično kućno bijelo vino Benvenutijeva malvazija od mene dobiva gromoglasan pljesak i cjelov u ćelenku. Ocjena: 5.
POSLUGA: Sve osim kuhinje je jedna prostorija, sa šankom, tako da je kontakt blizak i neposredan. To volim. Dino ili sjedi za šankom i snima situaciju ili kuha, a osim njega bila su tu dva simpatična konobara. Nažalost, pokušaji minglanja s Dinom neslavno su završili zbog pripitih upadica moje svinjske polovice. Ipak, na kraju su nas svi fino pozdravili (dobro, ostavili smo lijepu svoticu), a ja sam čak iskamčila recept za pire od crnog graha, ali mi je u međuvremenu izvjetrio, a znam da je bilo nekih trikova. Kvragu! Ocjena: 4/5.
AMBIJENT: Već sam pisala o Fran's Reefu, restoranu koji je prije bio u istom prostoru. Znači, maleno, svega 4 stola i šank. Sviđa. Fran's Reef je bio malo svjetlucaviji i šminkerskije uređen, a Prasac je prigušeniji i udobniji. Ništa posebno, a toplo i prisno. Sviđa. I ima lijep, jednostavan i efektan logo, a ja volim kad je priča zaokružena i ništa nije prepušteno slučaju. Jedini problem je to što je Prasac sad dosta razvikan i hit, dosta se o njemu piše, pa je stalno pun i to onda znači i priljev snobova i proljevastih džetsetera koji moraju vidjeti i biti viđeni. Kad smo mi bili, tijekom večere se sve napunilo, a klijentela, hvala bogu, nisu bili Gotovčevi ni Ronald Braus, nego anonimni, ali meni tek pola koplja manje iritantni pripadnici zagrebačke blazirane japijevsko-kulturnjačke elite u ranim tridesetima. Ono, brend menadžeri, grafički dizajneri, kustosi i uvoznici prirodne kozmetike. Naravno, oni svi tiho šapuću, jako su pristojni i uglađeni i važni, pa smo se mi kao dvoje praščadi koja previše pije, naručuje sve i svašta, glasno priča, smije se i žvali (inače nismo takvi) itekako isticali. Srećom, Prasac ima tu auru opuštenosti i neuštogljenosti pa se nisam osjećala kao Kerum u Louvreu. Ocjena: 5.
CIJENA: Ukratko, visoka, ali ne previsoka. Recimo, za dva slijeda, čašu vina i kavu - 200 kn. U mom slučaju, nije za svaki dan nego ipak malo posebnije prilike, ali vrijedi svake lipe kad se sretna i nasmiješena vraćaš kući. Puno restorana bi isto toliko, i više, naplatilo nekakvu kvazifensi bezukusnu konfekciju.
KONAČAN SUD: Sjedi, pet. Da, da i da! Svima od srca preporučujem ovaj doživljaj. Ja se planiram uskoro vratiti na mjesto zločina s Bjelkom, u puno pristojnijem izdanju, te poraditi na razvijanju odnosa s Dinom i daljnjem iskamčivanju recepata. Muško ostavljam doma.
