gurwoman

četvrtak, 05.03.2009.

Wine&Gourmet festival 2009.

Dočekala sam i to i baš se lijepo provela. Što je nekom djetetu Disneyland, meni je zagrebački Wine&Gourmet festival. Izdanje drugo. Promjene u odnosu na prošlu godinu: veći prostor, bolja logistika, više izlagača.
O čemu je riječ? Pljuneš 150 kn i dva dana možeš obilaziti štandove s raznim vinima, hrvatskim i stranim, i ponekom delicijom (Klara, vječna hvala što si se uspjela izboriti za kamenice, slurp) te sveudilj degustirati i minglati se. Možeš gledati kuharske prezentacije - sjediš, poznati kuhari pred tobom kuhaju, a jelo na kraju i probaš. Možeš i ići na vođene tematske degustacije vina za limitiranu publiku, ali moraš se prijaviti puno prije, a ne kao ja.
Bude puno ljudi, svakakvih, veselo, obavezno sretneš nekog poznatog (na veliko iznenađenja, ja svoju knjigovotkinju)... Dobro, sve malo pati od zagrebačkog snoberaja i uštogljenosti, ali samo mjestimično. Ipak je previše raznoprofilnih ljudi. Ipak, mislim da bi dogodine mogao proći i veći prostor. Na kraju će to još na hipodromu završiti.
U petak sam bila samo par sati popodne, a u subotu bogme od jutra do fajrunta. Najljepše je što cijeli dan cirkuliraš, otkrivaš novo, pijuckaš, pripiješ se polaaaako, postupno i opušteno.

Pronađite uljeza:

Popilo se...

Zahvaljujući susretljivosti kolegice, imali smo protekciju na kuharskim prezentacijama, gdje je glavna zvijezda ipak bio najluksuzniji štednjak na svijetu, mrcina Molteni od Electroluxa:

Osobno sam se uvjerila u kvalitetu i čvrstoću Moltenija profesionalnim testnim postupkom pod nazivom "lasta na vratima pećnice". Dakako, mali je prošao test. A nisam baš tako lahka kako izgledam.

Ne pokušavajte ovo kod kuće:

Jako me razdragala kuharska predstava Zdravka Tomšića iz restorana Draga di Lovrana, kojeg nosim u srcu jer je prije kuhao u Kukurikuu, gdje smo svinjska polovica i ja davno pojeli svoj prvi zajednički obrok za pamćenje i upoznali se sa slow foodom. Čak sam i upoznata s istim, nalikujući na curicu koja čeka pred garderobom Luku Nižetića da se upozna s njim.

Evo majstora na djelu. Da, s njim je Željka Fattorini Žeža, voditeljica. Baš je dobra bila, taman.

Tomšić je radio prvo paštetu od bakalara na pireu od buče s mascarponeom, posipano mrvicama bučenih sjemenki i s par kapi bučinog ulja (nešto najbolje što sam ikad kušala), a zatim njoke od buče u pireu od pečene kruške s lukom i pancetom. Sline cure samo dok pišem...

A degustatorske porcije tako male, kao za štenad pekinezera...

Sto babica, nimalo kilavo dijete:

Vina sam probala bezbroj, možda su jedno ili dva bila onako mrvicu ne po mom guštu, ali sve je bilo odlično. Primjećujem da opet automatski odjurim Istrijanima, Dalmatincima, Slovencima i uvoznicima, a kontinentala Hrvatska ostane tužna i zanemarena. Obećavam, popravit ću se.

Koliko se sjećam, evo tek nekoliko nasumičnih opservacija i otkrića:

- Linija tzv. gastromedova Radovan Petrović nešto je fenomenalno, novi svijet. Nenormalne kombinacije ukusa (med sa celerom, feferonom, češnjakom, mrkvom...) u nečemu što nije baš pravi med, više nekakav aromatizirani gusti dresing, koji se prelije preko npr. kockice kruha i blagog kozjeg sira. Može se kupiti u Mercatoru. Skupo.

- Problemi sa sinusima? Garantirano rješava žličica Samoborske muštarde!
- Bibićeva vina su standard za sebe.
- Rene je stalno drven!
- Benvenutijeva medica je odlična. A imali su i nešto čega (još?) nema na tržištu - slatko vino od suhih bobica malvazije. Predivno, bolje od bilo kojeg prošeka.
- Novo ime u Istri - Roxanich - pun pogodak. I to crnim vinima (merlot, teran, refošk), malvazija još nije spremna. Furaju se na luksuz pa su butelje preko 150 kn, možda malo precijenjeno, ali stvarno dobra vina.
- Među autohtonim slastičarskim kreacijama lokalnog šmeka koje u zadnje vrijeme preplavljuju dućane s jestivim suvenirima i delikatesama, ime tete Cvite iz Solina iz uljare Vukšić (otuda maslinovo ulje u kolačima) znalcima puno znači. Probala tzv. Dioklecijanov vijenac i skoro si prste pojela.

Ne, nije sada slikano.

- Napokon probala Stagnum i Mendekovu selekciju, kraljeve među plavcima. Da, prefino, ali ne za astronomske cijene od preko 250 kn. Ali jebiga, to su paradoksi hrvatskog vinskog tržišta.
- Ako priđete Talijanu, nasmiješite se i kažete "Ciao... Prego... Vino", zauvijek ste kupili njegove simpatije.
- Ne smijemo zanemarivati Degrassija, nije zaslužio.
- Ne miješati Edija i Marjana Simčića, iako će se oni nasmiješiti i reći da im se to stalno događa.
- Drugi put ponijeti i pokoji sendvič, ovi degustacijski zalogaji su samo predigra.

Unatoč skoro 10 sati provedenih tamo, nisam uspjela probati sve što sam htjela. Ali zadržala sam tu dozu prisebnosti da se ne idem fotografirati obgrljena oko svakog vinara, tutkajući mu pritom vizitku u ruku: "Ks-ks, prevodim za butelju!"
Sve skupa, bilo je tako dobro da se nimalo ne stidim što smo nakon fajrunta skupljali (biskvitom, ne jezikom!) ostatke otopljene čokolade u tavi, truseći ostake vina koje je ljudina Olivier odnekud izvukao ispod pulta. Nije potrajalo jer nas je osoblje steralo van... Do iduće godine.
I zašto ovakvih stvari zapravo ne bi bilo češće?