gurwoman

nedjelja, 01.03.2009.

Praščad u Prascu (sasvim predvidljiv naslov)

POP! POP! POP!

Patrola Okusnog Pupoljka u novoj uzbudljivoj epizodi, koju bismo ovaj put mogli podnasloviti "Svoji na svome":

OBJEKT: Restoran, tj. gastropub "Prasac", Vranicanijeva 6 (bivši Fran's Reef, još bivšiji Indy's)

KAKO SMO SE ONDJE OBRELI: Vrlo proračunato i planirano. Želja je plamtjela mjesecima, a sad se poklopilo s godišnjicom ljubavne simbioze. Napomena: rezervacija nekoliko dana unaprijed obavezna.

POJELI TE POPILI: Uh... Za početak, jaka, ali solidna biska. Bilo zima tu večer pa je trebalo zagrijati organizam. Nažalost, tu se sad moram ispričati prvo za laganu alkoholnu demenciju jer ne pamtim detaljno jela pa će opisi biti šturi i imbecilni, što je velika šteta, a i packa mom recenzentskom ugledu. A drugo, nema nijedne jedine slike jer je superfensi hajtek nokia u interijeru na prigušenom svjetlu sposobna za fotografiranje koliko i moj ribež za sir, pa su svi pokušaji slika ispali kao mutni i mračni jednostanični organizmi. Elem, predjelo: on nekakvu proljetnu salatu, sjećam se da je bilo krijesa i zelenja i umaka i zgodno izgledalo; ja pirjani goveđi rep u zamotuljcima od hrskavog lisnatog tijesta, s umakom. Presavršeno i topljivo u ustima. Za glavno, on janjeće kotlete na pireu od crnog graha (e, to se sjećam jer sam na izlasku maltretirala Dina za recept) i kupusa, a ja ono na što sam se nabrijavala mjesecima: pečeno volovsko srce na kremastoj palenti. Srce, brrr... Znam da sad svi zamišljaju sluzavu crvenu gromadu kako pulsira na tanjuru, ali to nema veze s vezom.

Sliku preuzela od kolega gastroblogera, nadam se da se neće ljutiti, sve je to u zajedničkom interesu širenja gastrokulture svekolikog puka.

Uglavnom, srce je komad prefinog mesa, za laike, kao neka mješavina jezika i malo tvrđe kuhane šunke, ne znam. Palenta senzacionalna. Igrali na sigurno i uzeli butelju Tomićevog plavca, koja je tu već lagano nestala. U posebnom naletu hedonizma te večeri, moj prasac se malo opustio kako samo on to zna pa smo se ponašali kao pijani ruski milijarderi na godišnjem. Uspjela sam spriječiti naručivanje još jedne butelje koja bi bila kobna, ali zaredalo je nekoliko nasumce odabranih čaša crnoga iz ne prevelike ponude. Ludi ferovac ugledao je na tabli vino po imenu FX Pichler i odlučio da je to baš zgodan naziv i da on to hoće, bez da uopće pita je li crno ili bijelo. Eh! Kao razumnija polovica, bila sam dovoljno prisebna da mi već postane blago neugodno pred osobljem, ali i taman toliko opuštena da se zapravi pritom i zabavljam.
Odlučili smo da još nije vrijeme za desert i da želimo još jesti glavnih jela. Ja sam se odvažila naručiti juneće kosti (zapravo, raspolovljena kost pa se tunka kruh i jede moždina). Masno, ali novo i zanimljivo. A i kako me brižna majka upozorila, dio krave s najvećim rizikom za kravlje ludilo. Vidjet ćemo za desetak godina... Prasac je uzeo tzv. gnudi od skute u umaku od rajčice. Dakako, tu je pala sprdancija na naziv i uvjerenost da su to zapravo grudi. Jadni Dino potrudio se razjasniti stvar, ali kao da priča mlincu za papar, što je ubrzo i sam shvatio. No, to su bile nekakve prefine i lagane velike sirne noklice lagane poput oblačka na podlozi od aromatičnog paradajz-safta.
Napokon je kucnuo čas desertu i čašici prošeka. On se ne sjeća što je uzeo (ali u zalogaju je nestalo), a ni ja jer sam bila usredotočena na svoj semifreddo od marcipana s jednim čokoladnim tartufićem i malom kockicom prhkog biskvitastog kolačića. Bilo je servirano na duguljastom komadu crnog mramora, prvo zdjelica semifredda, zatim kockica biskvita pa kuglica tartufa. Inače ne padam na te instalacije serviranja pet grama hrane u vazi na špiglu s ikebanom, svjetlećim žaruljicama i Meštrovićevom skulpturom. Ali ovo je bilo taman u granici dobrog ukusa i nepretencioznosti, a sadržaj je bio živa ekstaza. Ocjena: 5.

PONUDA: Za Zagreb nešto sasvim novo, itekako potrebno i vrlo dobro izvedeno. Konkurencija se može sakriti skuti pod skute, iako je na tom nivou zapravo i nema puno. Pokretač i duša Prasca je Dino Galvagno, relativno mlad kuhar kojeg ćete naći u svakom tekstu na temu hrvatskih kuharskih zvijezda, mladih nada, što god. Nakon brojnih putešestvija, čovjek je napokon otvorio svoj prostor gdje može raditi što hoće. I ne, naziv restorana nije sažetak ponude nego jedna šira metafora. Najbolje kod Prasca je da zapravo nije pretenciozan high-class restoran koji se fura na instalacije od preskupih i ekskluzivnih namirnica, nego mjesto koje kombinira obične, možda i zapostavljene sastojke vrhunske kvalitete i uz malo mašte pretvori ih u nezaboravno jelo. Za šonjaste zagrebačke ziheraše koji se skanjuju nad srcem, moždinom ili tripicama jelovnik uvijek nudi i nešto tipa odrezak tune ili file lista. Nema stalnog jelovnika nego se ponuda mijenja iz dana u dan. Ručak je nešto jednostavniji, a večera malo ekskluzivnija. Veći dio menija je na mesnoj bazi, ali uvijek je izbalansiran da ima i ribe i povrća. Neki zvocaju da je vinska lista slabašna, ali ne mogu reći da me to mučilo. I sve se nudi na čaše, velik plus. Recite da sam subjektivna, ali restoran kojem je bazično kućno bijelo vino Benvenutijeva malvazija od mene dobiva gromoglasan pljesak i cjelov u ćelenku. Ocjena: 5.

POSLUGA: Sve osim kuhinje je jedna prostorija, sa šankom, tako da je kontakt blizak i neposredan. To volim. Dino ili sjedi za šankom i snima situaciju ili kuha, a osim njega bila su tu dva simpatična konobara. Nažalost, pokušaji minglanja s Dinom neslavno su završili zbog pripitih upadica moje svinjske polovice. Ipak, na kraju su nas svi fino pozdravili (dobro, ostavili smo lijepu svoticu), a ja sam čak iskamčila recept za pire od crnog graha, ali mi je u međuvremenu izvjetrio, a znam da je bilo nekih trikova. Kvragu! Ocjena: 4/5.

AMBIJENT: Već sam pisala o Fran's Reefu, restoranu koji je prije bio u istom prostoru. Znači, maleno, svega 4 stola i šank. Sviđa. Fran's Reef je bio malo svjetlucaviji i šminkerskije uređen, a Prasac je prigušeniji i udobniji. Ništa posebno, a toplo i prisno. Sviđa. I ima lijep, jednostavan i efektan logo, a ja volim kad je priča zaokružena i ništa nije prepušteno slučaju. Jedini problem je to što je Prasac sad dosta razvikan i hit, dosta se o njemu piše, pa je stalno pun i to onda znači i priljev snobova i proljevastih džetsetera koji moraju vidjeti i biti viđeni. Kad smo mi bili, tijekom večere se sve napunilo, a klijentela, hvala bogu, nisu bili Gotovčevi ni Ronald Braus, nego anonimni, ali meni tek pola koplja manje iritantni pripadnici zagrebačke blazirane japijevsko-kulturnjačke elite u ranim tridesetima. Ono, brend menadžeri, grafički dizajneri, kustosi i uvoznici prirodne kozmetike. Naravno, oni svi tiho šapuću, jako su pristojni i uglađeni i važni, pa smo se mi kao dvoje praščadi koja previše pije, naručuje sve i svašta, glasno priča, smije se i žvali (inače nismo takvi) itekako isticali. Srećom, Prasac ima tu auru opuštenosti i neuštogljenosti pa se nisam osjećala kao Kerum u Louvreu. Ocjena: 5.

CIJENA: Ukratko, visoka, ali ne previsoka. Recimo, za dva slijeda, čašu vina i kavu - 200 kn. U mom slučaju, nije za svaki dan nego ipak malo posebnije prilike, ali vrijedi svake lipe kad se sretna i nasmiješena vraćaš kući. Puno restorana bi isto toliko, i više, naplatilo nekakvu kvazifensi bezukusnu konfekciju.

KONAČAN SUD: Sjedi, pet. Da, da i da! Svima od srca preporučujem ovaj doživljaj. Ja se planiram uskoro vratiti na mjesto zločina s Bjelkom, u puno pristojnijem izdanju, te poraditi na razvijanju odnosa s Dinom i daljnjem iskamčivanju recepata. Muško ostavljam doma.