gurwoman

utorak, 31.03.2009.

Be(e)rlin

Bilo se u Berlinu jedan fini produženi vikend. Dakako da to nije dovoljno vremena da bih sad mogla pametovati i generalizirati o jednoj višemilijunskoj metropoli duge i burne povijesti te kompleksne sadašnjosti, ali neću se libiti.

Grad preporučujem svim bivšim, sadašnjim i budućim studentima Filozofskog, napose onima koji su voljeli visiti po Rupi. Ima taj neki alternativno opušteni lagano boemski štih. Ali, naravno, uz primjerenu dozu germanske preciznosti i organiziranosti. I guba je koliko je povijesti komprimirano na tom nevelikom prostoru, svaka okućnica nudi neku anegdotu. Ugostiteljski objekti također su izazvali oduševljenje. Užasno puno simpatičnih i udobnih kavana, pivnica, maštovitih barova s dušom i karakterom. Jest da smo mi Balkanke uvijek bile najglasnije iako smo razgovarale prosječno glasnim i normalnim tonom, ali ipak je to Njemačka. Nisam vidjela nijedan lokal koji se temelji na svetom trojstvu hrvatske ugostiteljske arhitekture: mramor-mesing-staklo. Doduše, nismo bile do birtija okupljališta raseljene Hratske po imenu King, Monte Carlo, Monaco (Ivana, nadopuni ili ispravi).

Što se gastronomije tiče, zaštitni znak i omiljeni snek s nogu je famozni curry wurst.

A probala sam ga u svetoj instituciji - Curry 36. To je inače običan kiosk-pečenjara, ali krcat u svako doba dana, s klijentelom koja predstavlja presjek društva. Dakle, ne samo istočnoeuropski bauštelci, nego i japiji u odijelima, decentne turistkinje poput mene, domaćice, studenti, svega. Fascinantno. A najfascinantnije je da ta prčvarnica ima i svoj merchandise: majice, šalice, privjeske... To je kao da ćevabdžinica na jarunskom placu ima svoju modnu liniju. Začudila me njihova razdioba kobasa na one s kožicom i bez. Dakako da sam naručila s kožicom. Koje picajzle! Sam curry wurst (s pomfritom i kečapom) ima sve odlike dobrog fastfuda: toplo, masno, slasno, zasitno i nadasve grešno. Jedino sam očekivala više pikantnosti i curryja od nečeg što se zove curry wurst, a nepce je ostalo uskraćeno. Što i očekivati od naroda koji skida kožice kobasama.
Pogledajte samo kako su im tržnice sterilne:

Cijene u Berlinu su sasvim simpatične, za kontekst Zapadne Europe. Tek malo skuplje od Zagreba, a neke stvari uopće ne. Npr. većina hrane u dućanima. Veliko pivo oko tri eura u birtiji. A u restoranima se može sasvim ok pojesti za do 10-15 eura.
Svidjela nam se pivnica Berliner Republik. I staro i mlado, opušteno, mnoštvo piva, ekrani ko na burzi pa svako malo na njima padaju i rastu cijene piva, vrlo zgodna ideja:

I starinska telefonska govornica-kabina za pušače. Još im je to i predobro.
Pokušavala sam izbjegavati mainstream piva prisutna i na našem tržištu te si priuštiti nove hmeljske pustolovine. Brzinska recenzija piva:

- Berliner Kindl je neko lokalno. Nisam baš oduševljena, malo vuče na gorčinu, ali može proći u nedostatku boljega.
- Schiffbauer, pivo koje proizvodi gorespomenuta pivnica. Odlično, svijetlo, osvježavajuće, lagano, a puno okusa.
- Schultheiss, također berlinsko pivo, svijetlo. Jako dobro i pitko, ali ipak za pola koplja slabije od Schiffbauera.
- Flensburger, dakako, iz Flensburga, gradića uz dansku granicu, gdje je nekoć igrao Lacković. Imaju cijelu paletu, ali ja sam pila svijetlo. Odličan pilsner, krasno klizi.

Inače, u Berlinu je jako in ići na branč vikendom pa smo se i tu okušale. Branč se nudi na svakom koraku, ali najbolje je otići u neku alternativniju kafanu na isti. Platiš nekih 6, 7, 8 eura i imaš sokić i neograničen švedski stol pun svega.

Za večernji izlazak svakako inzistiram da posjetite klub White Trash Fast Food. Susret umjetnosti, igraonice, kiča, rokenrola, restorana s ponudom a la Fort Apache i alternativnog kluba sa živom svirkom a la Spunk. Neopisivo i jedinstveno.

Tu neku sveprisutnu mješavinu kiča i alternative s germanskom organiziranošću najbolje su mi dočarale prostitutke u pravilnim razmacima raspoređene duž jedne ulice (Ivana, koje?). Dakako, prostitucija je legalna, prijateljice noći imaju mirovinsko, zdravstveno, sindikat i sve su Njemice! Valjda im je moto "konzumirajmo njemačko". Sve su bile obučene identično, nisu pretjerano vulgarne, pokrivene su u skladu s niskim temperaturama, u điru su visoke čizme-platforme i bijela boja, a da se pojave na našoj subotnjoj špici, bile bi skroz neprimjetne.

Grad je jako umjetnički orijentiran, svugdje se može naletjeti na zanimljiv uradak:

Ove godine obilježava se 20. godišnjica pada Zida. U to ime i za kraj mala poslastica za vas: