Ponekad kad razmišljam o kuhanju, uhvati me sjeta i panika. Toliko toga za skuhati, a toliko malo vremena! Toliko raznih recepata, jela i kuhinja, a stignem tek tu i tamo od svakoga malo sprčkati. A ja bi sve! I kuhala i jela! Klasično, kontinentalno, mediteransko, kinesko, tajlandsko, talijansko, meksičko, makrobiotika, roštilj, wok... Neću stići nijednim ovladati kako spada, a kamoli imati sve u malom prstu. U tom raspoloženju "hoću sve i hoću sad" odlučila sam se baciti na nešto novo i kupila Bluedragonov green curry paste. Mala teglica, ima na njoj recept. Za u woku piletinu u gorespomenutoj green curry paste, s lukom, paprikom i kokosovim mlijekom. Privučena novim, kao svraka svjetlucavom đinđom, bacila se ja na kuhanje, iako mi je recept bio malko čudan. Mutila u woku. Uz to skuhala kineske rezance. Rezultat: vizualno sve zgodno, miris po kuhinji omamljujuć, ali jelo ljuto da ljuće biti ne može. Zajeb s mjerama. Pola pojeli, ispuštali paru kroz uši, ostatak bacili. Tuga. I tako sam se sutradan pokunjeno vratila domaćem ćušpajzu vulgaris, s kojim više teško mogu fulati, iako ga svaki put radim drukčije. Ovaj je jako dobar. Mješavina leća, slanutak, mladi grah, mrkvica, luk, češnjak, celer, paprika, začini. Poseban šmek daje rinfuzno bijelo vino za 18 kn s placa koje nekih 2 tjedna stoji u friđu u plastičnoj boci.
I tako, nakon duple porcije grahorica danas, sjedim napeto ko cepelin netom prije uzlijetanja, ali sretno. Mužjak se još nije vratio i izgleda da ništa od posjeta roćkasu Hopdevila i neočekivanom nastupu Cinkuša te akcijskoj ponudi belgijskog piva. Slušam Joea Henryja, Civilians, čekam. I pokušavam ne misliti što sutra raditi za veliki subotnji ručak (najsvetiji ručak u našem domaćinstvu) jer ću opet upasti u gastrodepresiju.

ISPRAVAK NETOČNOG NAVODA: Isprika Stipi, oni vege-ražnjići s roštilja iz predzadnjeg posta nisu Majini, kako sam, tko zna zašto, automatski pomislila, nego Stipini. Živio Stipe!