Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
subota, 28.04.2007.
Bob rocks!
Proljeće, proljeće, proljeće!!! 
Popu pop, a meni bob! Danas sam kod svoje omiljene kumice (teta je, zapravo, čista Dalmatinka pa ne znam koji bi bio njihov ekvivalent pojmu kumice) kupila prvi ovogodišnji bob i to me ispunilo srećom. Doduše, uvijek samo napravim najosnovniju salatu, ali ne treba mi više od toga. Tu je i njegov rođo grašak, rođen za proljetni ćušpajzić u sastavu grašak-mrkvice-korabice-krumpir-mladi luk-kopar, a sve još mlado i nevino... Lovely-jovely!
Mala vinska preporuka Okusnog Pupoljka: odličan plavac, nit prejeftin nit preskup, lagan, suh, zaokružen, idealan za pijuckanje u toplije dane - Sveti Jakov, Mendek. Našla ga na akciji u Metrou za 40 kn, ali nema više. Sad se mora u Vrutak za 60 kn.
Slika govori tisuću riječi pa će ovo biti više slikopisan post. Ne da pisati, pakiram se za turneju po prabivšoj državi. Beč i Prag, od sutra do nedjelje. Jupi!
No nije loše ni u Molvicama. Malo se jelo i pilo jučer... Ja sam bila samo gošća, strogo u ulozi konzumenta.
Kad smo veseli odlazili, noć je bila mlada...
I ne znam što nam je došlo, ali polovica i ja poželjeli smo otići van đuskati među ljude. Teško razočaranje. Da, stara sam i izlazim van sa svakim Halleyjevim kometom, ali naivno sam vjerovala da čovjek u metropoli u nedjelju navečer može naći neko normalno mjesto gdje su ljudi veseli, pijuckaju, ćaskaju i plešu na normalnu muziku. Prošli smo pola grada i ništa. Dobro, praznički je vikend i grad je poluprazan pa se nadam da je to zbog toga. Ako ne, fakat smo selo. Neka me netko razuvjeri. Ili me vrijeme pregazilo?
I sretan vam Praznik rada! Uživajte u grahu i neradu.
srijeda, 25.04.2007.
Živio nerad!
Danas je jedan od onih rijetkih dana kad vlada nerad, fućka mi se za izgubljenu potencijalnu zaradu i sretno se razmahujem partvišem po stanu. I nisam u finoj trenirci za posao nego u onoj najstarijoj i najofucanijoj, za klečanje na keramičkim pločicama dok ih ribam. Gušt.
Za vikend smo službeno otvorili ovogodišnju izvanbalkonsku sezonu roštilja, evo i slike za zazubice:
Pohvale ćevapima mesnice Pešut s jarunskog placa i Kiletu, koji je strpljivo i predano obavljao sav posao oko vatrice, od prve iskre koja požar skriva do gašenja iste. Unatoč najboljoj volji, ja sam samo gizdavo paradirala okolo s drvenim štipaljkama za roštilj, netom kupljenim u Nami za 4,40 kn. Bit će ipak da je u genskom kodu zapisano da žena prepušta mjesto za vatrom autoritativnom muškom znalcu i ne mogu protiv tog instinkta. Moj obol bila je kupovina namirnica i njihovo osposobljavanje, a ponosna sam na tajni pac za piletinu.
Još jedan instinktivni refleks koji sam primijetila na roštiljima je hipnotičko buljenje svih prisutnih u vatru kad se tek zapali. Barem 2 minute. Zaludu tisuće godina evolucije, moć tehnologije i urbani lajfstajl, ima trenutaka kad nakratko svi opet postanemo neartikulirani kosmati čopor okupljen ispred špilje gdje se na vatrici okreću krmenadli od mamutovine. Doduše, naše svinjske polovice češće se vraćaju u to stanje, ovisno o količini strušene pive.
Savjet svima željnima vikendaškog roštiljanja na Jarunu: poslati izvidnicu oko 7-8 ujutro, zauzeti mjesto i braniti ga životom. Mi to, naravno, nismo učinili. Bili smo sretni što smo oko 13 h uspjeli zauzeti jedan jedini šuplji panj. A okolo škvadre... s frižiderima, agregatima, finim pamučnim stolnjacima, HI-FI linijama... Neposredni susjedi bili su nam uniformirani pripadnici DVD-a Šestine (ako se ne varam) sa svojom bidermajer peći od roštilja pa smo se osjećali nadasve sigurno.
Okusni pupoljak aktivan je u zadnje vrijeme, evo još jednog nastavka žderalačke sage...
Objekt: Korkyra
Lokacija: Adžijina
Kako sam se ondje obrela: Morala sam prebroditi traumu proživljenu na putu u Pulu, kad sam se uguzila kao pratnja momcima koji su išli na karting, s jednim ciljem - da poslije odemo žderati u seoski turizam Tikel u Špinovcima. Zbog lošeg tajminga na kraju smo došli tik pred Tikel i okrenuli se nazad jer ne bi stigli pojesti. A cijeli tjedan sam pod sjekutićima već osjećala domaći pršut, u mašti se kvasila biskom i gladila svinje tartufarice te ih uspješno dresirala da mi dotoče čašu malvazije... I tako, vratili se nazad, jedva živa nakon više od 8 sati gladi, i potegla do Korkyre, koju volim i u kojoj sam nekoliko puta prije bila dobro zadovoljena.
Pojela te popila: ja travaricu i kozice na rikuli, gospodin crni rižoto, pa zajedno oradu na žaru s blitvom, uz butelju malvazije Tercolo, zatim ja rožatu, a on tortu od banane.
Hrana: Vrlo dobra do odlična. Ove kozice bi mogla jesti svaki dan. Malo razočaranje što u subotu navečer od manje svježe ribe nisu imali ništa osim te jedne orade. Sumnjivo. Ali opraštam. Otkriće je malvazija Tercolo, za koju nikad čula, a sad vidim da je dvaput pobijedila na Vinistri. I nema je u dućanima u Zagrebu. No odgovorno tvrdim da za mene više nema druge malvazije. Ide netko uskoro do Poreča?
ocjena: 4+ (mogli su dobiti i više da su me potkupili didžestivom na račun kuće, ali tko im je sad kriv...)
Ambijent: Klasika za konobu. Puno drva. Slike mora i riba, mreže i brodsko-ribarski aksesoar po zidovima. Nit preveliko, nit premalo, nit fensi, nit rupčaga... -4
Posluga: Pristojan i profesionalan striko s kojim nismo ostvarili intimniji odnos. 4
Cijena: Manje nego što bi bilo u nekim poznatijim ribljim restoranima u Zagrebu. 4
Ukupna ocjena (1-5): Računicom sam došla do četvorke, ali to je samo slovo na ekranu.
Posljednji sud: Jede vam se riblje, a imate para za nešto skuplje od srdela u Mimicama i želite sjesti na miru - Korkyra.
Bilo je i malo glazbenog uzdizanja. Gospon Howe Gelb jučer u ITD-u. Jebo sjedenje. Fin koncert (slika nije s njega). Tehnički daleko od savršenog, al baš zato simpatično i nepatvoreno i moćno. Moje srce je uz gospel zbor. Dobro, samo ih je šest i nisu svi debeli, ali genijalni su. Svi bi trebali imati svoj gospel zbor.
Veselim se nadolazećim poslasticama. Mick Harvey, Dirty Three, Tori Amos... Ima mjesta u autu, oće neko na Tori u Ljubljanu?
Razmislite, a ja idem kuhati čušpajz s graškom, mrkvicom i korabicom. Bez noklica. Noklice debljaju.
ponedjeljak, 16.04.2007.
Kako smo se sproveli na ferju
Život je tako uzbudljiv da ga ne stižem pismeno popratiti. Ma, serem. Ali evo i malo putešestvija.
Uskrs, Logarska dolina. Da, išli smo u Sloveniju i nismo je profulali. Logarska, desetak godina poslije, ovaj put bez roditelja. Rajsko mjesto.
Gradsko dijete mora se pohvaliti - vidjela sam u šumi srnu (vidjela sam sljedeći dan jednu i u gulašu) i kunu (ili lasicu, ili zerdava... kroatocentrična sam pa ću reći kuna) i raspametila se kao malo dijete kad prvi put vidi lava u zoološkom. Uglavnom, malo šetali i biciklirali i puno jeli. Smještaj u skromnoj kmetiji fenomenalan, najbolji doručak ikad. Što jes, jes, Slovenci ne škrtare na jelu. Gdje god smo bili, porcije bi i Žaku bile malo prevelike. Preporučam domaće pastrve.
Evo i slovenskih planinskih goveda. Rado poziraju. Jedva sam odoljela porivu da im počešljam šiške i stavim špangice:
Ne vidim zašto bi onaj Knut bio veća zvijezda od ovog malog:
Elem, jedan dan je malo kišilo pa smo potegnuli do Ljubljane. Tradicionalno smo otišli u gostionu Sokol. I doživjeli celestijalno iskustvo, nešto slično kao i vidjelica Vicka. Da, bog mi se ukazao u najsavršenijem pivu koje je ikad klizilo mojim grlom. Domaće svijetlo nepasterizirano pivo Sokol, koje sami proizvode i nema ga za kupiti. Osim kod njih za bezobraznih 3,70 eura uključujući kauciju za flašu. Nema smisla da ga opisujem riječima, stvarno. Ali više ništa nije isto.
Usput, biste li otišli ovom čovjeku da imate teških psihičkih problema? Ne? A ako besplatno dobijete i natalni horoskop?
Prije sutrašnjeg megaspektakla na malim ekranima, osjećam potrebu objaviti ovaj mali disklejmer:
-znam da Grenland nije država
-računati ni inače ne znam, a kad sam pred kamerama i pritiskom i čujem bilo kakve brojeve u upućenom mi pitanju, onda mi se cijela ta matematičko-logička polovica mozga smrzne
-da, lako me je zbuniti
-cijelo vrijeme mi je veliki ukiseljeni germknedl u grlu, zato tako pričam
Nešto mi nije dobro sjeo ručak pa ću sad naprasno prekinuti s pisanjem.
četvrtak, 05.04.2007.
Banane, banane!
Kako neki Hrvatsku smatraju banana-državom, evo vam danas dajem dva recepta s bananama.
Prvi za mafine od banana i datulja, spomenute u prošlom postu. Uspjeli su.
Inače, zatražila ga je jedna trudnica, a njima se želje moraju ispunjavati.
usput, kokoš, slala sam ti mejlom, ali se vraćaju. Nisi valjda stavila muževo prezime i u adresu mejla?!
Mafini:
300 g brašna (ja stavila oštro), 2 žličice praška za pecivo,
žličica začina, 100 g smeđeg šećera, šalica zgnječene banane,
šalica nasjeckanih datulja, 3 stučena jaja, 80 ml biljnog ulja, 80 ml Stepka (mlaćenica).
Sve smiješati, prvo suho pa voće pa mokro. Peći na 180 stupnjeva, 20 min.
Drugi je nešto posve jednostavno, a genijalno. Jutarnji frape od banana.
Ali može se konzumirati u svako doba. Ja ga, debela stoka, gutam kao doručak u zadnje vrijeme.
I nakon njega sam baš fino haj fajv, puna energije. Do ručka, naravno.
Za jednu osobu: izmiksati jednu bananu, žlicu meda, žlicu zobenih pahuljica i 3 dcl mlijeka (ja koristim sojino ili rižino, ali ja sam čudna).
Diže iz mrtvih! Pogotovo ako su mrtvi večer prije jeli zabranjeno voće u vidu ćevapa.
Uživanje u oba recepta potpunije je ako pritom slušate mladenački bend Mladena Burnaća, Brze banane, ili staru zvijezdu Đina Bananu, ali nemate li njihovih uradaka, poslužit će i neka druga vedra glazbena kulisa.
