Znakovi da mu je stalo - Susretit će se u sredini
nedjelja , 20.01.2019.Kako se muškarci ponašaju kad im nije stalo do djevojke?
Click here: Znakovi da mu je stalo
Ako vas muškarac počne propitkivati o takvim stvarima, znat ćete da mu je stalo. On će vas uvek pažljivo slušati i biti tu za vas. Ne pokazuje uzbuđenje On nije razočaran kada mu otkažeš izlazak ili nije uzbuđen kada trebate provesti vrijeme skupa. Stručnjaci savjetuju jedno — prvi ulet uvijek počnite s pitanjem koji zahtjeva jednostavan odgovor.
Ako su prekrštene tako da je njegov torzo usmeren dalje od vas, to može da znači da nije zainteresovan, ali ako su njegove noge prekrštene dalje od vas, a ostatak tela je okrenut prema vama, to može da znači da je sramežljiv. Crvenilo Pitate se Kako da znam da li mu se svidjam, kada je on tu, pored vas? Od malih znakova do velike ljubavi Od kad prvi put sebi postavite pitanje Kako da znam da li mu se svidjam, pa do čuvene rečenice Volim te , postoje ti mali — veliki znakovi koji vam kazuju koliko je neko bitan da mu posvetite svoje vreme, svoju slobodu, svoju radost i na kraju svoju ljubav.
Znakovi koji garantirano otkrivaju sviđate li mu se - Da, prosto je i jednostavno baš, baš toliko, ali isto toliko, toliko bolno. Kad se muškarac tako ponaša to je znak da na njega ne morate računati.
Upoznali ste se tijekom subotnjeg izlaska, preko zajedničkog prijatelja ili na nekoj zabavi? Ako jeste, onda ste se zasigurno i zapitali kada ćete se opet sresti i dogovoriti nešto više od neobaveznog razgovora uz mnogobrojnu publiku. Mnogi bi to shvatili i doslovno, posebice ako se radi o muškarcu koji vas je očarao svojim osmijehom, toplim pogledom, manirama gospodina koji se gotovo više i ne rađaju, a onda ste shvatili onu surovu istinu: od vas je htio samo seks! Kako se to ne bi opet dogodilo, ovo su znaci koji će vam biti alarm za uzbunu, odnosno pokazatelj da je vrijeme da odete u drugom smjeru. Naravno, ako seks za jednu ili više noć nije ono što i same priželjkujete. Nikada niste bili na spoju Vaš prvi zajednički izlazak pretvorio se u noćenje, odnosno večeru s doručkom. Nije loše u globalu. Ali ako želite više od toga, a drugi susret opet se temelji na zajedničkom druženju kod vas ili kod njega, stvari su jasne. S vama će se zabavljati na plahtama, ali vezu ili nešto što bi bar trebalo sličiti nekom odnosu koji se ne temelji samo na seksu, teško ćete ostvariti. Kod takvih muškaraca brzo dođe do zasićenja pa će vjerojatno ubrzo potrčati za nekom drugom, trećom... Ili barem toliko da jutro poslije ne trebate žaliti i kriviti se. Ili pusa razlivena preko cijelog ekrana. Taj osjećaj želite podijeliti s nekim. Ali ako ste jedini u tom vašem odnosu, znate o čemu je riječ. I dok biste vi cijelom svijetu rastrubili kako imate najdivnijeg dečka na svijetu, on vas ne upoznaje ni s kim. Ako ne znate nijednog njegova prijatelja, kolegu — ne želi vezu, želi seks! Biti kreativan u vezi i pustiti da sve ide nekim svojim tijekom pravi je izbor. Ponekad zna biti posve kontraproduktivno slijediti neka ustaljena i općenita pravila stručnjaka za veze ako ih ne možete prilagoditi svom partneru. Ipak, ovo bi se moglo primijeniti preventivno. To je način da vas pridobije za ono što je naumio, čitaj: želim samo seks! Ili će dobiti vas. Ne prespavate kod njega, vozi vas doma Uf, bolno je i pročitati, a posebice osjetiti nešto takvo. Možda ima racionalne i argumentirane razloge zbog kojih jutro ne biste mogli dočekati zagrljeni. Naravno, muškarac kojemu je stalo do vas prije će vam dati objašnjenje poput: Oprosti, imam ujutro važan sastanak; zbog tebe bih ostao u krevetu umjesto da idem na posao; itd... Ali ako je riječ o učestalom obrascu ponašanja da vas bez ikakvog obrazloženja, baš poput taksi vozača, vrati na vašu adresu stanovanja nakon seksa, žao nam je. Ali telefon šuti kao riba i javljaju se svi osim njega. Ako je muškarcu stalo do vas, htjet će znati jeste i se naspavali, u međuvremenu barem malo odmorili i jeste li i jutro poslije na njega ikako pomislili. Nemate ništa od toga? Idući poziv koji od njega dobijete, bit će najvjerojatnije uvertira i nagovaranje na novi susret kojim će opet pod okriljem noći upravljati — strasti!
Dal' osjećam više tugu 2013 HD
Njegov osmeh ne zaustavlja se samo na njegovim ustima. Ili se, u najboljem slučaju, pretvore u dobre prijatelje, kojima je strast potpuna nepoznanica. Poruka je jasna: želi vašu pažnju bez obzira na to želi li da vas impresionira ili da se pobrine da ga slušate. Oblizuje usne na sladak a ne jeziv način. Tako da ako misliš da kad konačno budete imali seks, da bi moglo da se desi da se nekom magijom zaljubi u tebe, sve navodi na zaključak da grešiš.
[Orhideja u cvatu poza|Licni oglasi ona trazi njega novi sad|Skola poslovno dopisivanje memorandum definicija]
komentiraj (0) * ispiši * #
Ozbiljna veza brak - Susretit će se u sredini
Upoznavanje radi braka
Click here: Ozbiljna veza brak
#A?5H=o A0@RCX5<> A0 =0H8< :;8X5=B8<0, :0> 8 A0 =0H8< ?0@B=5@8<0. >;8 Imam manje od 30 godina, izgledam lepo, kulturna sam. Želite i vi ostvariti jedino i istinsko neprocjenjivo bogatstvo u životu biti voljeni i voljeti imati zdravu vezu, zajednički život, brak i obitelj učinite nešto samo za sebe! Momak ceni porodicu i porodične vrednosti i želi da i buduća partnerka ceni porodicu i porodične vrednosti, da voli decu i da želi da ima decu. Dosta vam je lažnih profila s interneta, nade i očekivanja zbog tajne veze. - >7>28B5 8 70:068B5 15A?;0B0= @073>2>@ C =0H>X :0=F5;0@8X8. Eh ovako, moj primjer. Venera Gratia se u ugovoru obvezuje na potpunu diskreciju i tajnost podataka. Način manipulacije tajnom zakonom je reguliran. Klijentela: 60% VSS, 40% SSS, 25-72 god. Želite i vi ostvariti jedino i istinsko neprocjenjivo bogatstvo u životu biti voljeni i voljeti imati zdravu vezu, zajednički život, brak i obitelj učinite nešto samo za sebe! Kad netko zatraži nečiju pomoć to je znak njegove velike snage, a ne nemoći! Okružuje vas isti poznati krug privatno, poslovno, osobu kakva vam se sviđa niste sreli ili ako ste je i upoznali bila je u vezi, braku, smetala vas je razlika u godinama ili jednostavno nije bilo obostrane kemije itd. Mnogobrojni su razlozi, ali biti sam bez ljubavi to ne zaslužujete! Neophodan je osobni dolazak kako bi postali naš klijent da ugovor postane legalan i pravovaljan sa vašim potpisom i priloženim dokumentima vezanim za vas kojim potvrđujete svoj indentitet. INFORMACIJE VEZANE ZA CIJENU UPISNINE I TRAJANJE ČLANSTVA OD 1 GODINE, TE KOJE SU VAŠE OBVEZE KAD UPOZNATE OSOBU POSREDSTVOM AGENCIJE VENERA GRATIA I OSTVARITE VEZU, IZVANBRAČNU ZAJEDNICU, BRAK DOBIVATE UZ UGOVOR I RAČUN. Krenite i vi poput mnogih. Čovjek može mnogo puta ne uspjeti ostvariti što je naumio, ali neuspješan postaje tek kad za to počinje kriviti nekog drugog, a stare rane nikada ne treba oplakivati novim suzama, a treba vjerovati da postoji netko tko je usamljen kao i vi i željan ljubavi da vam je pokloni. Najveće veselje je ono koje nismo očekivali. Mnogi ljudi su nesretni jer su tako izabrali. Ljubavna tuga koja se krije sporo i teško zacjeljuje i zato vam treba netko da vam pomogne da to spremite u prošlost. Avanturene nam ne daju duboke osjećaje niti nam mogu vratiti ono što nam nedostaje! Zahvaljujemo vam na vremenu pri pregledu naših web stranica. Kad sam ostala trudna, ostao je zatečen. Rekao je da nije vrijeme za dijete i brak i neka odlučim što ću s trudnoćom... Nesebično sam mu se davala, a on mi je tek nakon godinu dana priznao da je oženjen...
Gru feat. MVP-Ti To Zoveš Ljubav
Mlad jesam ali sam ozbiljna i stabilna osoba. Verovatno ti je neko bio rekao da si neozbiljna pa sad pitas sta je to uopste ozbiljna veza. Spol: Žensko Orijentacija: Heteroseksualna Tražim: Vezu Zdravo, imam 55 godina. Kupio vam je četkicu za zube 'Znala sam da je ozbiljno kada mi je dečko u prolazu spomenuo kako ne trebam pakirati četkicu za zube niti vatice za skidanje šminke, jer me isto čeka u njegovom toaletnom ormariću,' priznaje 28 godina stara Darija. Hmm sad mi deluje kao da sam imao samo jednu ozbiljnu vezu... Daklem bilo kakav problem se resava zajednicki i lako. Ljubavna tuga koja se krije sporo i teško zacjeljuje i zato vam treba netko da vam pomogne da to spremite u prošlost. Mlad jesam ali sam ozbiljna i stabilna osoba. Ukoliko nije tako, imate razloga za sumnju.
[Zene za sex varazdin|Hrvatski chat u svicarskoj|Sexi mame]
komentiraj (0) * ispiši * #
Upoznavanje preko interneta hrvatska - Datiranje za seks
Upoznavanje Hrvatska
Click here: Upoznavanje preko interneta hrvatska
Jedna od njih odnosi se na podatak da je u SAD-u oko 150 000 tisuća brakova gdje su veze započele putem nekih od stranica za online upoznavanje. Iskrica je dostupna i putem mobitela.
To bi mogla biti istina. Budući da internet na svom početku nije bio toliko razvijen što se tiče programske strane, ono što su stranice nudile bilo je gotovo smješno u usporedbi s onim što danas svaka kvalitetnija stranica nudi. Kada se odlučite za prvi susret Postoji par pravila koja treba slijediti da bi vaš prvi susret bio uspješan.
Upoznavanje Preko Interneta - Profil treba da bude napravljen tako da te prikaže u najboljem svetlu, ali ipak da sadrži tačne informacije da bi se za tebe zainteresovale prave osobe. Upoznavanje preko interneta bez registracije na Twoo sajt nije moguće.
Ona ima velik broj članova iz svih država svijeta, uključujući i one iz vašeg susjedstva. Putem ove stranice u stanju ste ostvariti nova poznanstva, naći novu ljubav, ali i ostvariti brak. Tisuće članova iz cijelog svijeta iz udobnosti svoga doma uživaju u pogodnostima druženja i upoznavanja putem interneta. S drugim člnaovima možete kontaktirati putem emaila, chata, video veze i td. Tijekom vremena načini komuniciranja u društvu znatno su se promijenili. Internet je unio nove mogućnosti, upoznavanje preko interneta jedna je od tih mogućnosti. Ova web stranica za upoznavanje nudi vam pogodnost korištenja savremenih dostignuća kako biste obogatili vaš život. Želimo vam mnogo uspjeha u vašem nastojanju da pronađete vašu srodnu dušu putem ove stranice!!! Više o online upoznavanju Kako stvoriti savršen profil za online upoznavanje koji će generirati interes Većina ljudi koja se odluči za uzbudljiv svijet online upoznavanja pita se kako kreirati online profil koji će biti savršena reklama za njih kao potencijalnog partnera. Savršen profil je onaj koji ljudima govori puno o vama bez da otkrije bilo kakve povjerljive osobne informacije; savršen profil bit će napisan tako da bude autentičan te da privlači ljude, no i dalje će odražavati ono što volite i ne volite; savršen profil bit će sastavljen vodeći računa o iskrenosti. Iako se čini da je ova tri savjeta lako poštivati, istina je da je kreiranje savršenog profila za online upoznavanje veoma teška zadaća i ta zadaća zahtijeva mnogo istraživanja i znanja. Stvari k oje bi trebali znati kod kreiranja online profila za upoznavanje. Najvažnija stvar koje trebate biti svjesni pri kreiranju svog profila za online upoznavanje je da budete u potpunosti iskreni. Kada govorimo o online upoznavanju, iskrenost je najbolja politika. Razlog za ovo je poprilično jednostavan — prirodno, kada gledate profile drugih ljudi i čitate sve što su napisali, očekujete da budu iskreni. Prema tome, i vi bi također trebali biti iskreni pri opisivanju sebe i svojih interesa. Na primjer, uvijek bi trebali biti iskreni o onome što volite i ne volite, pošto vas laganje o tome može dovesti u kontakt s osobom s kojom nećete imati puno zajedničkoga. Bez obzira na to, nužno je da vaš profil odskače od drugih, pošto je to sjajan način da vas zamijeti veći broj ljudi, što će vam automatski dati veću šansu za uspjeh. Kada govorimo o korisničkom imenu, pobrinite se da je interesantno te da vas predstavlja na pozitivan način. Također, kada odabirete fotografiju, odaberite onu koja vas prikazuje u svakodnevnom opuštenom izdanju, a ne onu na kojoj izgledate glamurozno. To će ljudima pokazati kako odista izgledate umjesto da steknu utisak da ste fotografiji posvetili malo previše truda. Stvari koje ne smijete učiniti kada kreirate profil Jedna stvar koju nikad ne bi smjeli učiniti jest da pustite da vaš profil bude isti kao i svi drugi profili. To znači da bi trebali izbjegavati govoriti stvari kao što su da volite sve vrste glazbe, da se volite zabavljati, da volite izlaziti, gledati filmove, čitati, da volite pse, da uživate i šetnjama plažom i slično. Sve ovo i sve ono što im je slično vaš će profil samo učiniti neoriginalnim i dosadnim. Kada malo razmislite, tko se ne voli zabavljati, ili postoji li itko tko voli baš sve vrste glazbe? Pa, odgovor na to pitanje je jasno ne, no ljudi ipak i dalje pišu takve stvari koje samo izjavljuju da nisu voljni biti iskreni i reći ništa stvarno o sebi, ili jednostavno nisu jako interesantni. Iako je važno biti iskren, također je veoma važno izbjegavati otkrivanje bilo kakvih osobnih informacija u vašem profilu koje bi mogle biti iskorištene da vas se pronađe, kao što su adresa ili točna lokacija vašeg radnog mjesta i vaša titula, pošto na Internetu nažalost postoje ljudi koji jedva čekaju kako bi ove podatke iskoristili na pogrešan način i uzrokovali vam probleme.
Kako pronaći Devojku/Dečka?
Članovima je vrlo bitno da saznaju što više detalja o Vama. Najbolje je razrađen sustav plaćanja Lažnih profila je jako puno i ljudi koji će sve napraviti da samo mogu chatati s ostalima i tako ispunjavati svoje fantazije. Imaju veliku bazu amaterskih erotskih fotografija, oglasnik puno bolje funkcionira nego na Iskrici, imaju tematske erotske klubove, dostupni su i video klipovi. Teško je priznati da traže osobu za poznanstva ili nešto više online. Za to su napravili posebnu stranicu. Ostali strani sajtovi za upoznavanje i dopisivanje Facebook je svima poznat i nabrojani je s 1. Jednom kada se osjećate ugodno da nekoga sretnete, saznat ćete ima li prave kemije među vama, ako bude tako, uz već postojeće zajedničke stvari to bi mogao biti pun pogodak. Budući da ništa ne može zamijeniti fizički kontakt i da stvar koja nedostaje online datingu jeste taj nedostatak, jedan od koraka u razvoju online datinga jeste offline susret, tj. To je na tebi da saznaš i odlučiš, ali pre svega treba da se učlaniš na ovaj odličan sajt. Vrlo je važno da oni budu vjerodostojni jer će tako vaši potencijalni posjetitelji znati više o vama i zašto ste na stranici.
[Pornići gratis|Oglasi Malarm Osobni kontakti |Oglasnik poznanstva osijek]
Oznake: upoznavanje, preko, interneta
komentiraj (0) * ispiši * #
Istina i lazi - Lijepe djevojke
i od danas premijerno na TV Prva: će se vezati za neki
Click here: Istina i lazi
Autorka tvrdi da najskuplje plaćamo zabludu da su masnoće životinjskog porekla i holesterol štetni i da izazivaju srčane kao i bolesti krvnih sudova, iako ta tvrdnja nema naučnu osnovu. Odmah nakon nje, producenti televizije PRVA započeli su novi projekat. Prija li vam ta uloga? 02;5 8 0@8=0 AC C =5 B0:> A@5[=>< 1@0:C 8 8<0XC A8=0 A@54Z>H:>;F0, @A5=8X0.
I to bez mučnog gladovanja i fizičkih vežbi. I dalje mi je najslabija karika Jana, zatim ovaj mali sto glumi Arsu, s tim da jei taj lik prazan pa mozda i ne moze bolje. Kada sam pokrenula koji traje 28 dana, dobijala sam poruke sa pitanjem da li za 28 dana zaista može dosta da se smrša, zategne telo i slično.
'DANIMA NISAM KOD KUĆE': Glumica iz serije 'Istina i laži' progovorila o odnosu sa SINOM! - =0 X5 70?@02> B0:>R5 8H;0 A0 ?><5=CB8<0 C A@54ZC H:>;C. NEKI LJUDI MORAJU DA RADE VIŠE ZA ISTE REZULTATE Dve različite osobe iste kilaže i visine se mogu potpuno isto ponašati, jesti iste stvari i vežbati istim intenzitetom, a da se njihovi rezultati razlikuju.
Svo koji prate FITT, znaju da moj princip zdravom životu apsolutno isključuje sve drastično, rigorozno, a i brzo. Kada sam pokrenula koji traje 28 dana, dobijala sam poruke sa pitanjem da li za 28 dana zaista može dosta da se smrša, zategne telo i slično. Svakako ćete za 28 dana videti napredak ukoliko se budete zdravije hranili i vežbali, ali zasigurno nećete izgledati kao fitnes modeli. Svi oni koje viđate na naslovnim stranama godinama vežbaju, niko od njih nije pre mesec dana odlučio da želi da ustane sa kauča i ode u teretanu. Ovo svakako ne bi trebalo da vas obeshrabri, upravo suprotno, treba da vas motiviše da pronađete način ishrane i vežbanja koji će vam odgovarati i biti trajno održiv. NEKI LJUDI MORAJU DA RADE VIŠE ZA ISTE REZULTATE Dve različite osobe iste kilaže i visine se mogu potpuno isto ponašati, jesti iste stvari i vežbati istim intenzitetom, a da se njihovi rezultati razlikuju. S druge strane, neki su više, neki manje disciplinovani, nekima vežbanje krene lakše, nekima treba više vremena… Sve je potpuno individualno i zato se nikada ne treba oslanjati na tuđe rezultate, već svoje. NIJE UVEK LAKO Kao i za sve u životu, biće dana kada će biti teško. Mrzeće vas da spremate zdravu hranu, ješće vam se junk i čokolada, a gledanje serije će vam biti mnogo draže od vežbanja. Motivacija neće uvek biti prisutna i to je sasvim normalno. Ipak, kao što odete na posao i kada vam se ne ide, tako svesno odlučite da ćete vežbati kada vam se više ostaje kod kuće. Naravno, nije smak sveta ni da ponekad preskočite, samo gledajte da vam to ne pređe u naviku. Neko će jesti zdravo i holesterol će mu biti na gornjoj granici jer ima genetskih predispozicija za to, dok će neko drugi jesti junk food i opet će mu rezultati biti u granicama normale. Vaša prijateljica može da uživa u trčanju i mesu, ali šta ako vama više leže teretana i pirinač? S druge strane, postoje situacije kada ljudi postanu previše preopterećeni zdravom ishranom i vežbanjem da to počne da utiče na njihov društveni život. Zdrav život je balans, nijedna krajnost nije zdrava. Čak i da su vam rezultati sjajni, ukoliko se svakog jutra budite opsednuti hranom i vežbanjem, znači da nešto ipak nije u redu. Mentalno zdravlje je podjednako važno kao i fizičko. DOBAR IZGLED NE GARANTUJE SREĆU Sigurna sam da ćete se bolje osećati ukoliko budete vežbali i zdravo se hranili, ali isto tako mogu i da vam kažem da dobar izgled ne garantuje da ćete biti srećni. Za to je ipak potrebno mnogo više. Zato pre mršavljenja treba dobro da razmislite koji su vaši motivi i šta mislite da ćete rešiti time. Ukoliko budete iskreno sebi odgovorili na ova pitanja, znaćete šta da radite i kome da se obratite za pomoć ukoliko vam bude bila potrebna. ZNATE KAKO DA SMRŠATE, ALI IPAK TO NE RADITE? Iako se neki ljudi trude da od fitnesa naprave najkomplikovaniju stvar na svetu sa hiljadu različitih teorija, činjenica je da u osnovi većina ljudi zna kako da smrša. Problem je što ništa ne primenjuju konzistentno. Misle da je previše jednostavno da bi delovalo, pa… Bacaju sve u vodu. Ili traže izgovore zašto nešto ne mogu. Čak i najmanja promena koju konstantno upražnjavate može dovesti do velikih rezultata, umesto što naizgled velike stvari radite jednom u ko zna kad. Svakodnevna šetnja od 20 minuta je mnogo efektnija od jednog dvosatnog napornog treninga jednom mesečno. PREVIŠE JE RAZLIČITIH INFORMACIJA Pseudonauka je uzela maha. Različitih informacija ima na svakom koraku i kako će onda osoba sa prosečnim znanjem moći da zna šta je ispravno, a šta ne? Puno je razloga zbog kojih ljudi poveruju , zato se treba fokusirati na relevantan sadržaj kada je ova tema u pitanju. Mnogi pobornici određene vrste ishrane npr. MOŽETE POSTATI OPSEDNUTI Kada krenete da se zdravije hranite i vežbate, obraćajte pažnju i na svoje misli. Da li uživate u tome, bolje se osećate ili se ipak okrivljujete kada pomislite na lepu, slatku krofnu sa glazurom? U životu, pa ni u ishrani i vežbanju ništa nije crno i belo, tako da budite zadovoljni i kada ste negde između. Sigurna sam da ne želite da postanete rob, cilj je da razvijete i vežbanju. To što ste uspeli da odolite celih mesec dana sladoledu, pa ste onda pojeli celu kutiju odjednom, nige ne vodi i ne daje trajne rezultate. KADA ŽELITE DA BUDETE UVEK SAVRŠENI, VELIKE SU ŠANSE DA NEĆETE RADITI NIŠTA Da, najzdravije bi bilo da odete na organsku farmu, kupite domaću hranu i samo time hranite svoju decu. Ipak, to ne znači da je zamrznuto povrće iz marketa loše. Svakako je bolje od prženog pomfrita koji biste kupili u lokalnoj brzoj hrani. Trudite se da birate zdravije kada možete, ali se pohvalite i kada odaberete dovoljno dobro umesto odličnog. BIĆE DANA KADA ĆETE SE PREJESTI I NEĆETE MOĆI DA VEŽBATE Sigurno je da ćete ponekad pojesti više hrane nego što treba. Može se desiti da povredite nogu i ne možete da vežbate. To nije razlog da se obeshrabrite i pojedete kilogram sladoleda uz seriju kad ste već sve upropastili. Uvek možete da izvučete najbolje iz onoga što vam se trenutno nudi. Ako ste se prejeli, za sledeći obrok pojedite manje. Uvek postoji nešto makar i sitno što možete uraditi da idete napred, a ne da se vraćate unazad. Nadam se da ste shvatili poentu i da će vam ovaj tekst pomoći da budete makar za pola koraka bliže svom cilju.
Istine i Laži - Epizoda 121 (S01E121) [06.04.2018]
Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov rekao je da nedavne odluke pojedinih država o proterivanju ruskih diplomata predstavljaju ismevanje međunarodnog prava. "C X5 @048 >A25B5 51>XH8 8 02;C :>X8 AC X5 8A<520;8, 0;8 8 0@8=8, X5@ X5 18;0 YC1><>@=0 =0 ZC, 71>3 B>30 HB> X5 =0AB0A8X0 18;0 >?A5A82=> 70YC1Y5=0 C 02;0. Sve u svemu dopada mi se sto su se nasi setili da snime nesto na ovaj fazon. U jednoj epziodi ćete gledati radnju koja se u drugim sapunicama provlačila kroz pet. Glumci jedva čekaju da padne prva klapa i da se pokažu u onome što najbolje znaju, i imaju podršku svih nas, a najpre od mene kao producenta i celokupne ekipe koja radi na projektu. Ambicija je jako velika, i sa naše strane, i glumačke, kao i Prve televizije, koja je producent serije. Prepoznaćemo sebe, svoje prijatelje, rođake, komšije, roditelje… Sve počinje od jedne maturske večeri. Vidno raspoložena ekipa jedva čeka subotu, kada će početi snimanje serije u eksterijeru, a zatim 25. Od kada sam na LCHF načinu ishrane, imam doživljaj da sam sam sebi spasao život. Stefan Buzurovic je Pavle, glumio je Packeta u seriji Neki novi klinci. Zoran Pajic orientalove jedino da potrazis, kucaj Graduados online sa prevodom mada sumnjam da ima.
[Poze sexa u trudnoći|Alen Mukovic-Pridji mi TEKST|Tinder u hrvatskoj]
Oznake: i, od, jeseni, naš, prvoj, serija, koju, ćete, obožavati!
komentiraj (0) * ispiši * #
Dama koja me uvela u svijet užitka - Datiranje za seks
Svjetske Misterije i Tajne - Ratko Martinovic
Click here: Dama koja me uvela u svijet užitka
To bi bila ZIHER. Upravo na tom počiva i obožavanje vladajućih od strane puka. Nasmijao sam se i rekao.
Znam da to što vidim iako bez boje pripada auri, toj elektromagnetskoj energiji. Zaista na jedan monstruozan način, iskorištena, ponižena i teško povrijeđena. I svako od tih malo starijih debla koje sam zagrlio prožimali su me nečim jako dobrim, pokušavao sam i sa mladim stablima da bih se uverio da nije u pitanju samo moja uobrazilja ali ne, zaista se oseća nega golicajuća energija koja struji kroz telo kada se zagrli veliko starije stablo.
Cijena Časti za Trenutak Strasti - Sabrina je, kao i sve ostale žene, plavuša s naše desne strane, crnkinja s lijeve, brineta iza mene, znala što je čeka za koju minutu — dupkom ispunjeni šupak! Ljude zabavljate svojom pojavom, nastupima, pričama, šalama.
KS-ROMANI »ZRNO« Kolo III. PREDGOVOR Uzbudljivo je piščevo sporo otkrivanje individualne metode pisanja romana, ali kad zađe u zrele godine života, naiđe trenutak kad osjeća da više nema kontrole nad svojom metodom, postao je, naime, njenim zatočenikom. Onda se tu usadi i jedno dulje razdoblje — zvano l'ennui1 — kad mu izgleda da je sve to već ranije učinio. Tada se više boji čitati povoljne kritike o sebi nego one nepovoljne, jer one prve strahovito strpljivo, na njegove oči, odmotavaju nepromjenjivu šaru kao na tepihu. Ako je pisac mnogo zavisio o podsvjesnom, o svojoj sposobnosti da i svoje vlastite knjige zaboravlja, kad se one konačno pojave na policama knjižara, kritičar ga podsjeća — ova se tema oživotvorila prije deset godina, ona poredba, koja mu je tako nepromišljeno došla pod pero, prije nekoliko tjedana, upotrebljena je prije skoro dvadeset godina u jednom odlomku gdje on. Pokušavao sam pobjeći iz svoga zatvora pišući za film, ali me je Treći čovjek pozvao u drugi, još 1 l'ennui franc. PREDGOVOR Uzbudljivo je piščevo sporo otkrivanje individualne metode pisanja romana, ali kad zađe u zrele godine života, naiđe trenutak kad osjeća da više nema kontrole nad svojom metodom, postao je, naime, njenim zatočenikom. Onda se tu usadi i jedno dulje razdoblje — zvano l'ennui' — kad mu izgleda da je sve to već ranije učinio. Tada se više boji čitati povoljne kritike o sebi nego one nepovoljne, jer one prve strahovito strpljivo, na njegove oči, odmotavaju nepromjenjivu šaru kao na tepihu. Ako je pisac mnogo zavisio o podsvjesnom, o svojoj sposobnosti da i svoje vlastite knjige zaboravlja, kad se one konačno pojave na policama knjižara, kritičar ga podsjeća — ova se tema oživotvorila prije deset godina, ona poredba, koja mu je tako nepromišljeno došla pod pero, prije nekoliko tjedana, upotrebljena je prije skoro dvadeset godina u jednom odlomku gdje on. Pokušavao sam pobjeći iz svoga zatvora pišući za film, ali me je Treći čovjek pozvao u drugi, još 1 l'ennui franc. Prije nego što sam se vratio onome što smatram svojim pravim poslom, čitao sam Velika očekivanja. Dickensa nikada prije toga nisam smatrao vrlo simpatičnim piscem, ali sam sada bio opčinjen prividnom lakoćom kojom je upotrebljavao prvo lice jednine u pripovijedanju. Činilo mi se: ovdje se nalazi izlaz iz određenoga, ustaljenoga uzorka, u ovakvom postupku, u kojemu se još nisam ogledao. Prvo je lice jednine oduvijek pružalo očigledne prednosti: izabrana je točka gledišta jamčila protiv bilo kakvog iskušenja od zastranjivanja, tj. »ja« može promatrati samo ono što »ja« promatra, ali kad sam se upoznao s upotrebom prvog lica u romanima gospodina Somerseta Maughama i njegovih imitatora, mislio sam da je ovakav postupak pomalo prelak i suh, previše blizak nespretnom ljudskom govoru, da je bezbojan. Možda i jest bio suh i bezbojan, ali ne i lak. Mnogo puta sam zažalio što sam slijedio to »ja« na njegovom zlosretnom putu i promišljao započeti Kraj ljubavne priče sasvim ispočetka, s Bendrixom viđenim izvana, u trećem licu. Nikad se prije toga nisam tako naporno morao boriti da bih ostvario zanimljivo pripovijedanje. Na primjer, kako sam mogao učiniti raznolikim onaj najvažniji »ton«, kad je postojala samo jedna ličnost koja stalno komentira? Već je na prvoj stranici Bendrix odredio ton: »Tako je ovo zabilješka o mržnji daleko više nego o ljubavi« — a ja sam se užasavao pomisli da se zbog njegove mržnje cijela knjiga ne osuši poput dimljene ribe. Dickens je na neki čudesan način varirao svoj ton, ali kad sam pokušao analizirati tajnu njegovog uspjeha, osjećao sam se poput čovjeka koji ne razlikuje boje i koji pokušava razumski razlikovati jed- nu boju od druge. Za moju su knjigu postojale samo dvije nijanse iste boje — pomamna ljubav i pomamna mržnja; gospodin Parkis, privatni detektiv, i njegov sin bili su pokušaj da uvedem još dva tona, humoristički i patetični. Knjiga je počela da oživljava u prosincu 1948. Uvijek zamišljam da je na mene utjecala knjiga što sam je čitao u to vrijeme, tj. Imam običaj da obilježavam knjige koje čitam, pišući zabilješke na marginama, pa ipak ne mogu naći ni jednu bilješku uz odlomak o sv. Katarini, nijednu koja bi imala neki značaj. Ali, u drugom jednom Hiigelovom eseju nailazim na slijedeći podvučeni odlomak: »pročišćavanje i polagano konstituiranje pojedine osobe u ličnost posredstvom naizgled slijepog determinizma prirodnog zakona i prirodnih događaja. Ništa ne može biti sigurnije od toga da moramo priznati i smjestiti ovaj neporecivi, svenametljivi element i silu negdje u naše živote: ako ga ne priznamo posrednikom, ščepat će nas kao našu posljedicu. « Ništa nije moglo biti dalje od von Hiigelovog značenja, od pripovijetke koja je sada počela da mi kopka po glavi — o čovjeku koji je gonjen i nadjačan nagomilavanjem prirodnih slučajnosti, sve dok se nije uplašio da će, zbog samo jedne slučajnosti, isprika o slučajnosti propasti. Bila je to namjera koju sam ja iznevjerio. Ima mnogo toga što mi se sviđa u ovoj knjizi — čini mi se da je jednostavnije i bolje napisana od svojih predhodnica i vješto konstruirana da bi izbjegla razvučenost vremenskoga slijeda kojega sam spomenuo negdje drugdje naučio sam, ponešto, neprekidno i ponovno čitajući izvanredni roman Dobar vojnik — Forda Madoxa Forda , ali sve dok nisam stigao do konačnoga dijela, nisam shvatio ogroman problem koji sam sebi postavio. Šarah je bila mrtva, knjiga je trebala da se nastavi bar isto toliko i poslije njene smrti, a ipak, poput Bendrixa, shvatio sam da nemam velike želje nastaviti u trenutku kad je moja glavna ličnost zauvijek nestala i kad je iza nje ostala samo filozofska tema. Počeo sam juriti prema kraju i mada u posljednjem dijelu ima prizora, naročito onih koji izražavaju razvoj nježnosti između Bendrixa i Sarinog muža, koji mi se čine dovoljno uspješnim, prekasno sam uvidio kako sam varao — varao samoga sebe, varao čitaoca, varao Barona von Hiigela. Događaj sa jagodastim mladežom nije trebao biti u knjizi; svako takozvano čudo, kao što je izliječenje Parkisova sina, trebalo je imati potpuno prirodno objašnjenje. Slučajnosti su se trebale nastaviti tokom godina, nagrađujući Bendrixov um, namećući mu neradu sumnju u njegov vlastiti ateizam. Posljednje bi stranice ostale gotovo iste kao što su i napisane stvarno mi se vrlo sviđaju posljednje stranice , ali previše sam ubrzavao kako sam se primicao kraju. Ispalo je da sam se u ovom izdanju pokušao vratiti bliže mojoj prvobitnoj namjeri. Smvtheov je jagodičasti biljeg zamijenjen kožnim oboljenjem, koje je moglo biti nervnoga porijekla i prijemljivo ozdravljenju kroz vjeru. Jedna epizoda u knjizi, koja se mnogim kritičarima nije svidjela, jest otkriće da je Saru njena majka potajno krstila kad je bila malo dijete. Ali, ako hoćemo vjerovati u neku silu koja je neizmjerno iznad nas, po kapacitetu i znanju, tada magija zaista formira dio našega vjerovanja — ili radije, magija je termin koji upotebljavamo za tajanstveno i neobjašnjivo — poput stigmi2 Oca Pija, koje sam promatrao udaljen nekoliko koraka, dok je on čitao Svetu misu jednog ranog jutra u svom manastiru, u južnoj Italiji. Epizodu Sarinog tajnog krštenja izveo sam iz života Rogera Casementa. Katolički se kapelan u njegovom zatvoru, koga je on zamolio da ga primi u katoličku vjeru, raspitivao i saznao da je ovaj bio potajno kršten kad je bio dijete. Ovdje nismo nužno u carstvu »magije« ili slučajnosti — možda smo u području Dunneovog Eksperimenta s vremenom. Roman Kraj ljubavne priče imao je većeg uspjeha kod čitalaca nego kod kritičara. Toliko sam sumnjao u njega, da sam pretipkani rukopis poslao svom prijatelju Edwardu Sackvill-Westu i zamolio ga za savjet. Treba li da stavim knjigu u ladicu i jednostavno zaboravim na nju? Iskreno mi je odgovorio da mu se roman ne sviđa, ali ga, ipak, moram objaviti — mi treba da imamo vitalnost viktorijanaca, koji nikada nisu oklijevali objaviti kako dobre tako 1 loše stvari. I tako sam je objavio. Umnogome su me utješile pohvalne riječi Williama Faulknera. Po slije sam bio zahvalan dvogodišnjem vježbanju kroz koje sam prošao u upotrebi prvoga lica jednine pišu ći ovaj roman, jer sam kasnije možda mogao straho2 Stigma, eccl. Prijevod: Dušanka Jovanović 10 Posvećeno C. P Pripovijetka nema ni početka ni kraja: čovjek svojevoljno odabire onaj trenutak doživljaja od kojega će se osvrnuti unatrag i od kojega će pogledati unaprijed. Kažem »čovjek odabire« s nemarnim ponosom profesionalnog pisca koga su — kad se sasvim proslavio — hvalili zbog njegove vještine pisanja, ali ja ću zapravo od vlastite volje odabrati tu tamnu kišovitu siječanjsku noć na Commonu, 1946. Zgodno je i ispravno, prema pravilima moga 12 13 zanata, početi baš tamo, ali da sam tada vjerovao u Boga, isto tako sam mogao vjerovati u jednu ruku u blizini koja me je gurkala, i nagovarala »Oslovi ga, još te nije vidio. « Ali zašto bih ga oslovio? Ako mržnja nije previše krupan izraz da se primijeni na ijedno ljudsko biće, mrzio sam Henrvja — a i mrzio sam njegovu ženu Saru. Mislim da je on mene zamrzio ubrzo poslije događaja te večeri: kao što je kadšto zacijelo mrzio svoju ženu i onog drugog u kojega, srećom, u to doba nismo vjerovali. Tako je ovo zabilješka o mržnji daleko više nego o ljubavi, pa ako kažem što u prilog Henrvja i Šarah, onda mi se može vjerovati. Pišem protiv predrasuda, jer moj profesionalni ponos više voli poluistinu, pa čak i, da tako kažem, polumržnju. Neobično je bilo vidjeti Henrvja vani u takvoj noći: volio je svoju udobnost i, na kraju krajeva — ili sam to tako shvatio — imao je Saru. Za mene je udobnost nešto kao pogrešno sjećanje na krivom mjestu ili vremenu. Ako je čovjek osamljen, više voli neudobnost. Bilo je previše udobnosti čak i u kombiniranoj sobi koju sam imao na krivoj — južnoj — strani Commona, u uspomenama iz prošlosti drugih ljudi. Poželio sam da se malo prošetam po kiši i da popijem nešto u gostionici. Malo prenatrpano predsoblje bilo je puno stranih šešira i kaputa, a ja sam slučajno dohvatio nečiji kišobran — čovjek na prvom katu imao je u gostima prijatelje. Zatvorio sam za sobom vrata od obojena stakla i pažljivo silazio stubištem koje je bilo uništeno eksplozijom 1944. Imao sam razloga da se sjećam te zgode, i kako je obojeno staklo, izdržljivo i ružno i viktorijansko, podnijelo udarac kao što bi ga podnijeli i naši djedovi. Onda sam spazio Henrvja. A tako lako sam ga mogao izbjeći; nije imao kišobrana, a na svjetlu svjetiljke vidio sam da su mu oči zaslijepljene od kiše. Tamno drveće bez lišća nije bilo zaštita od kiše; stajalo je poput razbijenih vodovodnih cijevi, a kiša je kapala s Henrvjeva crna kaputa državnog službenika. Da sam prošao pokraj njega, ne bi me vidio, a da sam stupio s kolnika samo dvije stope, bio bih sasvim siguran, ali ja rekoh: — Henry, izgledaš kao neki stranac — i primijetih kako mu oči zasjaše kao da smo stari prijatelji. Izbjegavajući otvoren odgovor, on reče: — Oh, želio sam se malo prošetati na zraku — i za vrijeme iznenadnog jakog udara vjetra i kiše, on na vrijeme prihvati svoj šešir da se ne otkotrlja prema sjevernoj strani. U to vrijeme zamišljao sam da bi svaka patnja ko ju je ona trpjela, olakšala moju patnju, a da je mrtva, bio bih slobodan: više ne bih zamišljao sve one stvari koje čovjek zamišlja pod mojim podlim prilikama. A da je Šarah mrtva, možda bih mogao zavoljeti tog jad nog glupog Henrvja, pomislih. Nikad još nismo zajedno pili izvan njegove kuće. Naše dvije »strane« razdvajalo je manje od petsto jardi ravnog travnjaka. Zar mu nikad nije palo na pamet da kaže Sari: — Kako je Bendrix? Kako bi bilo da pozovemo Bendrixa? Potpuno sam im ne stao iz vida kao kamen kad padne u ribnjak. Mislim da je žubor vode uzbuđivao Saru tjedan dana, mje sec dana, ali Henrvjevi naočnjaci bili su čvrsto pri vezani. Mrzio sam njegove naočnjake čak i onda kad sam znao da se s njima mogu okoristiti, kao i svi drugi. »Pontefract Arms« bila je još za Božić ukrašena papirnatim trakama i zvončićima svijetloljubičaste i narančaste boje, i stajala kao sjećanje na komercijalno božično veselje, a mlada gostioničarka na16 slonila se grudima na bar, promatrajući svoje mušterije s omalovažavanjem. Imao sam dojam da je najsličniji lokal koji je ikad posjetio bio onaj jeftini restoran blizu Northhumberland Avenue, gdje je objedovao sa svojim kolegama iz ministarstva. Sjedili smo za stolom i prebirali prstima po čašama. Nikad nisam imao mnogo toga da kažem Henryju. Sumnjam da bih se ikad trudio da dobro upoznam Henryja, ili Šarah, da nisam 1939. Henry James je jednom u razgovoru s Walterom Besantom rekao da jedna mlada žena s dovoljno talenta treba samo proći ispred prozora zajedničke blagovaonice u baraci straže i pogledati unutra, i već bi mogla napisati roman o brigadi, ali ja mislim da bi u jednoj fazi pisanja knjige smatrala da je potrebno poći u krevet s jednim od gardista, pa makar da samo provjeri pojedinosti. Razumije se da ja nisam legao s Henryjem u krevet, ali učinio sam nešto bolje, i prve večeri kad sam izveo Saru na večeru imao sam namjeru hladnokrvno izvlačiti ideje iz žene državnog službenika. Ona nije znala što radim; mislila je, siguran sam, da me iskreno zanima njen obiteljski život i možda je baš to u prvom redu probudilo njenu sklonost prema meni. U koje vrijeme Henry doručkuje, pitao sam je. Ide li u ured podzemnom željeznicom, autobusom ili tak17 šijem? Donosi li uvečer posao kući? Ima li torbu za spise s kraljevskim grbom na torbi? Naše prijateljstvo je cvjetalo na temelju mog interesa; bila je vrlo zadovoljna što netko uzima Henrvja ozbiljno. Henry je bio važan, ali bolje rečeno važan kao što je slon važan, po veličini njegova odsjeka; postoje neke vrste važnosti koje ostaju beznadno osuđene na neozbiljnost. Henry je bio važan kao pomoćnik tajnika u ministarstvu za mirovine, a poslije u ministarstvu unutrašnjih poslova — poslije sam se tome smijao u onim trenucima kad mrzite svoga druga i tražite neko oružje. Došlo je vrijeme kad sam namjerno rekao Sari da sam Henrvja izabrao u namjeri da ga kopiram, i to da ga kopiram kao ličnost koja je bila smiješan, komičan element u mojoj knjizi. Tada joj je moja knjiga postala mrska. Osjećala je golemu odanost prema Henrvju to nikad nisam mogao po reći i za vrijeme tih pomućenih sati kad je vrag uzeo moj mozak u svoje ruke, bezazlenog sam Hen rvja čak mrzio, iskoristio bih roman i izmišljao epizode previše obične da se napisu. Kad je jednom Šarah provela sa mnom cijelu noć tome sam se radovao kao što se pisac raduje posljednjoj riječi svoje knjige , tu sam zgodu iznenada pokvario slu čajnom riječju koja je uništila raspoloženje, koje se kadšto satima bez prekida činilo kao prava ljubav. Oko dva sata mrzovoljno sam zaspao i probudio se u tri, a kad sam Saru uhvatio za ruku, ona se probudila. Mislim da sam želio da opet sve popravim, dok moja žrtva nije prema meni okrenula svoje lice, mutnih i od sna lijepih očiju i punih povjerenja. Zaboravila je prepirku, a ja sam u njenoj zaboravljivosti na šao čak novi povod. Svi smo mi neurotična ljudska bića, a opet kažu da nas je Bog stvorio. Kraj svega toga 18 teško mi je zamisliti bilo kakvog Boga, koji nije isto tako jednostavan kao savr šena jednadžba i čist kao zrak. Rekoh joj: — Ležim budan i razmišljam o petom poglavlju. Da li Henry prije ne kog važnog sastanka izgricka zrna kave da pro čisti zadah iz usta? Ona je malo plakala, pa zaspala. Imala je tvrd san, a mene se ta njena sposobnost da čvrsto spava dojmila još i kao uvreda. Lutajući tužno pogledom između svijetloljubičastih i narančastih traka, Henry je brzo pio rum. Upitah ga: — Lijepo ste proveli Božić? Vrlo lijepo — reče on. Dok je Henry pošao po pića, ja sam otišao u zahod. Po zidovima bile su naškrabane rečenice: »Gazdo, vrag odnio tebe i tvoju prsatu ženu. « »Svim svodnicima i kurvama zabavan sifilis i sretna gono reja. « Brzo sam se vratio veselim papirnatim traka ma i zveckanju čaša. Ponekad vidim sebe previše odraženog u drugim ljudima pa se mogu osjećati udobno, i tada dobijem golemu želju da vjerujem u svece, u junačku vrlinu. Želio sam ga zgranuti, a iznenadilo me kad je rekao jednostavno: — Ljubomora je grozna stvar. Kad si nesretan, drugim ljudi ma zavidiš na sreći. Nikad nisam očekivao da će to naučiti u ministarstvu unutrašnjih poslova. A eto — u toj rečenici — gorčina je opet procurila s moga pera. Kako je ta gorčina bešćutna i bez života. Kad bih mogao, pisao bih s ljubavlju, ali kad bih mogao pisati s ljubavlju, bio bih drugi čovjek: nikad ne bih izgubio ljubav. No odjednom sam preko sjajne površine stola obloženog pločicama osjetio nešto — ništa tako krajnje veliko kao što je ljubav, možda ništa više od drugarstva u nesreći. Rekoh Henrvju: — Jesi li nesretan? Mislim da ga je rum natjerao da govori, ili je bio svjestan koliko ja znam o njemu? Šarah je bila odana, ali u vezi kakva je bila naša, tomu se ne da pomoći da čovjek ne dozna jednu dvije stvari. Znao sam da ima madež lijevo od pupka, jer je Saru na to jednom podsjetio jedan moj madež: znao sam da pati od kratkovidnosti, ali da nije htio nositi naočale u društvu stranih osoba ja sam još bio dovoljno stranac i nikad ga nisam vidio s naočalama. Znao sam da u deset sati voli popiti čaj, čak sam znao njegove navike spavanja. Je li on bio svjestan da ja već toliko znam, da jedna nova činjenica neće promijeniti naš odnos? On reče: — Plašim se zbog Sare, Bendrix. Neki mali veseli čovjek jurnu unutra i uzviknu: — Zdravo, svima — no nitko mu ne odgovori. Mislim da si rekao. Primijetio sam da su mu bjeloočnice zakrvavljene; možda nije dosta nosio naočale — uvijek ima tako mnogo stranih osoba, ili je to možda bila posljedica suza. On reče: — Bendrix, ovdje ne mogu razgova rati — kao da je nekoć imao naviku da negdje ra zgovara. Platio sam piće, a to je opet bio predznak Henrvjevog nemira; nikad nije lako prihvaćao ljubaznost drugih ljudi. Uvijek je bio onaj koji u taksiju ima u ruci pripremljen novac, dok smo svi mi ostali prtljali tražeći novac. Kiša je još tekla na avenijama Commona, ali do Henrvja nije bilo daleko. Otključao je vrata ključem patentne brave koja se nalazila na ulaznim vratima ispod polukružnog prozorčića u stilu Kraljice Anne, ušao i doviknuo: — Šarah, Šarah! On reče: — Još se nije vratila. Hajdemo u moju radnu sobu. Sve je tamo bilo upotrebljavano, isto tako kao u Henrvjevoj radnoj sobi, sada sam osjećao kako je vrlo malo toga ikad bilo upotrebljavano. Sumnjam da su odabrana Gibbonova djela i jednom otvorena, a odabrana Scottova djela bila su tamo jer su vjerojatno — pripadala njegovu ocu, kao i brončana kopija kipa Bacača diska. Pa ipak bio je sretniji u svojoj neupotrebljavanoj sobi jednostavno zbog toga što je bila njegova, njegovo vlasništvo. Pomislio sam s ogorčenjem i zavišću: ako čovjek sigurno posjeduje neku stvar, nije potrebno da je ikad upotrijebi. Sjetio sam se njego vih očiju i upitao se ne pije li on više nego što je pio nekada. Dva dvostruka whiskyja što ih je natočio svakako su bila obilna. Bih li se uplašio da je to rekao na isti način prije dvije godine? Ne, mislim da bih bio ushićen — čovjeku tako očajno dojadi obmana. Sa zadovoljstvom bih prihvatio otvorenu borbu, pa makar postojala ma kako mala šansa, zbog koje sam nekom njegovom taktičkom pogreškom, mogao pobijediti. A nikad u životu, ni prije ni poslije toga, nisam toliko želio pobijediti. Čak nikad nisam osjećao ni tako jaku želju napisati dobru knjigu. On me pogleda onim svojim od plakanja crvenim očima, pa reče: — Bendrix, bojim se. Prošao je istu školu, i prvi put sam ga smatrao sebi ravnim. Sjećam se jedne stare potamnjele fotografije njegova oca, što je u okviru stajala na njegovom pisaćem stolu, i gledajući je pomislio sam kako je bio sličan Henryju fotografirana je otprilike u istim godinama, sredinom četrdesetih , i opet kako nije slična. Nije se razlikovala zbog brkova — već zbog viktorijanskog izgleda samopouzdanja, što se on osjećao kao kod svoje kuće, što je poznao načine i odjednom me opet obuzeo onaj osjećaj prijateljstva i drugarstva. Više sam ga volio nego što bih volio njegova oca koji je radio u ministarstvu financija. Mi smo bili znanci, a zapravo stranci. On sjede u naslonjač kao da ga je netko gurnuo i reče sa gnušanjem; — Bendrix, uvijek sam mislio da je najgora stvar, zbilja najgora stvar koju jedan čovjek može učiniti. Možda je, pomislih, sačuvala jedno moje pismo, premda sam napisao tako malo pisama. To je profesionalni rizik kojemu su izloženi pisci. Žene su sklone da uveličavaju važnost svojih ljubavnika, a nikada ne predvide dan razočaranja kad će se u autograf skom katalogu po cijeni od pet šilinga, pojaviti jedno in diskretno pismo obilježeno oznakom »zanimljivo« — Pogledaj ovo — reče Henry. Pružio mi je jedno pismo. Rukopis nije bio moj. Pismo je bilo od nekog Henrvjeva prijatelja koji piše: »Predlažem da 23 se taj čovjek kome želite pomoći, obrati na izvjesnog čovjeka imenom Savage, 159 Vigo Street. Poznato mi je da je taj čovjek sposoban i diskretan, a njegovi pomoćnici manje su odvratni nego što su obično takvi momci. « — Ne razumijem, Henry. To je užasno, Bendrix. Mora da je pro zreo tu izliku. Izgleda tako glupo, zar ne, što potpuno mo gu vjerovati da ga ona neće pročitati, premda do lazi ovamo svaki dan po desetak puta. Čak ga i ne stavljam u ladicu. A ipak nemam povjere nja... Uvijek kažu, zar ne, da je muž posljednja osoba ko ja upozna svoju ženu. Sinoć, kad sam te vidio na Commonu, pomislio sam ako ti to kažem, a ti mi se budeš smijao, moći ću spaliti pismo. Sjedio je tamo s vlažnom ispruženom rukom, odvrativši od mene pogled. Nikad mi nije bilo manje do smijeha, a da sam mogao ipak bih se volio nasmijati. On me molećivo upita: — I jest fantastično. Ti misliš da sam budala, zar ne. Jesu li muž i žena u tolikoj mjeri jedno tijelo, da, kad čovjek mrzi ženu, također mrzi i muža? Njegovo me pitanje podsjetilo kako ga je lako bilo obmanuti: tako lako da se gotovo činilo da je sudionik u nevjeri svoje žene, kao što čovjek koji ostavlja novčanice u hotelskoj sobi prešutno odobrava krađu, i mrzio sam ga zbog iste one osobine koja je jednom pomogla mojoj ljubavi. Rukav njegova kaputa isparavao se ispred plinske peći i on ponovi, i dalje me ne gledajući: — Naravno, vidim da misliš da sam budala. Tada progovori zloduh: — Oh ne, ja te ne smatram budalom, Henry. Šarah je ljudsko biće. On reče ogorčeno, kao da sam ja napisao to pismo: — A ja sam uvijek mislio da si ti njezin prijatelj. Samo sam rekao da u toj sumnji nema ništa glupo. Ništa nisam rekao protiv Sare. U posljednje vrijeme ne spavam dobro. Noću se budim i pitam što da ra dim s tim nesretnim pismom. Zamisli, Bendrix, sjedim tamo ispred pi saćeg stola na stolcu na kom su sjedili svi oni ljubo morni muževi, pričajući istu priču. Misliš li da tamo postoji neka čekaonica tako da jedan drugo me vidimo lica dok prolazimo? Osjetio sam kako se moja superiornost uzdrmala, i u meni se probu dila stara želja za zadirkivanjem. Rekoh: — Zašto ja ne bih pošao onamo, Henry? Bit će to dobro za njega, a možda će ga naučiti da bolje pripazi na svoju ženu. Njih podržava utjecaj književnosti. Henrvjev rukav se osušio, ali ga je još pridržavao pokraj vatre i tkanina se počela paliti. On reče: — Zar bi ti to zaista uradio za mene, Bendrix? Gori ti rukav, Henry. On pogleda rukav kao da nije njegov. Najprije da ti kažem, a onda da te to zamolim. Čovjek ne može uhoditi vlastitu ženu putem prijatelja, i da se taj prijatelj pretvara kao da je njen ljubavnik. Svakog dana čine se stvari koje se ne pristoje, Henry. To je dio modernog života. Većinu tih stvari i sam sam učinio. Meni je bio potre ban samo jedan pravi razgovor da razbistrim gla vu. Kad je pos ljednji neizgoreni komadić papira stavio u pepelja ru, rekoh: — Ime je bilo Savage, a adresa je ili 159 ili 169 Vigo Street. U posljednje vrije me jako me boli glava. Bila je u kinu. On pođe prema vratima pa ih otvori, a njegovo lice automatski zadobije izraz nježnosti i ljubavi. Uvijek me je ljutilo to mehaničko reagiranje na njenu prisutnost jer ništa nije značilo, čovjek se ne može uvijek radovati ženinoj nazočnosti, čak i ako je zaljubljen, a ja sam vjerovao Sari kad mi je rekla da se njih dvoje nikad nisu voljeli. Vjerujem da je u mojim trenucima mržnje i sumnje, bilo iskrenije dobrodošlice. Ona je za mene bila barem ličnost sa svojim vlastitim pravima, a ne dio kuće, 27 poput komada porculana kojim se mora pažljivo rukovati. Kako da je opišem strancu dok je stajala u predsoblju na dnu stubišta i okrenuta prema nama? Čak ni svoje izmišljene ličnosti nikad nisam mogao drukčije opisati nego samo po njihovim postupcima. Uvijek mi se činilo da čitaocu romana mora biti dopušteno da sam sebi predstavi ličnost onako kako je njega volja; ja mu ne želim pružiti gotove ilustracije. Sada me je iznevjerila vlastita tehnika, jer ne želim da bilo koja druga žena zamijeni Saru, želim da čitalac vidi ono široko čelo i samopouzdana usta, oblik lubanje, a sve što mogu izraziti to je da se neka neodređena osoba pojavila u kišnom kaputu s kojega kaplje voda, rekavši: —Da, Henry? »Jesi li to ti pri telefonu? « — »Možeš li ti? « »Hoćeš li ti? « tako da sam ja budala već umišljao da na svijetu postoji samo jedan »ti« i da sam to ja. Ovo je opet bio jedan od trenutaka mržnje. Jednog dana ćeš se na smrt nahladiti. Otrcana fraza sa svojom mudrošću ponekad može razgovoru dati prizvuk zle kobi, a ipak čak da smo i znali da govori istinu, pitam se bi li i jedan od nas dvojice, hladnokrvnošću, nepovjerenjem i mržnjom, osjetio pravi strah za njenu sreću. Ne znam koliko je prošlo dana. Stari nemir se vratio, a u tom tmurnom stanju čovjek ne može razlikovati dane kao što slijepac ne može razlučiti svjetlo od tmine. Je li to bio sedmi ili dvadesetprvi dan kad sam odlučio da krenem u akciju? Sada, pošto su prošle tri godine, nejasno se sjećam, bdijenja duž granice Commona, kako sam iz daljine promatrao njihovu kuću stojeći pokraj jezera ili ispod trijema crkve iz osamnaestog stoljeća, malo vjerujući da će se vrata otvoriti, a Šarah sići onim nerazbijenim i dobro izglačanim stubama. Pravi čas nikad nije otkucao. Kišni dani su prestali i noći su bile ugodne, rosne, a kao iz neke oštećene kućice s figurama muškarca i žene, od kojih jedna pokazuje kišovito a druga suho vrijeme, ni muškarac ni žena nisu izlazili. Nikad više nisam vidio Henrvja kako poslije sumraka prolazi Commonom. Možda se stidio zbog onoga što mi je rekao, jer je bio vrlo konvencionalan čovjek. Pišem taj pridjev uz podrugljivi osmijeh, a ipak ako ispitam sebe, za konvencionalnost osjećam samo divljenje i povjerenje, kao za sela koja čovjek vidi s autoceste kojom prolaze automobili, a pod slamnatim 29 krovovima i s kamenim zidovima čine se tako tiha i ulijevaju mir. Sjećam se da sam u tim mračnim danima i tjednima mnogo sanjario o Sari. Kadšto bih se probudio s osjećanjem bola, kadšto sa zadovoljstvom. Ako čovjek cijeli dan misli na jednu ženu, ne bi trebalo da noću o njoj sanja. Pokušao sam pisati knjigu koja mi jednostavno nije išla. Napisao sam svojih svakodnevnih pet stotina riječi, ali osobe nikad nisu oživjele. Pisanje tako mnogo ovisi o površnosti čovjekova dana. Čovjek može biti zauzet kupovinom i uštedom na porezu i slučajnim razgovorima, ali tijek podsvijesti, rješavajući probleme i unaprijed planirajući, nesmetano teče dalje. Riječi kao da dolaze s neba, situacije koje su se činile blokirane u nekom beznadnom ćorsokaku počinju se razvijati, posao je obavljen dok je pisac spavao ili kupovao ili razgovarao s prijateljima. Ali ta mržnja i sumnja, ta strast za uništenjem, prodire dublje od knjige — podsvijest je dalje radila, dok se jednog jutra nisam probudio i saznao — kao da sam to isplanirao noću — da ću danas posjetiti gospodina Savagea. Kako je čudna ta kolekcija pouzdanih profesija. Čovjek ima povjerenja u svog odvjetnika, svog liječnika, ako je katolik u svog svećenika, a sada sam tom popisu dodao svog privatnog detektiva. Potpuno je bila pogrešna Henrvjeva pomisao da će ga drugi klijenti oštro promatrati. Ured je imao dvije čekaonice, i mene su samoga primili u jednu. Bilo je to neobično, i tako nešto nije se moglo očekivati u Vigo Streetu — gdje je vladala neka zagušljiva atmosfera ureda u odvjetničkoj čekaonici, spojenom s pomodnim izborom materijala za čitanje, 30 i koja je više podsjećala na zubarsku čekaonicu — bili su tu Harper's Bazaari Life i mnogo francuskih modnih časopisa. Čovjek koji me je uveo, bio je nešto malo previše pažljiv i dobro odjeven. Privukao mi je stolac do vatre i vrlo pažljivo zatvorio vrata. Osjećao sam se kao pacijent, a mislim da sam to i bio, dovoljno bolestan da pokušam poznato liječenje ljubomore šokom. Prvo sam na gospodinu Savageu uočio njegovu kravatu: mislim da je bila znak nekog udruženja bivših polaznika istih ekskluzivnih škola, koji sada drže vodeće položaje u društvu. Zatim kako mu je lice dobro izbrijano i naprašeno tankim slojem pudera, pa onda njegovo čelo, s kojeg mu je opala sijeda kosa, a koje je blistalo razumijevanjem, sućuti, željom da pomogne. Kad smo se rukovali, osjetio sam kako mi je na čudan način svinuo prste. Vjerojatno je bio slobodni zidar, i da sam mu mogao uzvratiti znak raspoznavanja, vjerojatno bih kod njega imao posebne privilegije. Mislim da je ovo najudobniji stolac. Onda privuče do mene običan stolac, kao da će mi opipati bilo. Ne mogu zamisliti koje bih inače druge riječi mogao upotrijebiti osim vlastitih. Osjećao sam se zbunjen i ogorčen; nisam došao ovamo zbog sućuti, već da platim za neku praktičnu pomoć, ako budem imao sredstava. Počeo sam: — Ne znam kolike su vaše pristojbe za praćenje? Za ovo pripremno savjetovanje naplaćujem tri gvineje, ali ako ne želite dalje nastaviti, ne naplaćujem ništa, baš ništa. Znate — ubaci on cliche kao da mi stavlja termometar — zadovoljan klijent je najbolja reklama. U običnoj situaciji, mislim, svi se mi ponašamo vrlo slično i upotrebljavamo iste riječi. Rekoh: — Ovo je vrlo jednostavan slučaj — i rasrdivši se razabrao sam da gospodin Savage zapravo sve zna o tome i prije nego sam počeo pripovijedati. Gospodinu Savageu ništa ne bi bilo strano, ništa novo ne bi on mogao iščeprkati iz zemlje što ove godine nije već bezbroj puta bilo iščeprkano. Čak i liječnika kadšto neki pacijent dovede u nepriliku, ali gospodin Savage bio je specijalist koji se bavio samo jednom bolešću koje je svaki simptom poznavao. On reče s neshvatljivom blagošću: — Ne žurite se, gospodine Bendrix. Zbunio sam se kao svi ostali njegovi pacijenti. Mi slim da razgovaramo o gospođi Bendrix? Ona je supruga mog prijatelja. Vidio sam je samo jednom od 1944. Ovo je uhodarenje, rekli ste. Dotad nisam shvatio da me je toliko naljutio. Ja sam samo jedan od vaših ljubomornih klijenata, ne tvrdim da sam drukčiji od ostalih, ali u mom slučaju postoji vremenski razmak. Gospodin Savage mi spusti ruku na rukav kao da sam neko prgavo dijete. Uvijek je pozdravljam pod znakom prave ljubavi. Vi imate razloga da pretpostavljate da je ta dama o kojoj smo razgovarali sada — intimna s drugim? Ima tajne sa stanke. Laže gdje je bila. Vrteći olovku spreman da zapiše, gospodin Sa vage upita: — Zna li gospodin Miles za ovaj razgo vor? A ne znam ni kako je ime njene bake. Gospodin Savage mi se umirujuće osmjehne; za trenutak sam pomislio da namjerava ustati od pisaćeg stola i opet me potreptati. Služavka je vrlo važna osoba. Ona nam može ako hoće mnogo reći o navikama svoje gospodarice. Vi bi se iznenadili što je sve korisno čak za najjednostavnije raspitivanje. Prekine s pitanjima, pa me upita: — Biste li imali nešto protiv toga — ako bi bilo hitno potrebno — da moj čovjek dođe k vama kući? Rekao sam mu da nemam ništa protiv i odmah me obuzeo osjećaj da sam pustio neku zarazu u svoju sobu. Razumijem — i uistinu sam vjerovao da je razumio. Mogao sam mu reći da bi mi nazočnost njegova čovjeka bila kao prašina na pokućstvu što prlja moje knjige poput čađe, a on se ne bi ni iznenadio ni razljutio. Moja strast je bila da pišem na čistom papiru s linijama. Mrlja, pa čak i samo trag čaja na kojoj stranici, čini ga neupotre bljivim, pa me obuze neobična pomisao da moram zaključati svoje papire za slučaj ako dođe neželjeni posjetilac. Rekoh: — Bilo bi lakše kad bi najavio 34 dolazak... Vaša adresa, gospodine Bendrix, i vaš broj telefona? Moja gazdarica ima priključak. Želite li izvještaje tjedno ili više volite da primite konačni rezultat istrage? Istraga možda nikad neće biti završe na. Vjerojatno nema što da se pronađe. Znate, gospodine Bendrix, činjenica da čovjek treba naše usluge neminovno znači da ipak ima nešto da se pronađe. Čini mi se da sam imao sreću što je gospodin Savage prihvatio taj posao. Preporučen je kao manje neugodan nego što su to obično ljudi njegove profesije, ali meni je njegov način uvjeravanja ipak bio odvratan. Kad čovjek dobro promisli, to nije sasvim častan posao, to uhođenje nedužnih, jer — nisu li ljubavnici uvijek nedužni? Oni ne čine nikakav zločin, u duši su uvjereni da nisu učinili nikakvo zlo. »Tako dugo dok nikome ne nanosim bol, osim sebi samom«, — stara otrcana fraza uvijek je spremna na njihovim usnama, i ljubav, naravno, isprika je za sve — tako oni vjeruju, upravo kao što sara i ja vjerovao u ono vrijeme kad sam volio. A kad smo došli do plaćanja, gospodin Savage bio je iznenađujuće umjeren: tri gvineje na dan i tekući troškovi koji, naravno, moraju biti odobreni. Objasnio mi je te troškove kao »povremeno po neku kavu, znate, a ponekad u tim zgodama naš čovjek mora nešto i popiti«. Sav taj posao obavio se vrlo brzo. Kad sam izlazio iz Vigo Streeta, gotovo me je uvjerio da je to bio razgovor što ga prije ili poslije dozive svi muškarci. Mora da je detektivu važno, kao i piscu, da nagomila beznačajan materijal prije nego izabere pravu nit. A kako je teško to izabiranje — i stavljanje u pokret prave teme. Sada kad počinjem pisati vlastitu pripovijest, problem je isti, ali teži - ima mnogo više činjenica, pa ih ne moram izmišljati. Kako mogu iznijeti ponovno na vidjelo ljudski karakter iz dosadnog mjesta radnje - dnevnih novina, dnevnog jela, prometa koji monotono škripi prema Batterseau, galebova koji dolijeću s Temze tražeći kruh, i ranog ljeta 1939. Pitao sam se bih li mogao, kad bih dugo razmišljao, otkriti njenog budućeg ljubavnika na zabavi koju je priređivao Henry. Primijetio sam Saru, čini mi se, zbog toga što je bila sretna; tih godina osjećanje sreće dugo je umiralo pod burom koja se približavala. To se osjećalo u pijancima, djeci, rijetko gdje drugdje. Odmah mi se svidjela, jer je rekla da je čitala moje knjige i nije se okanila tih tema — odmah sam osjetio da se prema meni odnosi kao prema ljudskom biću, a ne kao prema piscu. Nisam ni pomislio da ću se u nju zaljubiti. Prije svega, bila je lijepa, a lijepe žene, naročito ako su i inteligentne, u meni potiču neki duboki osjećaj inferiornosti. Prvi put sam u nje primijetio samo njenu ljepotu i njenu sreću i način na koji ljude dodiruje rukama kao da ih voli. Sjećam se samo jedne stvari koju mi je rekla, osim one tvrdnje kojom je počela, »Čini se da mnoge ljude ne volite. « Možda sam zajedljivo govorio o mojim kolegama piscima. Kakvo li je to ljeto bilo. Neću ni pokušati da se sjetim koji je mjesec bio — morao bih se vratiti i proći kroz toliko bola, ali sjećam se da sam izišao iz tople i pretrpane sobe, pošto sam popio previše sherrvja, i prošetao se s Henrvjem po Commonu. Sunce je palilo zemlju oko Commona i trava je izblijedjela. U daljini kuće su bile u viktorijanskom stilu, male i točno razmaknute i tihe; samo je negdje u daljini plakalo dijete. Odnosi se na legendu o kralju Copethuai i prosjakinji. Bili su to trenuci kad se čovjek povjerava strancu. Henry reče: — Kako bismo svi mogli biti sretni. Neobično mi se svidio, dok je sa suzama u očima stajao tamo na Commonu, daleko od svog društva. Rekoh: — Imate divnu kuću. Upoznao sam ga tek prije tjedan dana — na nekoj drugoj čajanci. U to doba radio je u ministarstvu financija, a ja sam ga zadržao i gnjavio zbog materijala za svoju knjigu. Dva dana kasnije primio sam dopisnicu. Potom sam čuo da ga je Šarah nagovorila da je pošalje. Ali zašto treba da kažem jadni Henry? Zar nije on na kraju krajeva dobio igraće karte na koje se dobiva, karte nježnosti, skromnosti i povjerenja? Nije li taj pokret naučio od nje? Bračni drugovi postaju slični jedno drugome. Išli smo jedan pokraj drugo ga, a kad smo otvorili vrata predsoblja u zrcalu sam ugledao odsjaj kako se dvije osobe razdvajaju kao nakon poljupca — jedna je bila Šarah. Pogle dao sam Henrvja. Ili nije vidio ili nije mario. Bi li gospodin Savage smatrao taj prizor važnim? Poslije sam doznao da je to nije poljubio ljubavnik 39 već neki Henrvjev kolega iz ministarstva financija, čija je žena prije mjesec dana pobjegla s nekim kršnim mornarom. Prvi put ga je srela toga dana, a čini se nevjerojatno da bi on još mogao sudjelovati u prizoru iz kojega sam ja tako odlučno isključen. Ljubav ne treba mnogo vremena da se sama iscrpi. Volio bih da sam ostavio na miru to prošlo vrijeme, jer kad pišem o 1939. Čini se da mržnja upravlja istim žlijezdama kao ljubav: čak proizvodi ista djela. Da nismo naučili kako da protumačimo priču o Muci, bismo li samo iz njihovih djela mogli reći je li ljubomorni Juda ili bijedni Petar volio Krista? Kad sam se vratio kući od gospodina Savagea i kad mi je gazdarica rekla da me je telefonski nazvala gospođa Miles, osjetio sam ushićenje kao nekad kad bih čuo kako se prednja vrata zatvaraju i njen korak u predsoblju. Osjetio sam neobuzdanu nadu da je moja pojava u njoj probudila — ne ljubav, naravno, već neki osjećaj, uspomenu na kojoj bih mogao dalje graditi. U to vrijeme činilo mi se, kad bih je mogao imati još jednom — makar kako brzo i grubo i nepotpuno — opet bih stekao mir, odbacio bih je iz svoje duše, a poslije bih ja ostavio nju, a ne ona mene. Čudno je bilo nakon osamnaest mjeseci šutnje nazvati taj broj: Macaulav 7753, a još čudnije što sam ga morao potražiti u imeniku, jer nisam bio siguran u zadnji broj. Sjedio sam i slušao kako telefon zvoni i razmišljao je li se Henry već vratio iz ministarstva i što ću reći ako se on javi. Tada sam uvidio da u istini nema više ništa loše. Laži su me napustile i ja sam se osjećao osamljen kao da su one bile moji jedini prijatelji. Glas neke dobro izvježbane služavke 41 ponovi mi telefonski broj u usni bubnjić. Upitah: — Je li gospođa Miles kod kuće? Ni kad mi nije palo na pamet da se s vremenom i male stvari mijenjaju. Potražio sam Miles u imeniku, ali stari broj još je bio tu, imenik je zastario više od godinu dana. Upravo sam htio upitati informacije, kad telefon ponovno zazvoni, a to je bila Šarah osobno. Ona reče zbunjeno: — Jesi li to ti? Rekoh: — Ovdje Bendrix. Zar nisi dobio moju poruku? Međutim mislim da sada ne znam tvoj sadašnji broj. U imeniku je, pretposta vljam. Sada je Ma caulav 6204. Htjela sam te nešto upitati. Htjela bih s tobom na objed,to je sve. Bit će mi drago. Znaš, jednostavno moram zavr šiti taj članak. Sjedio sam i držao telefonsku slušalicu u ruci i gledao na mržnju kao na nekog ružnog i glupog čovjeka, koga čovjek nije želio poznati. Pozvao sam njen broj; mora da sam je zatekao prije nego je imala vremena da ode od telefona, pa rekoh: — Šarah. U redu — sutra. U isto vrijeme — i sjedeći tamo, s prstima na tihom aparatu, imajući nešto čemu da se radujem, pomislih u sebi: Sjećam se. Raširio sam novine na stolu i više puta pročitao istu stranicu, jer nisam htio gledati prema ulaznim vratima. Ljudi su ulazili, a ja nisam htio biti jedan od onih koji glupim spuštanjem i podizanjem glave odaje iščekivanje. Što svi mi imamo da očekujemo kad sebi dopuštamo da nas razočarenje tako zaokupi? U večernjim novinama pisalo je o uobičajenom umorstvu i prepirci u parlamentu, o racioniranju šećera, a ona je zakasnila pet minuta. Imao sam smolu da me uhvati kako gledam na sat. Začuh je kako reče: — Oprosti. Došla sam autobusom, a promet je zakrčen. Rekoh: — Podzemna željeznica je brža. Često me je istinom dovela u nepriliku. U ono vrijeme kad smo se voljeli, pokušavao sam je nagovoriti da kaže više od istine — da naša ljubav nikad neće prestati i da ćemo se jednog dana vjenčati. Ne bih joj vjerovao, ali bih volio čuti te riječi s njenih usana, možda samo zbog toga da mi pruži to zadovoljstvo da ih odbacim. Ali ona nikad nije igrala tu igru pretvaranja, a onda iznenada, neočekivano, 44 skršila bi moju hladnoću nekom izjavom takve miline i obilja. Sjećam se kako sam jednom bio nesretan zbog njene hladne pretpostavke da će se jednog dana naša veza završiti, i čuo neizmjerno sretan: — Nikad nisam, nikad nisam voljela nekog muškarca kao što volim tebe, i nikada više neću tako ljubiti. Sjela je pokraj mene i zamolila čašu piva. Možda je naše ponašanje odavalo napetost, jer sam primijetio da smo privukli pažnju jednog malog čovjeka koji je sjedio nedaleko na tapeciranoj klupi. Pokušao sam mu'odvratiti pogled zureći u nj i to s uspjehom. Imao je duge brkove, blage oči i brzo je odvratio pogled; pri tom je laktom zapeo za čašu piva, srušio je na pod, i sav se zbunio. Bilo mi ga je žao, jer mi je palo na pamet da me je možda prepoznao prema fotografijama; možda je to bio čak jedan od mojih rijetkih čitalaca. S njim je sjedio mali dječak, a kako bi to bilo okrutno poniziti oca u prisutnosti sina. Dječak se zacrvenio kad je konobar žurno prišao, a njegov se otac počeo ispričavati s nepotrebnom vatrenošću. Rekoh Sari: — Naravno, možeš objedovati gdje želiš. Dva tri puta na tjedan. Činilo se da je to prejak kašalj za njeno slabašno tijelo: čelo joj se oznojilo od naprezanja. S lijeve strane Maiden Lanea prolazili smo pokraj jedne veže i ograde od željeznih rešetki a da nismo progovorili ni jednu riječ. Poslije prve večere, na putu do podzemne željeznice, kad sam je ispitivao o Henrvjevim navikama, a ona se zagrijala mojom pažnjom — prilično nespretno sam je poljubio. Ne znam zašto sam to učinio, jedino ako nisam pomislio na onu sliku u ogledalu, zapravo nisam imao namjeru da s njom vodim ljubav, nisam imao naročitu namjeru ni da je ponovno pogledam. Bila je previše lijepa da uzbudi u meni pomisao da bih joj se mogao približiti. Kad smo sjeli, jedan od starih konobara mi reče: — Odavno niste bili ovdje, gospodine — i ja sam požalio što sam protivno tvrdio Sari. Uvijek je imala običaj da se dobro odnosi prema konobarima. Jelo je prekinulo naše dosadno ćaskanje, i tek kad smo završili objed, nagovijestila je zašto je tu. Gdje si ga pronašao one noći? Je li se čudno ponašao? Mislim da je osamljen. Kad se na padaj smirio, ona je smislila početni potez, premda nije bio njen običaj da izbjegava istinu. Činilo se to kao da go vori neki stranac i to stranac koga čovjek sretne na koktelu. Nije učinila tu primjedbu čak ni prvi put kad smo pili južnoafrički sherrv. Neki muškarci bi to učinili. To je previše težak posao za jednu osvetu. Nas dvoje smo se lijepo zabavili; mi smo odrasli ljudi, znali smo da jednom mora doći kraj. Pa, znaš, možemo se sasta ti kao prijatelji i razgovar ati o Henrvju. Platio sam račun pa smo izišli, a dvadeset jardi niz ulicu bila je ona veža i željezna rešetka. Zaustavih se na pločniku i rekoh: — Čini mi se da ideš na Strand? Milo mi je bilo što sam te vidio. Pošao sam prema njoj; osje ćao sam rešetku pod nogama. Ona naglo okrene gla vu, kao da hoće vidjeti dolazi li netko, da vidi je li to prilika. Previjala se u ve ži i kašljala i kašljala. Oči su joj se zakrvavjele od ka šlja. U krznenom ogrta ču činila se kao neka životinjica stjerana u kut. Rekoh s gorčinom kao da mi je nešto oteto. Rekoh: Zbogom — ali nisam prihvatio njenu ruku. Otišao sam žurnim korakom a da se nisam ni osvr nuo, pokušavajući ostaviti dojam zaposlena čovjeka i kao da mi je odlanulo što odlazim. A kad sam po novo čuo kašalj, poželio sam da zazviždim neku me lodiju, nešto obijesno, pustolovno, sretno; ali nisam imao dara za glazbu. Kad čovjek u mladosti stekne radne navike vjeruje da će one trajati cijelog života i odoljeti svakoj katastrofi. Preko dvadeset godina sam pisao prosje čno petsto riječi na dan, radeći pet dana u tjednu. U godinu dana mogu napisati jednu knjigu, tu je uzeto u obzir vrijeme za reviziju i ko rekturu rukopisa. Uvijek sam bio vrlo metodi čan a kad je moja norma rada bila ispunjena prekidao sam čak usred rečenice. Od vremena do vremena tijekom jutarnjeg rada izbrojim što sam učinio i na rukopisu označim stotice. Nije bilo potrebno da se slagar m uči s brojenjem redaka, jer je već na prednjoj stranici rukopisa za bilježena brojka — 83. Kad sam bio mlad, čak ni ljubavna avantura nije mogla promijeniti moj ras pored. Ljubavna avantura morala je po četi poslije objeda, i makar kako kasno oti šao spavati - tako dugo dok sam spavao u vlastitoj postelji - pročitao bih jutarnji posao i s njim zaspao. Čak je i rat jedva mijenjao tijek mog rada. Zbog sakate noge nisam primljen u vojsku, a kad sam bio u Civilnoj obrani, moji drugovi u poslu bili su presretn i što nikad nisam tražio smjenu u prijepodnevnim satima. A re 49 zultat je bio da sam, sasvim nezasluženo došao na glas po zalaganju, međutim, zalagao sam se samo za svojim pisaćim stolom, za svojim listom papira, za onu normu riječi koje su sporo, ali metodično kapale iz pera. Bila je potrebna Šarah da uznemiri moju disciplinu koju sam sebi nametnuo. Bombe su se između tih prvih napada po dnevnom svjetlu i VI raketa 1944. Kadšto bi došla između dva čekanja u redu, a mi bismo vodili ljubav između kupovine u voćarnici i kupovine u mesnici. Ali čak i pod tim uvjetima bilo je posve lako vratiti se poslu. Tako dugo dok je čovjek sretan, može podnijeti svaku disciplinu: nesreća ruši radne navike. Kad sam počeo shvaćati kako smo se često svađali, kako sam joj neprestance srdito i nervozno prigovarao, postao sam svjestan da je naša ljubav osuđena na propast; ljubav se pretvorila u ljubavnu vezu s početkom i krajem. Mogao sam navesti trenutak kad je počela, a jednog dana sam znao da ću moći navesti posljednji čas. Kad bi Šarah otišla iz kuće, nisam se mogao primiti posla; prisjećao bih se što smo jedno drugom rekli, raspirivao bih u sebi gnjev ili grižnju savjesti. A cijelo sam vrijeme znao da ubrzavam kraj. Tjerao sam, tjerao iz svoga života jedino što sam volio. Tako dugo dok sam se pretvarao da ljubav traje bio sam sretan — mislim da se sa mnom moglo dobro živjeti, i tako je ljubav trajala. Ali ako je ljubav morala umrijeti, želio sam da umre brzo. Činilo se kao da je naša ljubav bila malo 50 stvorenje uhvaćeno u klopku i da smrtno krvari; trebalo je zatvoriti oči i zakrenuti joj vratom. A cijelo to vrijeme nisam mogao raditi. Kao što sam već rekao, u piščevu radu toliko toga odvija se u podsvijesti, u tim dubinama posljednja je riječ napisana prije nego li se prva pojavi na papiru. Pisac pamti pojedinosti priče, ne izmišlja. Rat nije uzmutio te duboke morske spilje, ali sad je za mene postojalo nešto od neusporedivo veće važnosti od rata, od mog romana — kraj ljubavi. To se sad završavalo kao pripovijetka. Oštra riječ koja bi Saru natjerala u plač, koja kao da se spontano pojavila na usnama, naoštrila se u tim podvodnim dubinama. Moj roman je polako odmicao, ali je moja ljubav poput inspiracije jurila kraju. Ne čudim se što joj se nije svidjela moja posljednja knjiga. Cijelo vrijeme pisana je na silu, bez pomoći, bez ikakva razloga, osim što sam morao dalje živjeti. Kritičari su ocijenili da je to posao umjetnika; to je bilo sve što mi je ostalo od nekadašnje strasti. Pomislio sam da će se strast možda vratiti sa slijedećim romanom, uzbuđenje probuditi u sjećanju onoga što čovjek svjesno nikad nije znao, ali tjedan dana poslije onoga objeda sa Sarom kod Rulesa, više ništa nisam mogao raditi. Ponovno počinje — ono: Ja, ja, kao da je to pripovijest o meni, a ne o Sari, Henrvju i, naravno, onom trećem kojega sam mrzio, a da ga još nisam ni poznavao ili čak u nj vjerovao. Pokušao sam raditi ujutro, ali nisam uspio. Za objedom sam previše pio tako da je i poslijepodne propalo. Kad se snoćalo stajao sam kraj prozora pri ugašenom svjetlu i preko ravnog mračnog Commona gledao osvijetljene prozore na sjevernoj strani. Nekoliko pahuljica snijega zalepršalo je oko svjetiljaka s južne strane i svojim debelim vlažnim prstima ovlažilo prozorska stakla. Nisam čuo kad je zazvonilo zvono. Moja gazdarica zakuca na vrata i reče: — Došao je neki gospodin Parkis — označavajući tom neodređenom zamjenicom društveni status moga posjetioca. Nikad nisam čuo to ime, ali sam joj rekao neka ga uvede. Pitao sam se gdje li sam vidio te blage molećive oči, te duge staromodne brkove vlažne od magle? Čim sam upalio stolnu svjetiljku on mi kratkovidno zureći priđe, nije me mogao razabrati u sjeni. Upita me: — Gospodin Bendrix, gospodine? On reče: — Ja sam Parkis — kao da bi to meni trebalo nešto značiti. I doda: — Čovjek gospodina Savagea, gospodine. Zapravo ću biti razriješen dužnosti, čim završim izvještaj. Go spodin Savage je rekao da biste željeli imati tjedni izvještaj — s tekućim troškovima. Nisam bio siguran da li osjećam razočaranje ili uzbuđenje. Inače se osjećam ne ugodno. Izvadio sam prvi list iz omotnice, bio je to popis troškova, ispisan vrlo urednim rukopisom, kao da ga je napisao neki učenik. Rekoh: — Vrlo čitko pišete. Vježbam ga za posao. I nitko ga ne primjećuje. Dječaci su rođena oklijevala. Kad bi došlo do upadanja u neku spavaonicu, ne bih ga poveo sobom. Ali bio sam pomalo nervozan, bilo je nešto za izvještaj. Znate, gospodine, kadšto prolaze tjedni razočaranja, ali ovaj put već drugi dan. Naravno da sam ga~se sjetio, kao i njegovog zbunjenog sina, pod 18. Nastavila je Air Streetom do Cafe Rovala, gdje ju je čekao jedan gospodin. Ja i moj sin. Nije me pustio na miru. Nikad ne dam svom sinu da napiše izvještaj ako se slučajno odnosi na neki intimni događaj. »Ja i moj sin sjeli smo na najbližu tapeciranu klupu« čitao sam dalje. »Stranka i gospodin bili su očito vrlo bliski, vladali su se jedno prema drugom odano i bez ceremonije, i čini mi se da su se jednom ispod stola držali za ruke. U to nisam siguran, ali lijevu ruku stranke nije se moglo vidjeti, a ni desnu ruku gospodina, što obično znači stisak takve prirode. Poslije kratkog i intimnog razgovora krenuli su pješice prema jednom mirnom i zabitnom restoranu, što ga njegovi gosti nazivaju Rules, i izabravši tapeciranu klupu, a ne stol, naručili su dva svinjska odreska. « — Jesu li svinjski odresci važni? »Tu narudžbu primijetio sam pijući koktel za barom, ali nisam mogao izmamiti ni od kojeg konobara ni od gospođe za barom identitet toga gospodina. Premda sam pitanja postavljao zaodjenuto u neki neodređen i nehajan način, ona su očito izazvala znatiželju, pa sam pomislio da je bolje da se toga okanim. Međutim sklopivši poznanstvo s vratarom stražnjeg ulaza Vaudeville kazališta, mogao sam restoran držati na oku. « — Kako ste se — upitah — upoznali? Izvještaj se nastavljao: »Poslije objeda stranke su nastavile Maiden Laneom i rastale se ispred jedne trgovine mješovitom robom. Imao sam dojam da ih muči veliko uzbuđenje, i učinilo mi se kao da se rastaju zauvijek, što bi bio ovoj istrazi sretan završetak, ako mogu reći. « Opet me prekide zabrinuto: — Oprostit ćete ovaj osobni ton? »Oklijevao sam bih li pratio gospodina ili stranku o kojoj je riječ, ali sam ocijenio da mi moje instruk55 čije ne bi dopustile ono prvo. Zbog toga sam pratio potonju osobu. Išla je malo prema Charing Cross Roadu i činila se jako uzbuđena. Onda je skrenula u National Portrait Gallerv, ali tamo je ostala samo nekoliko minuta. « — Ima li još što važno? Mislim zapravo da je tra žila mjesto gdje da sjedne, jer je zatim u šla u crkvu. Sve ćete pročitati u izvještaju. Ali ne da se moli, gospodine. Ušao sam za strankom u crkvu. Ona nije rimokatolikinja, zar ne, gospodine? Ostala je samo tri minute i ni s kim nije razgovarala. Ako mene pitate, željela se do bro isplakati. Ali ono s rukama griješite, gospodine Parkis. Maknuo sam se da bi mi svjetlo potpuno obasjalo lice. Promatrao me je malo otvorenih usta, kao da mu je iznenada nanijeta bol, a sad je parali ziran čekao na idući udarac. Rekoh: — Mislim da se takve pogreške često događaju, gospodine Parkis. Trebalo je da nas gospodin Savage upozna. Poku šao sam ga ohrabriti. Vrtio je šešir i nastavio glasom potištenim i turob nim kao što je bio Common. On je uviđavan čov jek kakve sve srećete u našoj profesiji — već zbog mog sina. On je o meni stvorio sjajno mi šljenje. Nick Čartera i slično. Željet će znati kako sam pratio — to sada uči, pratiti. Ne ka žem da to ne bih učinio čak mom sinu, ali što će on misliti ako vas ikad sretne — tijekom istrage? On nema majke, a sada ima školske praznike, i ja sam se pri hvatio da ga za vrijeme praznika odgajam — i to s punim odobrenjem gospodina Savagea. Ovaj put napravio sam od sebe budalu i s time se moram pomiriti. Bar da nije tako ozbiljan, gospodine, pa da ne uzima k srcu kad ja napravim neku grubu po grešku. Jednog dana rekao je gospodin Prentice — to je pomoćnik gospodina Savagea, gospodine: »Još jedna od vaših grubih pogrešaka, Parkis« tako da je dječak čuo. To mu je prvi put otvorilo oči. Vaš sin se mora ugledati u vas. Prije nego sam pošao, pronašao sam mu lijepo, zaklonje no mjesto. Ali on je tako revan da nemam povjere nja da će ostati suh. Budite tako dobri pa odobrite troškove, gospodine, ako ste voljni? Promatrao sam ga s prozora kako odlazi sa zavrnutim ovratnikom kišnog kaputa i starim oborenim šeširom; snijeg je sve jače padao, a već se ispod treće svjetiljke činio kao mali snjegović kroz koga je provirivala zemlja. Primijetio sam da, začudo, deset minuta nisam mislio na Saru ili na svoju ljubomoru; postao sam gotovo dovoljno čovječan da razmišljam o mukama drugog čovjeka. Ljubomora — ili sam barem uvijek tako vjerovao — postoji samo ako to želimo. Pisci Starog zavjeta su rado upotrebljavali riječi »ljubomorni Bog«, a možda su tako na svoj grub i prikriven način izraža vali vjeru u Božju ljubav prema čovjeku. Ja pak mislim da postoje različite vrste želje. Sada je moja želja bila bliža mržnji nego ljubavi, a Henry je, imao sam razloga da vjerujem — po onome što mi je jednom rekla Šarah prestao prema njoj osjećati bilo kakvu fizičku želju. A ipak, mislim, bio je tako isto ljubomoran kao i ja. On je jednostavno osjećao želju za drugarstvom. Prvi put se osjetio isključe nim iz Sarina povjerenja, bio je zabrinut i bez nade — nije znao što se događa ili što će se dogoditi. Živio je u strašnoj nesigurnosti. U toj mjeri njegov neugo dan položaj bio je gori od moga. Ja sam bio siguran da ništa nemam. Ništa više nemam što bih još mo gao izgubiti, dok je on još mogao izgubiti njenu na zočnost za stolom, šum njenih koraka na stubištu, otvaranje i zatvaranje vrata, poljubac u obraz, pa sumnjam da je sada bilo išta više, ali kako je i to mnogo za čovjeka koji umire od čežnje. A da stvar 59 bude još gora, on je nekoć uživao u osjećaju sigurnosti dok ga ja nikad nisam imao. Pa, eto, sad kad se gospodin Parkis vraćao preko Commona, čak nije ni znao da smo Šarah i ja jednom bili ljubavnici. I dok pišem tu riječ, moje misli protiv moje volje nesavladivo lutaju točno tamo gdje je bol počela. Prošao je cijeli tjedan poslije onog nespretnog poljupca u Maiden Laneu prije nego sam telefonom nazvao Saru. Spomenula je za ručkom da Henry ne voli kino, pa je rijetko išla u kino. »Warner« je prikazivao film prema jednoj od mojih knjiga i tako — djelomice »da se razmećem«, djelomice zato što sam smatrao da se s tim poljupcem od uljudnosti mora nekako nastaviti veza, a djelomice i zbog toga što me je još uvijek zanimao bračni život državnog službenika — pozvao sam Saru da pođe sa mnom. Neki bijedni libe ral postavljat će idući tjedan u parlamentu pitanja o udovicama. Film nije bio dobar, a na trenutke bilo je bolno gledati situacije koje su mi bile tako stvarne, kako se na platnu izvrću u uobičajene klišeje. Poželio sam da sam sa Sarom išao pogledati što drugo. Najprije sam joj rekao: — To nije ono što sam napisao, znaš — ali nisam mogao to stalno ponavljati. Ona mi je dirljivo dodir nula ruku, i otad smo sjedili držeći ruke u nedužnom stisku kao što to običavaju djeca i ljubavnici. Iznenada i neočekivano, samo za nekoliko trenutaka, film je oživio. Zaboravio sam da je 60 to moja priča i da je to barem dio mog dijaloga, a iskreno me dirnuo mali prizor u jednom jeftinom restoranu. Ljubavnik je naručio odrezak s lukom; žena je za trenutak oklijevala da jede luk, jer njen muž nije volio taj miris; ljubavnik je bio uvrijeđen i ljutit, jer je spoznao što se krije iza njenog oklijevanja, a u duši je zamislio neizbježan zagrljaj kad se ona vrati kući. Prizor je uspio: želio sam izraziti osjećaj strasti putem obične, jednostavne epizode bez ikakve retorike u riječima ili akciji, i to mi je pošlo za rukom. Nekoliko sekundi bio sam sretan — to je bilo pisanje: ništa drugo me nije zanimalo na svijetu. Želio sam da odem kući i ponovno pročitam taj prizor; želio sam raditi na nečem drugom. Žalio sam, kako li sam žalio, što nisam pozvao Saru Miles na večeru. Poslije kad smo bili kod Rulesa i upravo kad su nam posluživali odreske, ona reče: — Ima jedan prizor što si ga zaista napisao. Upitao sam je — te večeri nije mi još palo na pamet da je poželim; — Ima li Henry nešto protiv luka? A ti ga voliš? Je li moguće da se čovjek zaljubi uz porciju luka? To se čini nevjerojatno, a ipak bih se mogao zakleti da sam se baš tada zaljubio. Naravno, nije to bilo izričito zbog luka. Iznenada sam osjetio osebujnost žene, iskrenost koja me poslije tako često učinila sretnim, ali i nesretnim. Spustio sam ruku pod stolnjak i stavio je na njeno koljeno, a njena ruka je pa61 la na moju i nije je ispuštala. Rekoh: — Dobar odrezak — a njen odgovor začuh kao poeziju: — Najbolji što sam ga igda jela. Nije bilo nikakva traženja ni nikakva zavođenja. Ostavili smo pol toga dobrog odreska na tanjurima i trećinu boce crvenog vina i izašli na Maiden Lane s istom namjerom u našim dušama. Točno na istom mjestu kao i prije, pokraj veže i rešetke, poljubili smo se. Rekoh: — Zaljubljen sam. Kod kolodvora Charing Cross zaustavili smo taksi, i rekao sam šoferu neka nas odveze u Arbuckle Avenue — tako smo među sobom nazivali Eastbourne Terrace, niz hotela što su stajali uzduž kolodvora Paddington, s raskošnim imenima, kao Ritz, Carlton i tome slično. Vrata tih hotela uvijek su bila otvorena i u bilo koje doba dana uvijek se mogla dobiti soba na sat-dva. Prije tjedan dana ponovno sam posjetio to mjesto. Pola ga je nestalo. Ona strana gdje su bili hoteli bila je bombama raznesena na komadiće, a ono mjesto gdje smo one noći vodili ljubav, bilo je tračak zraka. Bio je to Bristol. U predvorju stajali su lonci s paprati, plavokosa direktorica uvela nas je u najljepšu sobu; pravi edvardovski stil s velikim pozlaćenim bračnim krevetom i zastorima od crvena baršuna i zrcalom do poda. Posjetioci Arbuckle Avenue nikad nisu tražili sobu sa dva kreveta. Vrlo dobro se sjećam beznačajnih pojedinosti: kako me direktorica upitala želimo li ostati preko noći; kako je soba stajala petnaest šilinga za kratak boravak; kako je strujomjer primao samo dva šilinga, a nas dvoje nismo imali ni jedan komad 62 od dva šilinga, ne sjećam se ničeg drugog — kako je Šarah prvi put izgledala, ni što smo radili, osim da smo oboje bili nervozni i da smo loše vodili ljubav. No to nije bilo važno. Počeli smo — to je bilo bitno! Tad je pred nama bio cio život koji smo s veseljem očekivali. Oh, još se jedne stvari dobro sjećam. Na vratima naše sobe »naša soba« poslije samo pol sata , kad sam je ponovno poljubio i rekao kako mrzim i samu pomisao da se vraća kući Henrvju, ona reče: — Ne brini, on se marljivo bavi udovicama. On ništa ne mrzi tako kao što mrzi luk. Otpratio sam je kući na njenu stranu Commona. Henrvjevo svjetlo sjalo je ispod vrata njegove radne sobe, a mi smo se popeli gore. U dnevnoj sobi smo se zagrlili i nismo se mogli rastaviti. Nisam imao vremena da skinem kaput. Ljubili smo se i začuli škripu stuba, a kad je Henry ušao tužno sam promatrao mir njena lice. Ona reče: — Nadali smo se da ćeš doći gore i ponuditi nas nekim pićem. Henry reče: — Naravno. Šarah me otpratila do vrata i mi smo se ponovno poljubili. Toga trenutka ja sam volio Henrvja, a ne 63 Saru. Činilo se kao da su svi muškarci u prošlosti, a da će i u budućnosti, zasjenjivati sadašnjost. Uvijek je brzo čitala značenje koje se krilo iza poljupca, pa i šapat u duši. Op rez je oprez, pomislih. Kako li dobro zna voditi tak ve ljubavne avanture; pa se ponovno sjetih one stu be koja uvijek zaškripi — »uvijek« bila je fraza što ju je često upotrebljavala. Čini se da smo u nevolji svjesni svog vlastitog postojanja, pa makar to bilo u obliku čudovišne sebičnosti: ova bol je moja osobna, taj živac koji se trgne od boli pripada meni i nikom drugom. Ali sreća nas, međutim, uništava: gubimo svoju osobnost. Sveci su upotrebljavali riječi ljudske ljubavi da bi opisali svoje vizije Boga, i tako, čini mi se, mi možemo upotrijebiti izraze molitve, meditacije, razmatranja da bismo objasnili snagu ljubavi što je osjećamo prema nekoj ženi. Sam ljubavni čin opisan je kao smrt u malom, a ljubavnici kadšto dozive blagi mir. Čudno mi je što otkrivam kako te fraze pišem kao da volim ono što zapravo mrzim. Kadšto ne prepoznajem vlastite misli. Što ja znam o frazama kao što je »mračna noć« ili o molitvi, ja koji znam samo jednu molitvu? Ja sam te fraze naslijedio, to je sve, i to kao muž kojemu je smrt ostavila beskorisnu ženinu odjeću, mirise, lončiće s kremom. A ipak, taj mir je postojao. Tako razmišljam o tim prvim ratnim mjesecima — nije li to bio lažan mir kao što je bio lažan rat? Sad se čini kao da je taj mir raskrilio ruke utjehe i umirenja nad svim tim mjesecima sumnje i čekanja, ali da je mir čak i u ono vrijeme bio prekidan nerazumijevanjem i sumnjom. Isto tako kao što sam se one prve večeri vraćao kući bez vedrine i zapravo samo s osjećajem tuge i ravnodušnosti, tako sam se drugih dana opet vraćao kući u uvjerenju da sam ja samo jedan od mnogih muškaraca — zasad omiljeni ljubavnik. Ta žena, koju sam volio tako pomamno, čim bih se probudio ovladala mi je mislima, i ako sam se noću probudio bila mi je ponovno u mislima i više nisam mogao zaspati, ta žena je sve svoje vrijeme posvećivala meni. A ipak nisam osjećao neko povjerenje: u ljubavnom činu znao sam biti drzak, ali kad sam bio sam, bilo je dovoljno da pogledam u ogledalo, pa da vidim sumnju; povod za izborano lice i hrome noge — pa zašto baš ja? Ništa mi nije koristilo da se uvjeravam kako u vlastitoj kući nije imala priliku da me prevari sebičnošću ljubavnika već sam upotrebljavao riječ prijevara kao da je Šarah imala obveze prema meni, dok Henry kod kuće radi na mirovinama za udovice ili — jer je uskoro bio premješten s toga posla — na raspodjeli plinskih maski i na nacrtu odobrenih kartonskih kutija, ali nisam li i sam znao da je — ako postoji želja — moguće voditi ljubav i u najopasnijim okolnostima? Nepovjerenje raste s ljubavnikovim uspjehom. Eto, upravo kad smo se idući put sastali, upravo se to dogodilo na način što bih ga mogao nazvati nemogućim. Probudio sam se s tugom u srcu zbog njenog posljednjeg opreznog savjeta koji mi je još počivao na duši, ali za nekoliko minuta nakon buđenja njen glas na telefonu rastjerao je tu sjetu. Nikad ni prije ni poslije nisam upoznao ženu koja bi mogla promijeniti raspoloženje pukim razgovorom putem telefona, a kad je ušla u sobu i stavila ruku na moj bok, odmah je stvorila potpuno povjerenje koje sam gubio pri svakom rastanku. Kada te mogu vidjeti? Ostat će kod kuće. Sinoć sam prema Henrvju osjećao prijateljstvo i simpatiju, ali sad mi je već postao neprijatelj kome se valja narugati, mrziti ga i iz potaje zgaziti. Rekoh: — Zar nema načina da te vidim? Na telefonskoj liniji na trenutak je zavladala tišina kao da je prekinut spoj. Zvao sam: Halo, halo. Mi možemo pojesti sendviče u dnevnoj sobi. Reći ću mu da želiš sa mnom razgovarati o filmu — odnosno 0 onoj tvojoj pripovijetki. Čim je spustila slušalicu osjećaj povjerenja se prekinuo i ja pomislih koliko li je puta prije planirala na isti takav način? Kad sam otišao k njenoj kući i pritisnuo zvonce, osjećao sam se kao neki neprijatelj — ili detektiv koji pazi na njene riječi kao što su Parkis i njegov sin pratili nje no kretanje, nekoliko godina kasnije. A onda su se vrata otvorila a s njima i povjerenje. U ono vrijeme nije se postavljalo pitanje tko koga želi — želja je bila obostrana. Henry je dobio objed na pladnju, sjedio je — podbočen na dva jastuka — u zelenom vunenom kućnom ogrtaču, a u sobi ispod njegove, vodili smo ljubav, na tvrdom drvenom podu 1 samo s jednim jastukom za podupiranje, dok su vrata bila širom otvorena. Kad je došao trenutak, morao sam joj blago staviti ruku na usta, kako bih prigušio onaj čudni tužni i ljutiti krik prepuštanja da je Henry gore ne bi čuo. Kad samo pomislim da sam jednom želio da iz nje izvlačim činjenice. Čučao sam na podu pokraj nje, gledao je i promatrao, kao da to više nikad neću vidjeti — kosu neodređeno smeđe boje kao tekućinu 68 razlivenu po parketu, znoj na njenom čelu, teško disanje kao da je trčala na natjecanju pa sada kao mladi atleta leži iscrpljena nakon pobjede. A onda zaškripaše stube. Za trenutak se nismo ni pomakli. Sendviči su stajali na stolu netaknuti, a čaše prazne. Ona šapnu: — Sišao je dolje. Mora da sam odavao izgled čovjeka koji ni sam u to ne vjeruje, jer ona neutješno i nježno doda: — Jadni Henry. Nikad se to nije dogodilo, ne u cijelih deset godina. Ali svejedno nismo baš bili sasvim sigurni: sjedjeli smo tiho osluškujući dok stuba nije ponovno zaškripjela. Kad sam preglasno rekao: — Milo mi je što ti se sviđa ona scena s lukom, — glas mi je zvučao hrapavo i lažno. Henry otvori vrata i pogleda unutra. Nosio je termofor umotan u sivu flanelsku navlaku. Uistinu nisam znao što sam time zapravo mislio — valjda sam pomislio da se u njoj probudilo 69 kajanje kad je ugledala Henrvja. Za razliku od ostalih ljudi, nju nije progonio osjećaj krivnje. Po njenom rasuđivanju, kad je nešto bilo učinjeno, bilo je učinjeno; kajanje se ugasilo s činom. Da nas je zatekao, ona bi smatrala od Henrvja nerazumnim, što se ljuti više od nekoliko časaka. Kažu da katolici u ispovjedaonici bivaju oslobođeni tereta prošlosti; s tog stanovišta mogli biste je nazvati rođenom katolikinjom, premda smo oboje malo vjerovali u Boga. I sad se pitam: jesam li tada zaista tako mislio. Ako ova moja knjiga ne uspije održati predviđeni tijek, onda je to zbog toga što sam se izgubio u stranom kraju i nemam zemljopisnu kartu. Kadšto se upitam je li išta istinito od ovoga što sam ovdje napisao. Toga poslijepodneva osjetio sam potpuno povjerenje kad mi je iznenada rekla a da je nisam pitao: — Ni k ad nis am ni šta i ni koga vol j el a kao tebe. Sjedeći tamo na stolcu s preostalom polovicom sendviča u ruci, činilo se da se potpuno prepustila kao što se prepustila prije pet minuta na tvrdom drvenom podu. Većina ljudi oklijeva da da jednu tako potpunu izjavu, mi se sjećamo i slutimo i sumnjamo. Ona nije gajila sumnje. Važan je bio samo trenutak. Kažu da vječnost nije produženo vrijeme, već nepostojanje vremena, a meni se kadšto činilo da njeno prepuštanje dostiže onu zagonetnu matematičku točku beskonačnosti, točku bez širine, koja ne ispunjava nikakav prostor. Kakva smisla je imalo vrijeme — svi budući i bivši muškarci koje je poznala opet ta ista riječ od vremena do vremena ili sva budućnost u kojoj će davati isto takvo očitovanje s osjećajem za istinu? Kad sam joj odgovorio da je volim na isti takav način, ja sam bio lažljivac, a ne 70 ona, jer ja nikad ne gubim svijest o vremenu, za mene sadašnjost nikad nije nazočna, ona uvijek znači prošlu godinu ili idući tjedan. Nije lagala ni onda kad je rekla: — Nikog drugog. U vremenu postoje protuslovlja koja ne postoje u matematičkoj točki, to je sve. Imala je tako mnogo više snage da voli nego što sam je imao ja. Ja nisam mogao navući zastor oko toga trenutka, nisam mogao zaboraviti, a nisam mogao da se ne bojim. Čak u trenucima ljubavi bio sam poput policajca što skuplja dokaze o zločinu koji još nije počinjen, a kad sam nakon više od sedam godina otvorio Parkisovo pismo, dokazi su se nagomilali u sjećanju da mi povećaju gorčinu. »Poštovani gospodine«, počinjalo je pismo. »Milo mi je što vas mogu obavijestiti da smo ja i moj sin stupili u prijateljsku vezu sa služavkom na broju 17. To je omogućilo da se istraga nastavi mnogo brže, jer kadšto mogu kradomice pogledati u rokovnik stranke i na taj način više saznati o njezinom kretanju. Također mogu povremeno provjeriti košaru za otpatke, iz koje prilazem zanimljiv dokument, koji molim da mi uz primjedbu vratite. Stranka također vodi dnevnik i vodi ga već nekoliko godina, ali do sad služavka — koju ću ubuduće zbog veće sigurnosti zvati moj prijatelj — nije ga se mogla domoći, jer ga stranka drži pod ključem, što može ali ne mora biti povod za sumnju. Bez obzira na važnost dokumenta što ga prilazem, čini se da stranka troši mnogo vremena ne održavajući zakazane sastanke prema svom rokovniku, pa rokovnik treba smatrati krinkom, premda osobno ne želim steći loše mišljenje ili da ne budem objektivan u istrazi koja zahtijeva točnu istinu na korist svih zainteresiranih stranaka. « Ne povređuje nas samo tragedija. I groteska nosi sa sobom oružje, nedostojno, smiješno oružje. Kad72 što sam poželio da te nesuvisle vrludave i neefikasne izvještaje strpam gospodinu Parkisu u usta, i to u nazočnosti onog njegovog sina. Saru sam želio namamiti u stupicu ali u koju svrhu? Da ranim Henryja ili da povrijedim sebe? S time bih pustio jednog klovna da bezglavo uleti u našu prisnost. Čak i ta riječ miriši na izvještaje gospodina Parkisa. Nije li on jednom napisao: »Premda nemam nikakva pravog dokaza o intimnosti koja se dogodila u Cedar Roadu broj 16, stranka je svakako pokazala namjeru da nekoga zavara«. Ali to je bilo poslije. Iz tog njegovog izvještaja saznao sam da se Šarah u dva maha nije pojavila na zakazanim sastancima, kao što je zapisala, kod zubara i krojačice; ako su ti sastanci igda bili dogovoreni, izbjegla je progoniteljima. A onda, okrenuvši neotesan izvještaj gospodina Parkisa, napisan njegovim sitnim drhtavim rukopisom na jeftinom svijetloljubičastom listovnom papiru, vidio sam izraziti i čisti Sarin rukopis. Nisam znao da ću ga prepoznati poslije gotovo dvije godine. To je bio samo otrgnuti komadić papira priboden na poleđini izvještaja, i bio je crvenom olovkom označen velikim slovom A. Ispod A, gospodin Parkis je napisao: »S obzirom na mogući ponovni postupak, važno je da se sav dokazni materijal vrati zbog odlaganja u kartoteku. « Papirić je bio pokupljen iz košare za papir i pažljivo izravnan, kao da ga je gladila ljubavnikova ruka. U svakom slučaju bio je pisan ljubavniku: »Nemam potrebe da ti pišem ili da s tobom razgovaram, ti sve znaš prije nego što ja mogu izreći, ali kad čovjek voli, osjeća potrebu da se posluži istim starim sredstvima koje je i dosad upotrebljavao. Znam da tek počinjem ljubiti, ali već sada želim napustiti sve i svakoga, osim tebe; priječe me sa73 mo strah i navika. « To je bilo sve. Riječi su me uporno gledale, a ja nisam mogao da ne pomislim kako sam zaboravio svaki redak svih onih pisama koje mi je nekoć napisala. Zar ih ja ne bih sačuvao da su igda tako potpuno iskazivala njenu ljubav, a zar nije, od straha da ih ne bih sačuvao, ona u onim danima bila oprezna i pisala »između redaka« kao što je to i sama govorila? Ali ova posljednja ljubav provalila je rešetke kaveza. Odbila je da se drži i krije između redaka. Sjećam se da je ipak postojala jedna šifrirana riječ — »luk«. Bilo je dopušteno da se ta riječ unese u naše dopisivanje i da potajno predstavlja našu strast. Ljubav je postala »luk«, čak i sam ljubavni čin postao je »luk«. »Već želim da napustim sve i svakoga, osim tebe«, a luk, pomislio sam s mržnjom, luk — tako je to bilo u moje vrijeme. Na dnu tog komadića papira napisao sam »nemam primjedbi«, stavio ga natrag u omotnicu i naslovio na gospodina Parkisa, ali kad sam se u noći probudio, mogao sam cijelu stvar izgovoriti napamet, a riječ »napustiti« poprimila je mnogo vrsta fizičkih predodžbi. Ležao sam i nisam mogao spavati, dok me je sjećanje za sjećanjem podbadalo mržnjom i željom. Njena kosa raširena kao lepeza na parketu, i stuba koja škripi, dan u prirodi kad smo legli u jarak da nas ne vide sa ceste i kad sam gledao kako se mraz iskri između peras-tih pramenova njene kose na tvrdoj zemlji i traktor koji je vozio cestom u našem najslađem trenutku a da se vozač uopće nije osvrnuo. Zašto mržnja ne ubije želju? Sve bih dao da sam mogao zaspati. Ponašao bih se kao neki školarac da sam vjerovao u mogućnost da nešto može zamijeniti 74 nju. Ali bilo je razdoblje kad sam pokušao naći zamjenu, ali nije uspjelo. Ja sam ljubomoran čovjek — mislim da je glupo pisati te riječi u nečem što je, čini mi se, dugačak zapis o ljubomori — na Henrvja, ljubomori na Saru i ljubomori na onog drugog kojem je gospodin Parkis tako nespretno slijedio trag. Kako to sve sad pripada prošlosti, osjećam ljubomoru prema Henrvju samo onda kad sjećanja naročito ožive jer, kunem se, da smo se vjenčali, uz njen pristanak, i moju želju, mogli smo do kraja života biti sretni. Ali još ostaje ljubomora prema mom suparniku — melodramska riječ, do boli nedovoljna da bi se njome izrazilo nepodnošljivo samozadovoljstvo, povjerenje i uspjeh koji on uvijek uživa. Kadšto pomislim da me on čak ne bi ni prepoznao kao dio te slike, pa osjetim veliku želju da svratim pozornost na sebe, da mu zavičem u uho: »Ne možeš me ignorirati. Makar što se poslije dogodilo, Šarah me je tada ljubila. « Šarah i ja smo vodili duge prepirke o ljubomori. Bio sam ljubomoran čak i na prošlost o kojoj mi je iskreno pripovijedala onako kako se događalo — o avanturama koje uopće ništa nisu značile osim možda nesvjesne želje da upozna onaj krajnji grč koji Henry, na žalost, nije uspio izazvati. Svojim ljubavnicima bila je isto tako odana kao i Henrvju, ali ono što je trebalo da mi pruži neku utjehu jer bi ona nesumnjivo i meni bila odana , to me ljutilo. Jedno vrijeme smijala bi se mojoj srdžbi, jednostavno odbijajući da vjeruje da sam iskren. Isto tako kao što je odbijala da vjeruje u svoju vlastitu ljepotu; ja sam se ljutio što nije bila ljubomorna na moju prošlost, na moju eventualnu budućnost. Nisam htio vjerovati da ljubav može zadobiti bilo kakav drugi 75 oblik osim mog oblika: mjerio sam ljubav prema stupnju svoje ljubomore, a prema tom sam mjerilu, naravno, zaključio da me ona uopće ne ljubi. Prepirke su uvijek poprimale isti tijek; opisat ću samo jedan osobit slučaj, jer se tom prilikom prepirka svršila glupošću koja nije ničemu vodila, osim možda do ove sumnje koja se uvijek pojavljuje kad počinjem pisati; osjećaj da je ona na kraju krajeva imala pravo, a ja krivo. Sjećam se kako sam ljutito rekao: »To je samo ostatak tvoje nekadašnje frigidnosti. Frigidna žena nikad nije ljubomorna; ti jednostavno još nisi nadoknadila zaostale obične ljudske osjećaje. Ljutio sam se što se nije usprotivila. Ja samo kažem da želim da budeš sretan. Nije mi drago kad si nesretan. Neće me smetati makar što ti uradio samo da budeš sretan. Ako ja spavam s nekom dru gom, ti smatraš da možeš isto to učiniti — bilo kad. Ja želim da budeš sretan, to je sve. Nesigurnost je najgori osjećaj koji obuzima ljubavnike; kadšto se i najdosadniji brak bez želje čini boljim. Nepovjerenje izvrće značenja i truje povjerenje. U čvrsto opsjednutom gradu svaki stražar je potencijalni izdajnik. Čak i prije vremena gospodina Parkisa kušao sam da je iskušavam: uhvatio bih je u malim lažima, u riječima koje nisu značile ništa osim straha preda mnom. Jer ja sam znao svaku laž uvećati do izdajstva, pa sam čak u najiskrenijim riječima znao čitati skriveno značenje. Kako nisam mogao podnijeti ni pomisao da bi ona rukom mogla 76 dodirnuti nekog drugog muškarca, cijelo sam vrijeme bio u strahu i u svakom najmanjem pokretu njene ruke vidio sam intimnost. To je obična ljudska ljubav. Svi će ti reći isto — ako su ikada ljubili. Bili smo u mojoj sobi. Došli smo tamo u sigurno doba dana, u kasno proljetno poslijepodne da vodimo ljubav; konačno smo jednom imali sate i sate vremena, ali sam ih ja sve potratio u svađi tako da nismo imali vremena za ljubav. Sjela je na krevet i rekla: — Žao mi je. Nisam te htjela naljutiti. Mislim da imaš pravo. Mrzio sam je, jer sam sam sebe želio uvjeriti da me ne voli; želio sam da je udaljim iz svog živčanog sustava. Pitam se sada kakvu sam ja to zamjerku gajio protiv nje, voljela me ili ne voljela? Bila mi je odana gotovo godinu dana, pružila mi je mnogo zadovoljstva, podnosila je moje ćudi, a što sam ja njoj pružio za uzvrat osim trenutnog zadovoljstva? Ušao sam u tu avanturu otvorenih očiju, znajući da će jednog dana ipak doći kraj, a ipak kad me je iznenada obuzeo osjećaj nesigurnosti, logično vjerovanje u bespomoćnu budućnost, ja bih je mučio i mučio kao da sam tog časa želio uvesti budućnost na vrata, toga neželjenog i preranog gosta. Moja ljubav i moj strah djelovali su kao savjest. Da smo vjerovali u grijeh 77 jedva da bi naše ponašanje bilo drugačije. Ne bih mogla biti ljubomorna. To je bes mislica. Je li ovo kraj? Nema potrebe da se ikad vratim. Ako je budem uspio izba citi iz svoje duše, ne bih li mogao negdje pronaći mi ran prijateljski brak koji bi jednostavno trajao? Ta da možda ne bih bio ljubomoran, jer ne bih dovoljno ljubio; bio bih siguran, a moje samosažaljenje i mržnja išli bi podruku preko Commona, nad kojim se spustila tama, kao dva idiota bez čuvara. Kad sam počeo pisati rekao sam da je ovo pripovijetka o mržnji, ali sada nisam u to uvjeren. Možda je moja mržnja isto tako nepotpuna kao i moja ljubav. Upravo sam digao pogled s rukopisa i uhvatio sliku svoga vlastitog lica u ogledalu blizu pisaćeg stola, pa pomislih: da li mržnja zbilja tako izgleda? Jer me je ono lice podsjetilo na ono lice koje smo svi mi vidjeli u djetinjstvu kako nas gleda iz izloga, crte lica zamagljene našim dahom, dok s toliko čežnje zurimo na sjajne i nedohvatne predmete u izlogu. Mora da se ta prepirka dogodila nekako u svibnju 1940. Rat nam je pomogao na vrlo mnogo načina, i zbog toga sam ga smatrao zapravo svojim nečasnim i nepouzdanim ortakom u toj avanturi. Namjerno bih stavio kaustičnu sodu riječi »priča« na svoj jezik, s nagovještajem da je to početak kraja. Mislim da su Nijemci tada već izveli invaziju u Nizozemsku: proljeće je poput lešine mirisalo na zle kobi, 78 ali mene ništa drugo nije zanimalo osim dviju praktičnih činjenica — Henry je bio premješten u ministarstvo sigurnosti i radio do kasno u noć, a moja gazdarica, od straha pred zračnim napadima, preselila se u podrum i više nije vrebala preko ograda stubišta nepoželjne posjetioce. Moj se život ništa nije promijenio, zahvaljujući mojoj hromosti jedna noga mi je bila malo kraća od druge zbog jednog nesretnog slučaja u djetinjstvu ; tek kad su počeli zračni napadaji, smatrao sam svojom dužnošću da se javim civilnoj protuavionskoj zaštiti. Dosad kao da sam se bio ogradio od rata. Te večeri kad sam stigao na Piccadillv još sam bio pun mržnje i nepovjerenja. Više nego išta na svijetu želio sam povrijediti Saru. Želio sam povesti neku ženu i legnuti s njom na isti krevet na kome sam vodio ljubav sa Sarom; kao da sam znao da je jedini način da je mogu povrijediti samo takav da povrijedim sebe. U to doba noći ulice su bile mračne i tihe, premda su po nebu bez mjesečine šarali krugovi i snopovi reflektora. Nisu se mogla vidjeti lica žena koje su stajale u vežama i na ulazima u prazna skloništa. Poput krijesnica one su morale signalizirati svojim džepnim svjetiljkama. Duž cijele Sackville Street palila su se i gasila mala svjetla. Zatekao sam se kako razmišljam o tome što sada radi Šarah. Je li otišla kući ili čeka da se ja kojom srećom vratim kući? Neka žena zasvijetli svjetiljkom pa reče: — Hoćeš sa mnom kući, dragi? Malo dalje na ulici jedna djevojka je razgovarala s jednim muškarcem: kad si je osvijetlila lice, načas sam ugledao nešto mlado, tamno i sretno i još nepokvareno: životinju koja još nije 79 svjesna da je u ropstvu. Prošao sam, ali sam se ipak vratio i pošao prema njima; dok sam se približavao, onaj muškarac ode, a ja je upitah: — Hoćeš li nešto popiti? Ušli smo u gostionicu na kraju ulice i ja sam naručio dva whiskyja, ali dok je pila, nisam joj mogao vidjeti lice, jer mi je pred očima stalno bilo Sarino. Bila je mlađa od Sare, nije joj moglo biti više od devetnaest, bila je ljepša, moglo bi se čak reći manje pokvarena, ali jedino zbog toga što je u njoj bilo mnogo manje pokvarljivog: spoznao sam da je ne želim više nego što želim društvo psa ili mačke. Pripovijedala mi je kako ima lijep stan na najvišem katu samo nekoliko kuća dalje; rekla mi je koliko plaća stanarinu i koliko joj je godina i gdje je rođena i kako već godinu dana radi u kavani. Kazala mi je da ne ide kući sa svakim tko je nagovori, ali da je odmah vidjela da sam gentleman. Rekla je i da ima kanarinca koga naziva Jones po nekom gentlemanu koji joj ga je darovao. Počela je objašnjavati kako je u Londonu teško nabaviti hranu za ptice. Pomislio sam: ako je Šarah još u mojoj sobi, mogao bih je nazvati. Čuo sam djevojku kako me pita imam li vrt i bih li se ponekad sjetio njenog kanarinca i donio joj ptičje hrane. Reče: — Ne ljutite se što vas to pitam, zar ne? Gledajući je preko čaše whiskyja pomislio sam kako je to čudno da prema njoj uopće ne osjećam nikakvu želju. Kao da sam nakon svih tih godina slobodnog seksualnog života najednom sazreo. Moja strast prema Sari zauvijek je ubila jednostavnu požudu. Nikad više neću moči uživati ženu bez ljubavi. Uvijek sam znao reći — mogao bih je zaboraviti samo da je mrtva. Izašao sam iz gostionice, ostavivši djevojku da ispije svoj whisky i s novčanicom od jedne funte kao melem za njen ponos, i pošao New Burlington Streetom do telefonske govornice. Nisam ponio džepnu svjetiljku pa sam morao kresati šibicu za šibicom dok nisam okrenuo svoj broj. Čuo sam isprekidani zvuk i mogao sam zamisliti telefon na mom pisaćem stolu; točno sam znao koliko je Sari potrebno koraka do telefona ako sjedi u naslonjaču ili leži na krevetu. A ipak sam pustio da telefon zvoni u praznoj sobi pol minute. Zatim sam telefonirao njenoj kući, a njena djevojka mi je rekla da se Šarah još nije vratila. Zamišljao sam kako se seta Commonom za vrijeme zamračenja — u one dane to nije bilo baš sigurno mjesto i pogledavši na sat, pomislih: da nisam bio budala, mogli smo još tri sata provesti zajedno. Vratio sam se kući i pokušao čitati knjigu, ali sam cijelo vrijeme uzalud osluškivao neće li telefon zazvoniti. Moj ponos mi nije dao da joj ponovno telefoniram. Najzad sam otišao u krevet i uzeo dvostruku dozu napitka za spavanje. Prva stvar koje sam ujutro bio svjestan bio je Sarin glas na telefonu; razgovarala je kao da se ništa nije dogodilo. Osjećao sam ponovno potpun mir, ali čim sam spustio slušalicu stari mi je đavao došapnuo misao kako ona tri protraćena sata njoj uopće ništa nisu značila. Ali sam intimno tako točno znao na koji način đavao radi u mojoj mašti. Nikakva tvrdnja koju je Šarah igda izrekla nije bila dokaz protiv njegovih prepredenih sumnji, premda bi obično čekao dok ona ode prije negoli ih je izgovorio. On bi poticao naše svađe davno prije nego su se odigrale; on nije bio toliko Sarin neprijatelj, koliko je bio neprijatelj ljubavi, a zar se to nije moglo očekivati od đavola? Mogu zamisliti — kad bi postojao Bog koji ljubi, đavao bi se osjetio ponukan da uništi čak i najslabiju i najlošiju imitaciju te ljubavi. Zar se on ne bi bojao da bi navika ljubavi mogla rasti, i zar ne bi pokušao da nas sve namami u stupicu, pa da svi postanemo izdajnici i da mu pomognemo u iskorjenjivanju ljubavi? Ako postoji Bog kojemu služimo kao materijal za pravljenje svetaca, onda i đavao možda ima svoje ambicije; možda sanja da uvježba čak i takve osobe kao što sam ja, ili čak jadni Parkis, da postanu njegovi sveci, spremni s posuđenim fanatizmom da uništimo ljubav gdje god je nađemo. Učinilo mi se da sam u narednom Parkisovu izvještaju otkrio pravo oduševljenje za đavolsku igru. Najzad je uistinu nanjušio ljubav i kradom je slijedio, dok mu je sin bio za petama kao lovački pas. Otkrio je gdje je Šarah provodila toliko dragocjenog vremena: štaviše, zacijelo je znao da su ti posjeti bili potajni. Morao sam priznati da je gospodin Parkis dokazao da je lukav detektiv. Uz pomoć svog sina uspio je izvesti Milesovu služavku iz kuće baš u onom trenutku kad je »osoba u pitanju« išla Cedar Roadom prema broju 16. Šarah se zaustavila i razgovarala sa služavkom, koja je imala slobodan dan, a služavka joj je predstavila mladog Parkisa. Zatim je Šarah produžila i zamakla za idući ugao, gdje je osobno čekao Parkis. On je vidio kako se malo prošetala i vratila. Kad je vidjela da su mali Parkis i djevojka nestali iz vida, pozvonila je na broju 16. Gospodin Parkis se tada bacio na posao da provjeri stanovnike broja 16. To nije bilo lako, jer je kuća imala više stanova, a on nije znao na koje je od triju zvona Šarah pozvonila. Obećao je konačni izvještaj za nekoliko dana. Sve što je trebao uraditi kad se Šarah ponovno 83 uputi u tom smjeru, bilo je da pođe prije nje i da sva tri puceta napraši puderom. Razumije se, bez obzira na prikaz. A, jer ne postoji dokaz da je »osoba u pitanju« učinila nešto loše. Ako budu potrebni takvi dokazi na temelju izvještaja u svrhu sudskog postupka, možda će biti potrebno da se stranku, nakon nekog vremena, prati u stan. Bit će potreban i drugi svjedok koji će identificirati stranku. Nije potrebno uhvatiti stranku na djelu: da bi sud donio presudu dovoljna je izvjesna neurednost haljina i uzbuđenost. « Mržnja je vrlo slična fizičkoj ljubavi: ima svoje krize a zatim razdoblja mira. Jadna Šarah, pomislio sam čitajući izvještaj gospodina Parkisa, to je bio taj trenutak orgazma moje mržnje, i sad sam bio zadovoljan. Sad kad je bila opkoljena, mogao sam je žaliti. Ništa nije počinila osim ljubavi, a tu su bili Parkis i njegov sin i pazili na svaki pokret, kujući zavjeru s njenom služavkom, stavljajući puder na zvonca, planirajući žestoke upade, možda u jedini mir u kojemu je danas uživala. Gotovo sam htio poderati izvještaj i opozvati uhode. Možda bih to i učinio da nisam, u otrcanom klubu kome sam pripadao, otvorio Tatler i ugledao Henrvjevu fotografiju. Henry je sada brao lovorike: u povodu kraljeva rođendana za vrijeme dijeljenja plemstva i odlikovanja za svoje zasluge u ministarstvu primio je orden komtura britanske imperije; imenovan je predsjednikom Kraljevske komisije: a ovdje je bio na svečanoj večeri britanskog filma »Posljednja sirena«, blijed i touljook pod fleševima, držeći Saru ispod ruke. Šarah je spustila glavu da izbjegne bljesku, ali ja sam prepoznao onu gustu isprepletenu kosu koja je hvatala prste ili im se odupirala. Odjednom sam poželio da pružim ruku i do84 taknem je, kosu na njenoj glavi i tijelu. Poželio sam da leži pokraj mene i da okrenem glavu na jastuku i razgovaram s njom; želio sam gotovo nezamjetljiv miris i okus njene kože, a tu je bio Henry, gledajući u novinarsku kameru samodopadnošću i sigurnošću šefa odjela u ministarstvu. Sjeo sam ispod uštavljene jelenje glave što ju je darovao Sir Walter Besant 1898, i napisao pismo Henrvju. Pisao sam mu da imam nešto važno s njim raspraviti i bi li htio sa mnom objedovati — neka izabere bilo koji dan idućeg tjedna. Bilo je tipično za Henrvja da me je odmah nazvao i u isto vrijeme predložio da ja objedujem s njim; nikad nisam sreo nikoga tko bi bio neugodniji gost. Ne sjećam se točno što je bio izgovor, ali me je ljutio. Mislim da je rekao da njegov klub ima neki osobito dobar portugizac, ali pravi razlog bio je taj što ga je osjećaj obveze zamarao — čak i obveza na besplatni objed. Nije ni slutio kako će malena biti njegova obveza. Odabrao je subotu, a toga je dana moj klub gotovo prazan. Novinari dnevnih novina ne izdaju novine, školski inspektori su otišli kući u Bromlev i Streatham, a nikad mi nije bilo sasvim jasno što se toga dana događa sa svećenicima — možda ostaju kod kuće da pripremaju nedjeljne propovijedi. Što se tiče pisaca za koje je klub osnovan , gotovo svi vise na zidu — Conan Doyle, Charles Garvice, Stanley Weyman, Nat Gould, i još pokoje slavnije i glasovitije lice; žive pisce možete izbrojati na prste jedne ruke. U klubu sam se uvijek osjećao kao kod svoje kuće, jer je bilo malo vjerojatnosti da ću sresti kojeg kolegu pisca. Sjećam se da je Henry izabrao bečki odrezak — bio je to znak njegove bezazlenosti. Uistinu vjerujem da nije imao pojma što naručuje i da je očekivao 85 nešto poput »Wiener-Schnitzela«. Izvan svoje kuće osjećao se nesigurno i bilo mu je neugodno da prigo vara jelu, ali je ipak nekako uspio da primora tu ru žičastu raskvašenu smjesu da siđe niz grlo. Sjetio sam se one pompozne pojave pred fleševima i nisam pokušao da ga opomenem kad je naru čio Cabinet Pudding. Za vrijeme tog odvratnog obroka razgova rali smo opširno — ni o čemu! Henry se trudio što je najbolje mogao da velom tajnovitosti prekrije sjednice Kraljevske komisije o kojima su svakog dana iz vještavale novine. Zatim smo pošli u predvorje da popijemo kavu i našli se posve sami ispred kamina i između praznih crnih naslonjača ispunjenih konjskom dlakom. Pomislio sam kako rogovi po zidovima odgovaraju situaciji, i spustivši noge na starinsku nisku ogradu kamina, potpuno sam zatvorio Henrvju izlaz iz njegovog kuta. Promiješao sam kavu i upitao: — Kako je Šarah? Pažljivo je i sumnjičavo okusio svoje vino; i pretpostavljam da nije zaboravio be čki odre zak. On tužno podigne pogled. Tako si mi rekao. Ona je prilično dobro — objasni on kao da sam ga pitao za njeno zdravlje. Nisam se do bro osjećao — znaš, kuhalo se ono oko Kraljevske komisije. Bio sam izmoren radom. Reče glupo: — Čini se da ovdje imate mnogo trofeja. On spusti čašu pa reče: — Bendrix, ti uopće nisi imao nikakva prava da. Molim te hoću da odem. Njeno ljubavno pismo sam vratio detektivima za odlaganje u kartoteku. Dragi moj Henry, potpuno si nasamaren. Pomislio sam da će me zaista udariti. Da me je udario, ja bih mu sa zadovoljstvom uzv ratio udarac, udario bih tog glupana kome je Šarah na svoj način ostala odana kroz toliko godina, ali u taj čas uđe u klub tajnik kluba. Bio je to čovjek duge sijede brade, a nosio je prsluk zamrljan juhom, podsje ćao je na viktorijanskog pjesnika, ali je zapravo pisao kratke tužne uspomene na pse koje je nekoć vidio. Njegov »Zauvijek Fido« imao je veliki uspjeh 1912. Kad je napokon otišao, Henry reče: — Sad mi daj te izvještaje i pusti me da idem. Pomislio sam da je promišljao o tim stvarima dok je tajnik bio s nama, pa sam mu pružio posljednji izvještaj. Bacio ga je ravno u vatru i žaračem ga nabio u ognjište. Nisam mogao a da ne pomislim kako u toj gesti ima dostojanstva. Nikada ga prije nisam čuo da psuje. Demon je završio svoj posao; osjećao sam kao da mi je sav otrov istekao. Skinuo sam noge s ograde i pustio Henrvja da prođe. Smjesta je otišao iz kluba, zaboravio šešir, onaj crni naduti šešir s ko jeg se cijedila kiša kad sam ga sreo na Commonu. Činilo mi se da se to zbilo bogzna otkada, a ne prije nekoliko tjedana. Nadao sam se da ću ga dostići, ili barem da ću ga ugledati na dugačkom preglednom Whitehallu, pa sam ponio sa sobom njegov šešir, ali ga nigdje nisam vidio. Okrenuo sam se ne znajući kamo da pođem. Danas je najgore s vremenom — ima ga previše. Svratio sam u malu knjižaru blizu kolodvora podzemne željeznice Charing Cross i pitao se je li Šarah u ovaj čas možda spustila ruku na napudrano zvonce u Cedar Roadu, a gospodin Parkis čeka iza ugla. Da sam mogao vratiti vrijeme natrag mislim da bih pustio da Henry, zaslijepljen kišom, prođe pokraj mene. Ali počinjem sumnjati bih li igda mogao svojom voljom promijeniti tijekdogađaja. Sad smo Henry i ja saveznici, svaki na svoj način, no nismo li mi saveznici protiv sve bujnijeg tijeka događaja? Prešao sam preko ulice, pa pokraj uličnih prodavača voća, ušao u Victoria Gardens. Toga tmurnog i vjetrovitog dana nije mnogo ljudi sjedilo na klupama, i odjednom sam primijetio Henryja, ali mi je trebao koji tren da ga prepoznam. Sjedio je tamo pognute glave gledajući u cipele. Tako dugo sam žalio isključivo sam sebe da mi se činilo čudno što žalim svog neprijatelja. Tiho sam stavio šešir na klupu pokraj njega i bio bih otišao da nije digao pogled iz kojeg sam primijetio da je plakao. Mora da je prešao dugačak put. Suze pripadaju jednom svijetu koji se razlikuje od Kraljevske komisije. Kako li je lako vjero vati da se običnim kajanjem možemo ukloniti svojoj krivnji. On reče: — Razmišljao sam. Zar ti ne shvaćaš da je to što si učinio — čudovišno? Zašto me nije napustila? Zar da ja njega podučavam o karakteru vlastite žene? Otrov je u meni ponovno proradio. Rekoh: — Imaš dobar siguran prihod. Ti si način života koji je ona prihvatila. Ogorčeno sam nastavio: — Nisi nam zadao neprilika više nego drugima. Katkad sam čeznuo da se s tobom otvoreno porazgovaram — kao što to sada radimo kad je prekasno. Htio sam ti reći što mislim o tebi. Podvodio si je meni i podvo dio si je njima, a sad je podvodiš onom posljednjem. Zašto se ne naljutiš, Henry? Podvodio si je, jer nikad nisi znao kako da vodiš s njom ljubav, pa ju je morala tražiti drugdje. Podvodio si pružajući joj priliku. Podvodio si, jer si bio gnjavator i budala tako da sada netko tko nije dosadan i budala, doživ ljava s njom izvanbračne avanture u Cedar Roadu. Ali se nisam takav rodio, Henry. Ti si me takvim stvorio. Nije te ostavila, pa sam ja postao gnjavator, dosađivao sam joj svojim tužaljkama i ljubomorom. On reče: — Ljudi imaju visoko mišljenje o tvojim knjigama. Koga bijesa znači naš posao? On reče tužno: — Ne znam što bi drugo moglo biti važnije, — i nastavi promatrati tmuran kumulus što je plovio iznad južne obale. Galebovi su nisko letjeli iznad teretnih brodića, a kula s topovskim puškarnicama stajala je crna u zimskom svjetlu između porušenih skladišta. Otišao je čovjek koji je hranio vrapce kao i žena s paketom od smeđeg papira, a prodavači voća u sumraku ispred stanice urlali su poput životinja. Činilo se kao da će cijeli svijet zatvoriti zastore, kao da ćemo uskoro svi biti prepušteni sami sebi. Više nije bilo ničeg drugog što bismo mogli zajedno raditi. S tobom je mogla ići u kupovinu, kuhati i zaspati, ali sa mnom je mogla samo voditi ljubav. On reče: — To nije u ljudskoj prirodi. Čovjek se mora zadovoljiti. Rekla mi je — bile su to gotovo posljednje riječi koje sam čuo od nje prije nego što je ušla u trijem sa zakazanog sastanka: — Ne trebaš se toliko bojati. Ljubav neće prestati samo zato što se nećemo viđati. Ona reče: — Dragi, dragi moj. Ljudi cijeli život vole Boga a da ga ne vide, zar ne? Mi smo se bili sretno složili da isključimo Boga iz našeg svi jeta. Dok sam joj pažljivo džepnom lampom osvjet ljavao put kroz opustošeno predsoblje, ona ponovno reče: — Sve će biti u redu ako se dovoljno volimo. Samo je staro viktorijansko obojeno staklo iznad vrata ostalo čitavo. Staklo je bivalo bijelo gdje se raspadalo u prašinu, kao led što ga djeca razbiju na mokrim poljima ili pokraj ceste. Ona mi ponovno reče: — Nemoj se bojati. Bila je to prva no ć što smo je poslije lipnja 1944. Bili smo se odvikli od zračnih napadaja. Osim kratkih razdoblja u veljači 1944. Kad su opet počele zavijati sirene i kad su dolijetali prvi roboti, pretpostavljali smo da se nekoliko avio na probilo kroz našu noćnu obranu. Tjeskobno smo se osjećali kad se znak prestanka uzbune nije za čuo ni nakon sat vremena. Sjećam se da sam rekao Sari: — Mora da su naši popustili. Predugo nisu imali posla. Preletio je nisko iz nad Commona i mi smo pomislili da je to avion u plamenu, a njegovo čudno duboko brujanje poput bumbara učinilo nam se kao da je to odjek motora bez kontrolnog uređaja. Došao je drugi, pa treći. Tad smo promijenili mišljenje o našoj obrani: — Ruše ih kao golubove — rekoh, — mora da su poludjeli kad i dalje nastavljaju. Upravo smo bili legli u krevet kad je počeo napadaj. Bilo nam je svejedno. U ono vrijeme smrt nije ništa značila; u početku sam čak želio da dođe smrt; to razorno uništenje koje bi zauvijek spriječilo usta94 janje, odijevanje, gledanje kako njena džepna svjetiljka klizi na drugu stranu Commona, poput stra žnjeg svjetla nekog sporog automobila koji se polaga no udaljava. Kadšto sam se pitao nije li vječnost na kraju krajeva beskona čno produženje trenutka smrti, a to je bio trenutak koji bih ja odabrao, koji bih još i sad izabrao da je ona još uvijek živa, čas potpunog povjerenja i potpunog užitka, čas kad je bilo nemoguće svađati se, jer nismo mogli misliti. Tužio sam se na njenu opreznost, i s gorčinom uspoređivao naše upotrebljavanje riječi »luk« s komadićem pisma što ga je gospodin Parkis skupio iz otpadaka, ali čitajući njenu poruku mom nepoznatom nasljedniku manje bih bio povrijeđen da nisam znao kako je u stanju da se poda. Ne, V-l nas se nisu ticali, sve dok ljubavni čin nije bio završen. Iscrpio sam sve što sam imao, ležao sam na leđima s glavom na njenom trbuhu i s njenim okusom — rijetkim i neuhvatljivim poput vode — u mojim ustima, kad se jedan robot srušio na Common i mi smo čuli kako se lomi staklo tamo preko, dolje na južnoj strani. Ne mogu se poja viti pred drugim ljudima. Nakon posjedovanja pojavljuje se nježnost pomiješana s odgovornosti, i kad čovjek zaboravi da je samo ljubavnik koji uopće ni za što nije odgovoran. Rekoh: — Možda je ona otišla. Idem dolje da vidim. Molim te, ne idi. Obukao sam kućni kaput i upalio džepnu svjetiljku. Gotovo 95 je nisam trebao: nebo je bilo sivo i u neosvijetljenoj sobi mogao sam vidjeti obrise Sarina lica. Ona reče: — Požuri se! Dok sam trčao niza stube, čuo sam kako dolijeće slijedeći robot, a onda kad je motor bio ugašen, nastade iznenadna tišina iščekivanja. Još nismo imali vremena da naučimo da je to trenutak opasnosti kada se trebalo maknuti od stakla i ispružiti po zemlji. Uopće nisam čuo eksploziju, a probudio sam se nakon pet sekundi ili pet minuta u promijenjenom svijetu. Mislio sam da sam još na nogama, a tama me zbunila: činilo se kao da mi netko pritiska hladnu pesnicu na obraz, a usta su mi bila slana od krvi. Tijekom nekoliko trenutaka duh mi je bio od svega oslobođen, osim osjećaja umora, kao da sam dugo putovao. Uopće se nisam sjećao Sare i bio sam potpuno slobodan od straha, ljubomore, nesigurnosti, mržnje. Duh mi je bio čisti list papira, na kojemu je netko upravo htio napisati poruku sreće. Bio sam siguran, kad mi se sjećanje vrati, da će se pisanje nastaviti i da ću biti sretan. Ali kad se sjećanje vratilo bilo je drukčije. Prvo sam razabrao da ležim na leđima; ono što je iznad mene balansiralo, bila su prednja vrata i da mi ona zaklanjaju svjetlo. Neke druge krhotine su udarile po vratima i zadržale ih nekoliko desetaka centimetara iznad mog tijela. Bilo je čudno kad sam poslije primijetio da sam imao modrice od ramena do koljena kao da me izubijala sjena tih vrata. Šaka, koja mi je pritiskala obraz, bila je porculanska kvaka na vratima, i ona mi je izbila dva zuba. Nakon toga sam se, naravno, sjetio Sare i Henrvja i straha od svršetka ljubavi. Izvukao sam se ispod vrata i stresao sa sebe praši96 nu. Viknuo sam u podrum, ali ni tamo nije bilo nikoga. Kroz vežu uništenu od artiljerijske vatre, ugledao sam sivo jutarnje svjetlo; zatim me obuzeo osjećaj velike praznine koja se širila iz porušenog predvorja: spoznao sam da je ono drvo, što je zaklanjalo svjetlo, jednostavno nestalo — čak nije bilo ni traga oborenom stablu. Negdje daleko požarne straže zviždaljkom su davale znakove. Popeo sam se uza stube. Na prvom nizu stuba ograda je nestala i bila pokrivena stopu debelom žbukom, ali — u tadašnjim računanjima — kuća zapravo i nije bila teško oštećena. Pun su pogodak pretrpjeli naši susjedi. Vrata moje sobe bila su otvorena i idući hodnikom ugledao sam Saru; sišla je s kreveta i zgurila se na podu — od straha, čini mi se. Izgledala je smiješno mlada, poput golog djeteta. Rekoh: — Ovaj put je bilo blizu. Ona se naglo okrenu i sa strahom zagleda u mene. Nisam znao da je moj kućni kaput bio razderan i sav zaprašen žbukom; kosa mi je bila bijela od žbuke, a na usnama i obrazu zgrušala mi se krv. Ustala je s poda i dohvatila svoju odjeću. Rekoh joj: — Nema smisla da već ideš. Uskoro će sirena dati znak svršetka uzbune. Isprala mi je lice vrlo polagano i pažljivo. Htio sam da je od toga odvratim zadirkivanjem. Nisam te mogla vidjeti, a onda sam ugledala tvoju ruku ispruženu ispod vra ta. Pomislila sam da si mrtav. Vrata me nisu pritisnula. Bila sam uvjerena da si mrtav. Čuda se događa ju bijednima, zar ne, a ja sam bila bijedna. Pratio sam je niza stu be i protiv svoje volje počeo sam je zadirkivati. Henry, Henry — to ime odzvanjalo je kroz naš odnos, prigušujući svaki ugođaj sreće ili radosti ili vedrine podsjećavajući nas da ljubav umire, a privrženost i navika odnose pobjedu. Danima iza toga, ja sam se naravno, nadao. Pomislio sam da je to samo slučaj što telefon ne odgovara, a kad sam nakon tjedan dana sreo njenu služavku i upitao je za Milesove i saznao da su na selu, uvjeravao sam sam sebe da se u ratno doba pisma lako izgube. Jutro za jutrom osluškivao bih klopotanje u poštanskom ormariću i namjerno sam ostao gore, dok mi gazdarica nije donijela poštu. Nisam htio pregledati pisma — kako bih odgodio razočaranje i održao nadu što je moguće dulje. Čitao sam pisma po redu i tek kad sam stigao do dna hrpe, bio sam siguran da od Sare nema ništa.
Asinerie du pays des Collines (Belgium)
Onda sam dodao: Kad sjedneš tako, javit će se mobitelom. Tako dugo sam žalio isključivo sam sebe da mi se činilo čudno što žalim svog neprijatelja. Naime, Englezi su napali područje Zulu naroda radi dijamanata. Uvijek su je svi prelazili. Previjala se u ve ži i kašljala i kašljala. Većina obilnog ejakulata tuširala je Zdenkino lice, no jedan je mlaz štrcnuo na kutu prof. Vidio je već svašta, ali ovo je bilo prvi put da vozi golog supruga kojeg iz stana izbacuje gola supruga, i to ovako lijepa, dodatno proljepšana gnjevom. Talentirani ste za mnoge stvari i malo je toga što ne možete. »Moj mali niško-risti«, rekla je. Buljim kroz odškrinuta vrata i ne usuđujem se pomaknuti ih da ne skrenem pažnju na sebe. Usprkos pucketanju i zavijanju, njezino pjevanje je začudo ispunjavalo srca treperenjem.
[Usluga google play je prestala s radom|Kako pronaći djevojku|Milo djukanovic 2018]
komentiraj (0) * ispiši * #
