Ge točka

ponedjeljak, 29.03.2010.

Ringišpil života, tko pusti propusti

Rodio se u tipičnoj familiji tog vremena, radišni i dobri ljudi su ga odgajali, prenosili su na njega svoje vrijednosti, ali svijet je bio prebrz. Oni su stali i prepustili ga samome sebi - nesvjesno.

Shvatio je da čovjek kao njih dvoje i kao on nisu većina, ali zato takve kao njih dvoje i kao on gaze kako stignu - jer ne znaju uzvratiti. Kada i požele uzvratiti ponovno naiđu na one koji nisu kao njih dvoje i kao on - a svoj štiti svog.

Kao da je osuđeno na propast sve što dodirne, ali ne da se, govore mu njih dvoje da sve uvijek dođe na svoje i da se sve vraća, da se sve plaća. Demagogija, dovoljno je okrenuti se oko sebe. Ali, nisu oni krivi, svijet je deset brzina dodao otkad su oni usadili u sebi određene svjetonazore.

Ali, on je tu negdje između, guši se u stvarnosti, diše punim plućima u bajci, projekciji nečeg svog.

Lako je bilo dok je bio mlad, škola je prolazila, društva, veze, stekao je mnogo životnog iskustva, prošao mnogo toga, upisao i faks, završio ga. Ali, uvijek je većina bila različita od njih dvoje i od njega, zid mu se pojavljivao gdje god bi naišao, a stalno je vjerovao da zapravo sve dođe na svoje i da se sve vraća i sve plaća. Znao je da je demagogija, ali nije imao snage biti taj koji će ih dovesti na svoje i koji će im vratiti i naplatiti.

Teško je bilo s tolikim ogorčenjem koračati kroz život, depresija ga je udarala, ništa nije polazilo za rukom, a sreća i kad bi se ukazala bila bi kratkog sjaja. Više je nije mogao prepoznati. A udarci sa svih strana, kao da je eksperiment nekog bolesnog uma koji ga stavlja u škripac i pritišće, promatra koliko ide dok ne pukne.

Nije pucao, samo je upijao, a spužva u škripcu prođe odlično, dok ne padne kiša. A često je padala kiša u zadnje vrijeme. Njih dvoje više nisu bili tu, bio je samo on. Gdje sad?

Nije dobro uvući se u sebe, gubiš nit, a svijet i dalje ide punom brzinom. Događa se neizbježno, sve si češće u prošlosti, voziš deset brzina u leru, jedino ti to vraća osmijeh na lice. Prema naprijed je tmina, a sve je tako glupo, baš dosadno.

Drže te samo oni oko tebe, ali i oni se rasipaju, koračali su uz život, nisu se odvajali dok je on pružao ruku i s margine pokušavao se uhvatiti za njih. Nije uspio, nije ih više razumio, nisu ni oni njega, nije mogao, nije htio, baš kao ni oni. Došli su do pozicije kad grade nešto novo, kad oni dobivaju nekoga, a on je ostao i dalje on. Jednina, subjekt, ništica...

Ništica... Sve češće je to prolazilo kroz njegovu glavu, ništica, ništica, ništica... A nije da se nije trudio, samo nije bilo dovoljno, morao je shvatiti da drugi nisu tu zbog njega, nije niti on tu zbog njih, tu su svi zbog sebe samih. Hvataju se za ručku na ringišpilu, a padaju oni koji se ne mogu vrtjeti u krug, žele da se krug vrti oko njih.

On je bio taj, a krug se i vrtio oko njega, dok on nije otišao. Inače ga je pratio, ali odjednom, kad se okrenuo, krug je nestao, ništa se više nije vrtjelo oko njega.

Ništica, ništica, ništica... Kome bi nedostajao da ga nema? Ništica, ništica, ništica... Nitko ne bi ni primijetio. Možda i bi, ali nitko ne bi rekao da je neočekivano što ga nema.

No, on je spužva, nestati svojom odlukom je potez na koji nije spreman, i dalje čeka da netko drugi povuće prvi potez pa čak i za nešto takvo. Pojelo ga je to sve skupa. Ništica, ništica, ništica... Nema veselja, nema smijeha, samo knedla, duga razmišljanja prije spavanja.

Traje to sve predugo, nema više nikoga oko njega jer je tako odlučio, svjesno, nesvjesno, nebitno.

Hodao je dugim nasipom i shvatio da je sve prošlo tako brzo, da je mogao uhvatit vlakova i vlakova, ali nije, kao da ta gorčina u njemu predstavlja životnu energiju. Ali slabe li energije, nema on ništa, sve je prošlo uzalud, povratka nema, naprijed ne čeka ništa novo, nema bijele djeve koja širi ruke i čeka zagrljaj.

I ugleda klinca, igra se na rubu mosta, bezbrižno, sretno, ta igra mu je sve, najbitnija, toliko vrijedna. Sjetio se tih osjećaja, kada je nešto bilo vrijedno, a drugi su to vidjeli kao bezvrijedno. Shvatio je da nije trebao prestati živjeti s tim, da nije trebao vraćati sat unatrag već pronaći u svakom trenutku neku igru na rubu mosta.

Mali je pao s ruba, drži se za neku cijev, premlad je da padne, previše toga ga čeka, on mora na tom rubu biti sretan, ne padati s njega! Potrčao je, pokušao mu dati ruku, ali se okliznuo. Visi na istoj toj cijevi s malcem, jednom rukom se drži, drugom pazi da ne padne.

Smiruje ga dok plače, smiruje. Kako tužno, evo ga na rubu smrti, a sretan je, sretan jer drži u rukama život i može ga spasiti, može ga gurnuti naprijed. Cijev puca, očito je da su preteški.

To je to, ima li boljeg načina za odlazak, svojim bezvrijednim životom udahnut će život nekome drugom. Napokon smisao, možda je zato cijelo vrijeme tu, ne da dobije priliku iz tuđih ruku nego da svojim rukama da priliku nekome drugom. Cijelo je vrijeme živio i čekao da njega netko pogurne, a zapravo je ta uloga bila namijenjena isključivo njemu. Zato su ga gazili, zato je trpio.

- Kad viknem "sad!" penji se svom snagom prema gore.

Pogledao je uplakanog malca, on je klimao glavom prestrašeno, lice mu je bilo prekriveno crnim suzama.

- SAD!

Gurnuo ga je prema gore svom siloma, cijev je popustila skroz, a on je gurao i gurao. Malac je bio blizu ruba, mjestu sreće. Znao je da nema mjesta za dvojicu, nikad nije ni bilo. Pustio se, a dok je padao smijao se blago, nježno, osjetio je sreću, toplinu...

- Samo da mali shvati kako je sve oko njega vrijedno.

Tres. Pao je, život je iz njega izišao i službeno, iako ga nikada nije zapravo ni bilo u njemu. Sve do trenutka kad nije nestajao. Malac ga je gledao sa kroz maglu, jecao je i tresao se. Osjetio je po prvi put zahvalnost, neizmjernu i iskrenu, njemu je ono tijelo, onaj lik, ona pojava, bio heroj, velikan, anđeo. Sve.

srijeda, 24.03.2010.

Crkvenjaci o Seksu, Ateisti o Crkvi

Jeste li primijetili da vam uvijek propovijedaju o pojedinim stvarima ljudi koji te iste stvari nisu nikada okusili, iskusili, prožvakali i progutali? Rasisti o pripadnicima druge rase, iako nikad nisu živjeli s njima, pokraj njih ili čak razgovarali s njima. Homofobi o homoseksualcima, iako nikad nisu živjeli s njima, pokraj njih ili čak razgovarali s njima. Ksenofobi o pripadnicima drugog naroda, iako nikad nisu živjeli s njima, pokraj njih (ok, ovisi kako gledamo pokraj) ili čak razgovarali s njima.

Tako nam uvijek i Crkva nalaže kako da se ševimo, odnosno kako da se ne ševimo. Dalo se to primijetiti za vrijeme rasprava o seksualnom odgoju. Bilo je to kao neka duhovita predstava. Deseci djevaca u borbi protiv desetaka ševaca.

Uistinu, to je totalni apsurd jer Crkva nema što u školama podučavati seksualni odgoj. Ali jednak je apsurd toliko se uzrujavati oko onoga što govori Crkva. Sjetite se samih sebe u vrijeme osnovne, sjetite se vjeronauka. Je li itko od vas slušao što se tamo priča, živio prema tome? Svi smo išli na pričesti i krizme jer se to kao moralo, a nakon toga velika većina nas nije praktički kročila u Crkvu. A danas pak djeca od deset godina znaju o seksu više od nekog svećenika il časne sestre.

Zato je smiješno biti u strahu kako će dijete biti pod utjecajem. Hoće, jednakim kao kad sluša o baba rogi, sotoni, krampusu i Chuckyju - zbog kojeg se bojim i dan danas čovjekolikih lutkica.

Naravno, svi su u logičnom strahu po pitanju učenja o kontracepciji jer ako bi Crkva vodila glavnu riječ onda bi se kontracepcija smatrala zlom, baš kao i seks. No, onda se opet vraćamo na ono kako je i drkanje zlo pa drkamo, jel. Od samih početaka se propovijeda o tome koliko je grešno stupati u intimne odnose prije braka, ali svejedno se u njih stupa - požuda je jača od ikakvih zabrana, posebno onih zabrana koje se svode doslovno na "čini kako te volja, ali to nije dobro".

Taj dio ne shvaćaju protivnici Crkve. Oni su također smiješni u svom ekstremizmu. Nazivaju se ateistima, a znaju više o teizmu od teista, a i pomno ga prate. Uzrujavaju se oko stavova Crkve o kontracepciji i tome što je u Africi nema, ali se ne uzrujavaju što su kondomi skupi i Hrvatima, a kamoli ljudima na kontinentu gdje je stotinu dolara bogatstvo zbog kojeg bi pojedinci počinili genocid.

Ateizam jest oslobađanje od teizma tako da bi ateistu u teoriji trebalo biti svejedno propovijeda li jedna vjerska institucija isključivo seks u braku ili neka druga zabranu jedenja svinjetine.

Ionako svi živimo po svome, ali stupanj našeg ekstremizma u jednom smjeru raste proporcionalno s viškom vremena, dosadom ili nemogućnošću promjena u životu.

utorak, 23.03.2010.

Nema do muške solidarnosti

Muškarci su sirovi, ali iskreni, kod njih nema kerefeka. Nećete kod njih doživjeti da u jednom trenutku nekog ogovaraju, a kad ta osoba dođe raskrešte se, potrče joj u zagrljaj i poljube. Žene hoće, a to podsjeća baš na scenu kad je Juda poljubio Isusa. Ali, nećemo sad ženama davati biblijsko značenje.

Psuju, tuku se, vrijeđaju, pljuju... Ali, imaju nepisane kodekse, pravila, čast.

Kad hoda neki par po ulici, a prema njima ide muško, bilo u krdu, bilo s ljepšom polovicom, bilo sam - nikad ne gleda ženu drugog muškarca. To je kao kad si vozači blinkaju kao znak da je murja blizu. Tako je, uvjerite se sami. Hodaju muškarac i žena, ali nikad drugi muškarac ne pogleda tuđu ženu. Nevjerojatna činjenica, a još je nevjerojatnija kako isto tako žena uvijek pogleda tuđeg muškarca. Provedite sami anketu, ako ne vjerujete. Dok to ne učinite ovo upamtite kao činjenice, neoborive.

No, nije ovdje kraj muškoj solidarnosti.

Izlazak, birc, klub, nebitno. WC je uvijek mali harem, tvrđava. Zna se kad uđeš u muški WC kakva su pravila ponašanja, i nitko se na njih ne buni, nitko ih nikada nije zapisao, ali nitko nije tražio posebna objašnjavanja. Uđeš unutra, vidiš red, staneš pokraj zadnjeg, nema guranja. Izlazi netko, sve se pomiče za jedno mjesto, oslobađa se prostor da bi čovjek oprao ruke. Atmosfera je mirna, dostojanstvena.

To je jer smo još uvijek životinje, znamo da je to teritorij koji obilježavamo svi i ne guramo se jer upravo onaj zadnji ostavlja trag koji se pamti. Isto je s psima, od pamtivjeka se vrte tri puta u krug pa legnu, radilo se o udobnom krevetu, livadi, betonu, tepihu... Žene pak 'padaju' i na ovome. Grakču, viču, guraju se, dok si popravljaju šminku zauzmu cijeli prostor oko umivaonika i ne daju ni blizu sve dok ne srede svaku sitnicu. Zato i idu najmanje u paru na WC. Nikad obje ne moraju obaviti nuždu. Jedna je tu kao bodyguard, ne dopušta drugima da se približe dok potrebita obavlja funkcije bitne za njeno trenutno postojanje.

Zato, muškarci budite ponosni. Iako vam je majka priroda dodijelila da smrdite, ružno izgledate, dopuštate da vas vode niske strasti, dodijelila vam je i da brinete jedni o drugima, a da toga niste ni svjesni. Jer, da ste toga svjesni osjetili bi to kao slabost i upropastili. Gledali bi tuđe žene i pišali jedni po drugima.

nedjelja, 21.03.2010.

Žao mi je... Ne, žao mi je tebe

Ljudi su tako čudne biljke, vrlo izokrenute. Rijetko ćete se puta sresti u životu sa situacijama kad su okrenuti na pravu stranu. Pažljivi su kada ne bi trebali biti, nepažljivi kada ne bi trebali biti, a uvijek kad učine nešto krivo odmah žale. Ne jer im je iskreno žao već zato što nekoga povrijede, ili misle da povrijede.

Upravo je taj "žao mi je" najspecifičniji i najbesmisleniji. Uzmimo primjer dvoje ljudi. Muško. I žensko. U vezi. Jednome od to dvoje "zavezanih" sine odjednom kako sve skupa ne funkcionira. Naravno, protiv sebe ne možeš, tako ti je to. Naravno, svaki pokušaj objašnjavanja zašto to ne ide drugoj strani bit će nedovoljan jer još su u fazi ekstaze i zadovoljstva drugom osobom.

- Ne ide više, jednostavno ne mogu, u meni je problem. Žao mi je.

Eeee, tu smo. Ne, trebalo bi reći "žao mi te je". Jer, žaliti za nečim što proizlazi iz tebe je neprirodno. Zamislite se samo i zazvonit će u glavi.

- Žao mi je.

Kaže vozač koji se svjesno opio i nekoga pregazio. Kaže nogometaš koji je nekome slomio nogu svjesno podigavši džon kopačke. Kaže šef koji zaposleniku ne daje plaću. Kaže muškarac koji je uhvaćen u prevari.

srijeda, 17.03.2010.

2012.

Spajanje planeta, apokalipsa, kraj svijeta, film... Maje su nam fakat priuštile teror. Ne samo što moramo razmišljati hoće li stići kraj svega što poznajemo tog 21. prosina 2012. nego uz to moramo gledati filmove kao 2012., zbog kojih poželite da svijeta više nema. Jer, nema svijeta - nema takvih filmova. No, nisam ja filmski kritičar da dajem ocjene za film u kojem jedan od najboljih glumaca današnjice, John Cusack, glumi pisca koji prkosi urušavanju planete. Autori nisu htjeli Brucea Willisa. Šteta, izgledalo bi uvjerljivije, a i Cusacka nitko ne bi pljuvao. Nebitno, za to su krive Maje ionako, narod željan poveće pažnje. Jer, znali su da će nestat s lica Zemlje.

Kao, svi planeti se spajaju, a mi pocrkavamo, bu hu hu. Nisu uopće Maje htjele reći nešto takvo, samo su napomenuli da će tad doći do (r)evolucije naših umova, prosvijetljenja, a mi smo to protumačili kao kraj svijeta. Da, kraj svijeta kakvog poznajemo. Nažalost, nekako je 2012. preblizu da bi to bila istina. Zato vam donosim ekskluzivu onoga što se događalo prije skoro dvije tisuće godina, dok su Maje radile kalendar kojeg se mi danas užasavamo i naredne dvije Nove godine namjeravamo slaviti žešće nego ikad.

Prema Maja(nskim?) znanstvenicima, kalendar je počeo 11. kolovoza 3114. prije Krista i završit će 21. prosinca 2012. Barem kako mi to čitamo. A zapravo je bilo puno drugačije. Veliki vrhovni svećenik koji je ujedno bio i najiteligentniji pripadnik tog najinteligentnijeg naroda otkrio je većinu stvari koje danas znamo, a vezane su uz planete, Maje, proročanstva... Zvao se Baktun i bio je iznimno cijenjen, a Svemir je shvatio još kao dijete, kada bi na sami pogled prema nebu, uspio nacrtati sve što je vidio, identično. Stariji su ga odmah prisvojili, to im je trebalo da shvate tajne. Kako je baš u tom trenutku za njih stupila nova era, dijete od 12 godina koje shvaća i vidi Svemir drugačije od njih samih, odredili su da upravo svakih 1300 godina nastaje Nova era.

Mališa nije to sve shvaćao, samo je crtao, a stariji su računali, otkrivali. S godinama je i sam shvaćao što rade i proročanstva je davao sam. Vidio je daleke svjetove, Majama nepoznate. Prorekao je dolazak Onoga koji oslobađa i koji će pokušati odvesti svijet u novom pravcu. Prorekao je dolazak Velikog proroka, Velikog proroka kojeg će svijet poslati na drugi svijet, a mnogi će ga štovati kao sina Božjeg. Prorekao je dolazak Božjeg poslanika, koji će jedan razdjeljeni narod spojiti u jedno.

Lakoća kojom je Baktun proricao bila je veličanstvena. Znao je kada će suša, kada će kiša, sve nekoliko godina unaprijed. No, nije utjecao na ljubav, ona ga je pogodila naglo. Zaljubio se u mladu seljanku Tzakunku, kćer lokalnog kovača zlata. Nije mu trebalo dugo da je osvojio jer bio je glavna faca cijelog naroda. Nažalost, kada se zaljubio prestao je proricati, nije ga više zanimao Svemir jer pronašao ga je u njoj. Nije ga zanimala budućnost jer bojao se da bi mogao otkriti kada će njihova ljubav završiti. A baš je stigao do godine 5188 (2000. po naški). Svega godinu dana nakon što su se zaljubili rodio im se sin, kojeg su nazvali Tzolkin, po kalendaru koji su pratili svi žitelji njihova svijeta. Nažalost, Tzakunka je umrla pri porodu, a Baktun si nije mogao oprostiti što je zakazao, što nije bio upozoren vizijom.

Ostali svećenici tješili su ga riječima kako nije to mogao vidjeti jer je već vidio nove i velike stvari, da gleda na njenu smrt kao na novo rođenje - na svoga sina, koji bi mogao nastaviti njegov posao još veličanstvenije. Nakon tjedana tugovanja Baktun je shvatio da su svećenici u pravu i odlučio sinu prenijeti svo svoje znanje. Ispunio je kalendar još do 5200.godine (2012.) i stao, nije više išlo, sve mu se preklapalo, nije više mogao niti čitati kako treba. Izračunao je da bi se ubrzo planeti mogli spojiti, ali nije znao kada, nije imao volje, snage... Pritom je Tzolkin rastao i učio. Ne baš toliko brzo kako je otac htio.

- U njegovim godinama već je čitao, pisao i crtao zvijezde, a on se još igra sa stabiljkama i kopa nos - komentirali su ostali svećenici desetogodišnjaka koji ne podsjeća na oca.

Baktun je i sam shvaćao da mu sin nije toliko spretan i brz, ali vjerovao je kako će njegovo vrijeme doći. Godine su prolazile, Baktun više nije niti mogao vidjeti zvijezde jer oslabio mu je vid. Zato je odlučio.

- Sine, kraj mi se bliži, sve je na tebi, nastavi brojati godine, uskoro ćeš stići do rađanja Petog svijeta, a kada uđeš u njega osupnut će te nove stvari, nove ideje. Idi za njima, a kada osjetiš da je vrijeme prenesi ih na svoje potomke.

Svega par mjeseci nakon što je to rekao Baktun je umro, a Tzolkin je dobio sve u svoje ruke. Ipak, nije to izgledalo baš kako bi otac zamišljao. Mladić je uživao jesti halucogene bobice i mijenjati djevicu za djevicom. Više ih u selu prkatički nije bilo za žrtvovanje. Nije znao kada je suša, a kada kiša, živio je kao da je svaki dan neki praznik. Nakon godina i godina takvog hedonističkog života, nakon što su ostali svećenici uvidjeli da sve zajedno ne vodi nikuda zaprijetili su mu izbacivanjem iz hrama ako ne počne raditi svoj posao.

Tzolkin je shvatio kako nema više šale i krenuo na posao. Nije pojma imao što treba raditi, sve mu je bilo egzotično. Uzeo je malo bobica i gledao u očeve spise. Pritom je pozvao djevicu iz obližnjeg sela, članica nekih Asteka, primitivaca koji samo ratuju. Nakon što je oskvrnuo njen hram ispitivao ju je o njenom svijetu i ostao fasciniran kako se ne zamaraju ničime osim ovozemaljskim, sadašnjim. I odlučio je, znao je što će.

Mjesecima je radio, bez odmora, crtao, pisao, a svećenici su čak bili zadivljeni, ni sami nisu razumjeli što to radi. Mislili su da zato što ne razumiju ne znaju, a on zna. Tzolkin ih je "okrenuo". Bez veze je ispunjavao crteže i stigao do kraja Četvrtog svijeta.

- Planete će se spojit', Petog svijeta neće biti, ode sve u kurac.

- Ali Tzolkine, tvoj otac je rekao...

- Pusti starog, bio je pametan, pametniji od mene, ali nije vjerovao da svijetu može doći kraj. Pogledajte, planete kad se spoje sunce ne može od njih do nas. Bit će mrak, bit će zima. Zemlja će se jednostavno osušiti i nestati. Otac mi je pričao, a vama nije htio jer bilo ga je strah, da je vidio i jednu viziju unatrag. Prije je bilo deset planeta, ma 11, 12... I na svima su bili neki ljudi, ali nakon svakog poravnavanja svi bi crkli i nastao bi novi svijet. I tako će biti dok se ne približe Suncu, a onda će i Sunce nestati, a mi ćemo se svi zajedno stvoriti negdje drugdje, kao duhovi.

Nijemo su ga promatrali svećenici, nisu vjerovali.

Tzolkin je zato donio zakon da se sve nevjernike spali kao žrtve bogovima i odlučio da Maje moraju krenuti prema Astecima, kako bi svoje živote oplemenili i kako bi živjeli u sadašnjosti, a ne dalekoj budućnosti. Ipak, neki su se spasili njegova progona i prenosili su priče s koljena na koljeno, ali od srama nisu spominjali Tzolkina, samo su rekli da je 2012. godina kraj kalendara i da kreće nešto novo. Svima je isprva bilo čudno kako je moguće da su tri svijeta završavala i da je nakon toga počinjao novi, a sad odjednom sve završava. No, nisu ispitivali.. I tako je nastala priča, kao neka legenda. Jedino su spisi, isključujući Tzolkinove, davali neke dokaze o postojanju Maja u tom smislu.

Što se pak tiče Tzolkina i njegovih sljedbenika... Čim su stigli do Asteka, ovi su ih pobili.

ponedjeljak, 15.03.2010.

Žene ne dobivaju dovoljno pažnje

Nije Hladno pivo bez veze bend, imaju oni smisla kad su tekstovi u pitanju. Primjerice kad zapjeva Mile "... a zbog tebe sam prešo' na 09*...". Koliko vas je prešlo zbog njih na drugog operatera? Da, da, ne sramite se, dignite ručice. Tako, jen', dva, tri.. 27. Lijepo! Aha, ti imaš i dva mobitela.

Kako se dogovarate s prijateljima?

- Ej, u5 na Trgu, kod sata?

- OK.

Eto, to je to, svega par znakova i sve je riješeno. Ali, kada uđete u vezu i čujete izjavu kako bi ona voljela da prije svega budete prijatelji nagrabusili ste. Ne volite razgovore na mobitele? Ne volite ni nju!

18:23: Pa di je moj najdraži dječak? Kaj ima, kak si proveo dan?

A ono, ok, radio, ti... Kad se vidimo?

18:24: Da, super. A ja sam se vidla s Marijanom i znaš kaj mi je rekla?!

Kaj?

19:56: Zamisli kretena, on nije spreman na obvezu, daj zamisli!

Strašno...

19:57: Vidimo se onda suuuuutra, puuuuuusaaaaaa!

Sjedne za kompjuter, napokon malo opuštanja, jede, čeka da počne Liga prvaka...

20:37: Booook, ljubim te, falio si mi! Užasno mi je dosaaaadno.

Heh...

Daj pričaaaaj sa mnoooom, zabavi me!

A mislio sam pogledat tekmu, pa pričali smo skoro dva sata malopr...

Molim?! Tebi je ovo obaveza?! Pa ja sam tebe nazvala jer mislim na tebe, volim te čut, nije da tražim sad da mi se javljaš non stop, ali ako si mi dečko voljela bi da mogu s tobom popričati, podijeliti dan...

Ma nije mi obaveza, i ja volim s tobom pričat, al..

Da, uvijek je neki ali...

21:49: (suze) I uvijek ta glupa utakmica, taj kompjuter, nikad nemaš vremena za mene. Vidimo se jedva pet puta tjedno i onda ti je problem kad te nazovem. Bok!

Hmm.. Bok?

(tu tu tu tu)

Taman počinje drugo poluvrijeme, Dinamo vodi 3-0, Blažičko svršava na prijenosu, na mobu dvadeset poruka frendova kojima je žao kaj nije s njima u Parizu. A on nije ništa vidio.

22:17: (sms) Oprosti, znaš da te volim i poludim nekad jer si svašta zabrijem, a i PMS imam. vt :*

Ma ne smeta mi. vt :*

22:20: Pogodio ko jeeeee! Kaj sad radiš, jel Dinamo vodi?

Pa da, 3-1 je, ak ovo pobjede bit će jebeno, imaju šanse prezimit u Europi nakon 67 godina!

22:21: (zjeeev) Kaj si rekao zadnje, zima u Europi nakon 67 godina? Kakva zima? Čitala sam baš jučer da se otapaju ledenjaci, a meni je za nožice više zima nego ikad. Ko bi mi ih sad mogao grijat da je tuuuuu...

22:58: Da, pa ti, pa ti ci moj dečkić mali, ljubica najdraža! Odi pogledaj utakmicu, neću te više maltretiraaat, pusaaaaaaa

Završila je tekma prije 25 minuta... Pusa..

- Jebeno, izgubili 4-3, jebeni sudac... A i propustio sam kako se Mamić diže i šiklje respiratorima po čelnicima PSG-a, a gebis mu pada dok viče "vhopovhi, vhopovhi". Psmtr... Gle ju, opet poruka, koji joj je kurac danas. Spavam jebemu mater!

03:47: (sms) Stvarno mislim da je meni više stalo do tebe nego tebi do mene jer mogao si mi prije spavanja barem jebenu poruku poslat, barem da dobijem trunku pažnje ponekad od tebe...

nedjelja, 14.03.2010.

Country Croatia For Old Men

Kad su braća Coen režirala "No Country For Old Men" bili su uvjereni da čine nešto veličanstveno, baš kao što je smatrala Akademija pa im i dodijelila Oscara za najbolji film, te još tri uz to, manje bitna. Radnja samog filma je također nebitna, ali bitan je naslov. Današnje vrijeme gazi starce, nema ih nigdje, sve preuzimaju mladi, samo istiskuju svoju konkurenciju, osim...

Da, osim u Hrvatskoj. Da su braća Coen nešto više od tipičnih Amera znali bi za Hrvatsku i ne bi stavili ovakav naslov nego bi film nazvali drugačije, izbacili bi "starce" i stavili "slabiće". Bilo što, samo ne bi stavili neistinu! Ima zemlje za starce, ima i nije utopija!

Hrvatska, zemlja u kojoj živi deset milijuna umirovljenika. Da, na papiru ih je desetak puta manje, ali otiđite na njihova kultna mjesta, kao tramvaj i autobus (bilo koji broj u bilo koje vrijeme) i tržnica (biloa koja u Zagrebu, od 6-12) i brojite. Ima ih barem deset milijuna, a o toj pojavi knjigu namjerava napisati i neponovljivi David Icke, čovjek koji je otkrio da su među nama ljudi reptili. Tko mu ne bi vjerovao?

Tko to skriva starce u Hrvatskoj? Pa oni sami! Pogledajte ih samo. Stjepan Mesić ima 75 godina, Ćiro ima godinu manje, Vlatko Marković 72, Zorislav Srebrić 69, Mirko Barišić... Mirko Barišić je navodno prisustvovao krunidbi kralja Tomislava, a već tad je bio star. Pogledajte samo naš Sabor. Pa da dođe jedna osoba zaražena iznimno smrtonosnom svinjskom gripom svi bi po redu popadali i ostavili nam zemlju na milost i nemilost mladim bitangama od maksimalno pedesetak godina na plećima. Dakle, nezrelim balavcima.

Navodno Amerikanci namjeravaju umjesto na Floridu slati svoje starce u Hrvatsku, kao što su nekada diljem Dalmacije ostarjele tovare slali na otoke magaraca, da umru. Ali, ovdje neće umrijeti u samoći, ovdje će se partijat, proživjet novi život. Sve u svemu, hvalevrijedna inicijativa, koja bi nas mogla izbaviti iz financijske krize - koja je upravo i nastala jer mladi ne slušaju starije i kupuju u trgovačkim lancima, a ne na tržnicama., Sada moramo uvoziti dodatnu mudrost da nam bude lakše.

A pitali ste se zašto nema umjetne oplodnje i zašto se od dječjeg doplatka ne može prehraniti niti štene? I ovako se mladi ne daju i žele dočekati toliko očekivanu starost u Hrvatskoj. A što je previše je previše, navodno svaka obitelj ima najmanje jedno dijete, a neke obitelji imaju čak troje djece. Ej, djece! Pa jedva su Stipini savjetnici uspjeli spriječiti plan po kojem bi se poubijalo svu mušku djecu do 47 godina starosti. Ali, plan je spriječen, zato što želimo u EU, a EU baš ne dozvoljava pokolj tolikih razmjera. Brojka od 12 000 bi se još i tolerirala, kao što je povijest pokazala, ali više baš i ne bi išlo.