Rodio se u tipičnoj familiji tog vremena, radišni i dobri ljudi su ga odgajali, prenosili su na njega svoje vrijednosti, ali svijet je bio prebrz. Oni su stali i prepustili ga samome sebi - nesvjesno.
Shvatio je da čovjek kao njih dvoje i kao on nisu većina, ali zato takve kao njih dvoje i kao on gaze kako stignu - jer ne znaju uzvratiti. Kada i požele uzvratiti ponovno naiđu na one koji nisu kao njih dvoje i kao on - a svoj štiti svog.
Kao da je osuđeno na propast sve što dodirne, ali ne da se, govore mu njih dvoje da sve uvijek dođe na svoje i da se sve vraća, da se sve plaća. Demagogija, dovoljno je okrenuti se oko sebe. Ali, nisu oni krivi, svijet je deset brzina dodao otkad su oni usadili u sebi određene svjetonazore.
Ali, on je tu negdje između, guši se u stvarnosti, diše punim plućima u bajci, projekciji nečeg svog.
Lako je bilo dok je bio mlad, škola je prolazila, društva, veze, stekao je mnogo životnog iskustva, prošao mnogo toga, upisao i faks, završio ga. Ali, uvijek je većina bila različita od njih dvoje i od njega, zid mu se pojavljivao gdje god bi naišao, a stalno je vjerovao da zapravo sve dođe na svoje i da se sve vraća i sve plaća. Znao je da je demagogija, ali nije imao snage biti taj koji će ih dovesti na svoje i koji će im vratiti i naplatiti.
Teško je bilo s tolikim ogorčenjem koračati kroz život, depresija ga je udarala, ništa nije polazilo za rukom, a sreća i kad bi se ukazala bila bi kratkog sjaja. Više je nije mogao prepoznati. A udarci sa svih strana, kao da je eksperiment nekog bolesnog uma koji ga stavlja u škripac i pritišće, promatra koliko ide dok ne pukne.
Nije pucao, samo je upijao, a spužva u škripcu prođe odlično, dok ne padne kiša. A često je padala kiša u zadnje vrijeme. Njih dvoje više nisu bili tu, bio je samo on. Gdje sad?
Nije dobro uvući se u sebe, gubiš nit, a svijet i dalje ide punom brzinom. Događa se neizbježno, sve si češće u prošlosti, voziš deset brzina u leru, jedino ti to vraća osmijeh na lice. Prema naprijed je tmina, a sve je tako glupo, baš dosadno.
Drže te samo oni oko tebe, ali i oni se rasipaju, koračali su uz život, nisu se odvajali dok je on pružao ruku i s margine pokušavao se uhvatiti za njih. Nije uspio, nije ih više razumio, nisu ni oni njega, nije mogao, nije htio, baš kao ni oni. Došli su do pozicije kad grade nešto novo, kad oni dobivaju nekoga, a on je ostao i dalje on. Jednina, subjekt, ništica...
Ništica... Sve češće je to prolazilo kroz njegovu glavu, ništica, ništica, ništica... A nije da se nije trudio, samo nije bilo dovoljno, morao je shvatiti da drugi nisu tu zbog njega, nije niti on tu zbog njih, tu su svi zbog sebe samih. Hvataju se za ručku na ringišpilu, a padaju oni koji se ne mogu vrtjeti u krug, žele da se krug vrti oko njih.
On je bio taj, a krug se i vrtio oko njega, dok on nije otišao. Inače ga je pratio, ali odjednom, kad se okrenuo, krug je nestao, ništa se više nije vrtjelo oko njega.
Ništica, ništica, ništica... Kome bi nedostajao da ga nema? Ništica, ništica, ništica... Nitko ne bi ni primijetio. Možda i bi, ali nitko ne bi rekao da je neočekivano što ga nema.
No, on je spužva, nestati svojom odlukom je potez na koji nije spreman, i dalje čeka da netko drugi povuće prvi potez pa čak i za nešto takvo. Pojelo ga je to sve skupa. Ništica, ništica, ništica... Nema veselja, nema smijeha, samo knedla, duga razmišljanja prije spavanja.
Traje to sve predugo, nema više nikoga oko njega jer je tako odlučio, svjesno, nesvjesno, nebitno.
Hodao je dugim nasipom i shvatio da je sve prošlo tako brzo, da je mogao uhvatit vlakova i vlakova, ali nije, kao da ta gorčina u njemu predstavlja životnu energiju. Ali slabe li energije, nema on ništa, sve je prošlo uzalud, povratka nema, naprijed ne čeka ništa novo, nema bijele djeve koja širi ruke i čeka zagrljaj.
I ugleda klinca, igra se na rubu mosta, bezbrižno, sretno, ta igra mu je sve, najbitnija, toliko vrijedna. Sjetio se tih osjećaja, kada je nešto bilo vrijedno, a drugi su to vidjeli kao bezvrijedno. Shvatio je da nije trebao prestati živjeti s tim, da nije trebao vraćati sat unatrag već pronaći u svakom trenutku neku igru na rubu mosta.
Mali je pao s ruba, drži se za neku cijev, premlad je da padne, previše toga ga čeka, on mora na tom rubu biti sretan, ne padati s njega! Potrčao je, pokušao mu dati ruku, ali se okliznuo. Visi na istoj toj cijevi s malcem, jednom rukom se drži, drugom pazi da ne padne.
Smiruje ga dok plače, smiruje. Kako tužno, evo ga na rubu smrti, a sretan je, sretan jer drži u rukama život i može ga spasiti, može ga gurnuti naprijed. Cijev puca, očito je da su preteški.
To je to, ima li boljeg načina za odlazak, svojim bezvrijednim životom udahnut će život nekome drugom. Napokon smisao, možda je zato cijelo vrijeme tu, ne da dobije priliku iz tuđih ruku nego da svojim rukama da priliku nekome drugom. Cijelo je vrijeme živio i čekao da njega netko pogurne, a zapravo je ta uloga bila namijenjena isključivo njemu. Zato su ga gazili, zato je trpio.
- Kad viknem "sad!" penji se svom snagom prema gore.
Pogledao je uplakanog malca, on je klimao glavom prestrašeno, lice mu je bilo prekriveno crnim suzama.
- SAD!
Gurnuo ga je prema gore svom siloma, cijev je popustila skroz, a on je gurao i gurao. Malac je bio blizu ruba, mjestu sreće. Znao je da nema mjesta za dvojicu, nikad nije ni bilo. Pustio se, a dok je padao smijao se blago, nježno, osjetio je sreću, toplinu...
- Samo da mali shvati kako je sve oko njega vrijedno.
Tres. Pao je, život je iz njega izišao i službeno, iako ga nikada nije zapravo ni bilo u njemu. Sve do trenutka kad nije nestajao. Malac ga je gledao sa kroz maglu, jecao je i tresao se. Osjetio je po prvi put zahvalnost, neizmjernu i iskrenu, njemu je ono tijelo, onaj lik, ona pojava, bio heroj, velikan, anđeo. Sve.
Post je objavljen 29.03.2010. u 23:45 sati.