Ge točka

srijeda, 17.03.2010.

2012.

Spajanje planeta, apokalipsa, kraj svijeta, film... Maje su nam fakat priuštile teror. Ne samo što moramo razmišljati hoće li stići kraj svega što poznajemo tog 21. prosina 2012. nego uz to moramo gledati filmove kao 2012., zbog kojih poželite da svijeta više nema. Jer, nema svijeta - nema takvih filmova. No, nisam ja filmski kritičar da dajem ocjene za film u kojem jedan od najboljih glumaca današnjice, John Cusack, glumi pisca koji prkosi urušavanju planete. Autori nisu htjeli Brucea Willisa. Šteta, izgledalo bi uvjerljivije, a i Cusacka nitko ne bi pljuvao. Nebitno, za to su krive Maje ionako, narod željan poveće pažnje. Jer, znali su da će nestat s lica Zemlje.

Kao, svi planeti se spajaju, a mi pocrkavamo, bu hu hu. Nisu uopće Maje htjele reći nešto takvo, samo su napomenuli da će tad doći do (r)evolucije naših umova, prosvijetljenja, a mi smo to protumačili kao kraj svijeta. Da, kraj svijeta kakvog poznajemo. Nažalost, nekako je 2012. preblizu da bi to bila istina. Zato vam donosim ekskluzivu onoga što se događalo prije skoro dvije tisuće godina, dok su Maje radile kalendar kojeg se mi danas užasavamo i naredne dvije Nove godine namjeravamo slaviti žešće nego ikad.

Prema Maja(nskim?) znanstvenicima, kalendar je počeo 11. kolovoza 3114. prije Krista i završit će 21. prosinca 2012. Barem kako mi to čitamo. A zapravo je bilo puno drugačije. Veliki vrhovni svećenik koji je ujedno bio i najiteligentniji pripadnik tog najinteligentnijeg naroda otkrio je većinu stvari koje danas znamo, a vezane su uz planete, Maje, proročanstva... Zvao se Baktun i bio je iznimno cijenjen, a Svemir je shvatio još kao dijete, kada bi na sami pogled prema nebu, uspio nacrtati sve što je vidio, identično. Stariji su ga odmah prisvojili, to im je trebalo da shvate tajne. Kako je baš u tom trenutku za njih stupila nova era, dijete od 12 godina koje shvaća i vidi Svemir drugačije od njih samih, odredili su da upravo svakih 1300 godina nastaje Nova era.

Mališa nije to sve shvaćao, samo je crtao, a stariji su računali, otkrivali. S godinama je i sam shvaćao što rade i proročanstva je davao sam. Vidio je daleke svjetove, Majama nepoznate. Prorekao je dolazak Onoga koji oslobađa i koji će pokušati odvesti svijet u novom pravcu. Prorekao je dolazak Velikog proroka, Velikog proroka kojeg će svijet poslati na drugi svijet, a mnogi će ga štovati kao sina Božjeg. Prorekao je dolazak Božjeg poslanika, koji će jedan razdjeljeni narod spojiti u jedno.

Lakoća kojom je Baktun proricao bila je veličanstvena. Znao je kada će suša, kada će kiša, sve nekoliko godina unaprijed. No, nije utjecao na ljubav, ona ga je pogodila naglo. Zaljubio se u mladu seljanku Tzakunku, kćer lokalnog kovača zlata. Nije mu trebalo dugo da je osvojio jer bio je glavna faca cijelog naroda. Nažalost, kada se zaljubio prestao je proricati, nije ga više zanimao Svemir jer pronašao ga je u njoj. Nije ga zanimala budućnost jer bojao se da bi mogao otkriti kada će njihova ljubav završiti. A baš je stigao do godine 5188 (2000. po naški). Svega godinu dana nakon što su se zaljubili rodio im se sin, kojeg su nazvali Tzolkin, po kalendaru koji su pratili svi žitelji njihova svijeta. Nažalost, Tzakunka je umrla pri porodu, a Baktun si nije mogao oprostiti što je zakazao, što nije bio upozoren vizijom.

Ostali svećenici tješili su ga riječima kako nije to mogao vidjeti jer je već vidio nove i velike stvari, da gleda na njenu smrt kao na novo rođenje - na svoga sina, koji bi mogao nastaviti njegov posao još veličanstvenije. Nakon tjedana tugovanja Baktun je shvatio da su svećenici u pravu i odlučio sinu prenijeti svo svoje znanje. Ispunio je kalendar još do 5200.godine (2012.) i stao, nije više išlo, sve mu se preklapalo, nije više mogao niti čitati kako treba. Izračunao je da bi se ubrzo planeti mogli spojiti, ali nije znao kada, nije imao volje, snage... Pritom je Tzolkin rastao i učio. Ne baš toliko brzo kako je otac htio.

- U njegovim godinama već je čitao, pisao i crtao zvijezde, a on se još igra sa stabiljkama i kopa nos - komentirali su ostali svećenici desetogodišnjaka koji ne podsjeća na oca.

Baktun je i sam shvaćao da mu sin nije toliko spretan i brz, ali vjerovao je kako će njegovo vrijeme doći. Godine su prolazile, Baktun više nije niti mogao vidjeti zvijezde jer oslabio mu je vid. Zato je odlučio.

- Sine, kraj mi se bliži, sve je na tebi, nastavi brojati godine, uskoro ćeš stići do rađanja Petog svijeta, a kada uđeš u njega osupnut će te nove stvari, nove ideje. Idi za njima, a kada osjetiš da je vrijeme prenesi ih na svoje potomke.

Svega par mjeseci nakon što je to rekao Baktun je umro, a Tzolkin je dobio sve u svoje ruke. Ipak, nije to izgledalo baš kako bi otac zamišljao. Mladić je uživao jesti halucogene bobice i mijenjati djevicu za djevicom. Više ih u selu prkatički nije bilo za žrtvovanje. Nije znao kada je suša, a kada kiša, živio je kao da je svaki dan neki praznik. Nakon godina i godina takvog hedonističkog života, nakon što su ostali svećenici uvidjeli da sve zajedno ne vodi nikuda zaprijetili su mu izbacivanjem iz hrama ako ne počne raditi svoj posao.

Tzolkin je shvatio kako nema više šale i krenuo na posao. Nije pojma imao što treba raditi, sve mu je bilo egzotično. Uzeo je malo bobica i gledao u očeve spise. Pritom je pozvao djevicu iz obližnjeg sela, članica nekih Asteka, primitivaca koji samo ratuju. Nakon što je oskvrnuo njen hram ispitivao ju je o njenom svijetu i ostao fasciniran kako se ne zamaraju ničime osim ovozemaljskim, sadašnjim. I odlučio je, znao je što će.

Mjesecima je radio, bez odmora, crtao, pisao, a svećenici su čak bili zadivljeni, ni sami nisu razumjeli što to radi. Mislili su da zato što ne razumiju ne znaju, a on zna. Tzolkin ih je "okrenuo". Bez veze je ispunjavao crteže i stigao do kraja Četvrtog svijeta.

- Planete će se spojit', Petog svijeta neće biti, ode sve u kurac.

- Ali Tzolkine, tvoj otac je rekao...

- Pusti starog, bio je pametan, pametniji od mene, ali nije vjerovao da svijetu može doći kraj. Pogledajte, planete kad se spoje sunce ne može od njih do nas. Bit će mrak, bit će zima. Zemlja će se jednostavno osušiti i nestati. Otac mi je pričao, a vama nije htio jer bilo ga je strah, da je vidio i jednu viziju unatrag. Prije je bilo deset planeta, ma 11, 12... I na svima su bili neki ljudi, ali nakon svakog poravnavanja svi bi crkli i nastao bi novi svijet. I tako će biti dok se ne približe Suncu, a onda će i Sunce nestati, a mi ćemo se svi zajedno stvoriti negdje drugdje, kao duhovi.

Nijemo su ga promatrali svećenici, nisu vjerovali.

Tzolkin je zato donio zakon da se sve nevjernike spali kao žrtve bogovima i odlučio da Maje moraju krenuti prema Astecima, kako bi svoje živote oplemenili i kako bi živjeli u sadašnjosti, a ne dalekoj budućnosti. Ipak, neki su se spasili njegova progona i prenosili su priče s koljena na koljeno, ali od srama nisu spominjali Tzolkina, samo su rekli da je 2012. godina kraj kalendara i da kreće nešto novo. Svima je isprva bilo čudno kako je moguće da su tri svijeta završavala i da je nakon toga počinjao novi, a sad odjednom sve završava. No, nisu ispitivali.. I tako je nastala priča, kao neka legenda. Jedino su spisi, isključujući Tzolkinove, davali neke dokaze o postojanju Maja u tom smislu.

Što se pak tiče Tzolkina i njegovih sljedbenika... Čim su stigli do Asteka, ovi su ih pobili.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.