G R L I C A

Dečki su mu se pridružili. Kad je tako dobro.... Uh.

I opet smo razuzdani.... Mladi još uvijek. Ah....

Nek nikad ne prestane....

Danas u večernjem listu:

"Osoba koja vam je draga bit će vam zahvalna na svemu što ste učinili za nju, ali je došlo vrijeme da se krene dalje...."

Kaj reći? Ne čitam inače taj horoskop, ali danas sam pročitao. I ne znam kaj da kažem. Ne volim kad se od mene očekuje da stalno nekaj govorim, a ja u stvari volim šutjeti. Ma koliko to neobično zvučalo. Mislim da sam povučena osoba. Možda krivo mislim. Ne bi bilo prvi put. Hm....

Kaj reći? Počet ću novine čitati od zadnje stranice jer su ove prve postale naporne i živciraju me. Dok mi ne dosati i ne odlučim prestati čitati.

I dok ne odlučim prestati pričati. To mi je stvarno naporno, onako laprdati bez smisla, a meni se srce steže. Čudan si ako šutiš. I čudan si ako se ne smiješ. Međutim, ja se ne smijem na silu. Ne znam....
Jesam ja glup ak mi je to bez veze? Jesam ja mutav ak se ne kidam od smijeha na svaku sitncu? Jebeno. Baš jebeno.

Male stvari. Velike stvari. Serem i na jedne i na druge. Nemaju vrijednost ako si prazan unutra.

Promijenit ću to. Nadam se. Puno se nadam. Previše za pesimista. Isti sam, a nisam. Mijenjam se, a ostao sam isti naivac kao i u prošloj epizodi.

Posao nije gotov. Ne znam da li će ikada biti. Želim biti bolji. Svakog dana bolji. Jedino tako ima smisla. Nadam se....

Toliko sam ljut na sebe da ne mogu to opisati. Budem kasnije.... Ja samo pričam i pričam i pričam..... kak bi trebalo nekaj raditi, a ništa ne poduzimam. Pričam o poslu koji kasnije ostane neobavljen. Jooooooj.

E, najradije bih ostavio mobitele negdje, ugasio telefon, ubio Internet i zaboravio na sve. Slobodno udahnuo. Slobodan. Vikao iz sveg glasa na livadi.... bez skakavaca koji skaću u usta. Da me nitko ne gleda. Umorio se vikanjem. I umoran zaspao na travi. Nepokošenoj. Visokoj. Da me slučajno ne nađu ako me budu tražili. Da budem u svojem svemiru bez ikakvih misli. Bez boli. Samo mir.

Moam napuniti baterije. Prazne su i spava mi se, a nisam umoran. Ali mi se spava. Damn. Proklet bio.

Najjače. I srce joj je htjelo iskočiti iz utrobe. A ima slabo srce. Ali je jaka. Kao i naša ljubav.

Prije četiri proljeća. Kao da je bilo danas.

I sjećam se njenih uzdaha. I sjećam se kako ju je bilo strah. Kao da radi najveću pogrešku. Kao da radi protiv sebe.

A u stvari.... Radila je za sebe. Jedini put.

I vidim ju kako bježi iz mojeg zagrljaja. I vidim kako ju ne puštam. I kako koristim trenutak, njezinu slabost. Jedini put.

I zamišljam ju kako crveni. I čujem joj ponovo srce. I osjećam ruke koje se tresu. Kao od previše kofeina. Nekontrolirano.

Ali bez uzdaha. Samo knedla.... I ne znam zbog čega. Stvarno ne znam.

Jesam ti to rekao? Ma jesam, govorim ti to skoro svake subote kad ti napišem poruku. Onako pripit. Tebi i još jednoj iz Kutjeva. Prijateljice. Volim te jako. Taj sam sistem razvio da ne napišem nekome nešto zbog čega ću žaliti kad se otrijeznim. Taj neki osjećaj prisnosti podijelim s vama umjesto sa krivom osobom....

Treba prijateljima govoriti da ih volite, da ne bi slučajno umrli, a da oni to od vas nisu čuli. I nikad nije dovoljno puta izrečeno. Nikad.

I treba biti sretan kad prijateljima ide dobro. To je ko da meni ide dobro.

I tak, ti se udaješ? Nije moglo bolje? Ajd, neka ti bude.... Zaslužila si. Prošla si puno toga....
Posebna si. Uvijek si bila. I uvijek si odskakala od posječnosti. I neka si. I ja sam.

Bila si uz mene kad nitko nije. Bilo je i toga. Kad nitko drugi nije mogao. Pa kako da te onda ne volim? Pa kako da se ljutim na tvoje mušice? E, baš ne ću!! Jer znam da ćeš opet biti tu ako budem trebao.

Hvala. Luv J.