G R L I C A

Čovjek više ne može ni čaj na miru popiti. Sjedim tako danas na Cvjetnom trgu s frendicom i pijuckamo mi kad ugledam neku srednjoškolku sličnu njoj. Mi smo sad puuno stariji. To je bilo dovoljno da me presječe kroz srce. Ne znam kako da se drugačije izrazim, nekoliko sekundi nisam funkcionirao. Nisam sretan zbog toga. Tko bi pametan bio? Mrzim kad se nešto odvija protiv moje volje. Pa tako će srce i stati jednog dana protiv moje volje, toga se bojim.
Jednom sam tako naišao na pravu nju, bilo je iznenada (uvijek je). Progovorili sme nešto tako besmisleno da se možemo toga sramiti (znate onako kao sa susjedima kad preletite na biciklu), ali kako je udaralo nakon toga. Netko bi mi to morao objasniti jer čudne mi to vijuge imamo gore. Čudna je ta podsvjest i sve što je povezano s tim potisnutim osjećajima koje nikome ne priznajemo. Zašto postaju tako snažni kad se oslobode? To ne mora svaki put sretno završiti, neki ljudi se lome u takvim situacijama. Možda i ja jednom puknem (skroz).
Još sam jednom shvatio da sam nemoćan i jadan. Toliko malen i budalast i nekad stvarno mislim da mi nema spasa. Till it comes. Sajonara za ovaj put.

Ma dobro ja sam kriv što to nisam prije objasnio, ali i vi ste krivi što ne kužite. Sretan sam zbog svakoga tko je pročitao barem jedan tekst sa ovog bloga, ali.... Možda me vi ne smatrate umjetnikom. E pa vidite, ja sam sebe smatram. Stoga, nije sve što napišem autobiografski, nisu se sve te gluposti meni desile. Moj je život nezanimljiv i zato se ja ponekad udaljim i seruckam okolo, stavljam sebe u kože raznih nesretnika da meni bude lakše i da bolje podnesem dosadu (dobro, ni to nije baš istina).
Od sada pa na dalje neka svi misle što ih je volja, no ja uvodim jedno pravilo. O ovome što napišem ovdje nema razgovora i ne pokušavajte ništa iz mene isčupati da bi neki tekstić lakše razumjeli.

Luv Darko.

I rastužim se kad pomislim da nije sa mnom. I nažalost znam gdje sam pogriješio. Radije bih da ne znam, svejedno, mogu se tješiti i istinom…. prerano smo se sreli. Nema te sile koja bi nas razdvojila da se sada spojimo. Jadni su oni koji u srednjoj školi upoznaju ljubav života i onda ju izgube. Jadni oni koji ju nikad ne prežale. Jadna ona koja će doći poslije nje. Neće biti ni svjesna da joj može biti samo sjena.
Ona nije sama. Praznina nastala nakon mene popunjena je i siguran sam da me je potisnula duboko u podsvijest. Kad joj dođem u misli to je u lijepom kontekstu jer ružno se zaboravilo i to je sve. To je sve. Nema žaljenja što ju ja ne držim jer niti ovaj nije loš. Možda je i zaboravila naša maštanja i što smo sve planirali. Ne može ona još uvijek osjećati ljubav onako intenzivno kao tada (pa kako onda ja mogu?). Možda me je u onom vremenu voljela više nego ovog sada, ali to se ne mjeri i ne bi bilo pošteno to raditi.
Zajebi poštenje! U pitanju su životi i ogromna bol. Međutim, ne postoji takav metar koji bi to izmjerio.
I nije bitno tko je što zaboravio i tko se kojih stvari sjeća. I mogu zaboraviti i svaki razgovor, i svaki dodir, i svaki pogled, ali ne mogu da je postojala. Bitno je to da se ja ne moram ni sjećati zašto, ali nositi ću uspomenu u sebi. Uspomenu na nju i nisam sretan zbog toga.